Ispovjed jedne Hrvatice koja pokušava pronaći posao u inozemstvu

 

'Čistila sam, išla u berbe jagoda, grožđa, šljiva, duhana, kopala sam, njegovala... Svašta sam u životu probala, a sa svojih 39 godina nemam ni dana radnog staža.'

 

Na adresu redakcije javila nam se 39-godišnja majka troje djece. Ona i njena obitelj preživljavaju u Hrvatskoj od socijalne pomoći, zbog čega ona pokušava pronaći posao u inozemstvu.

'Poštovanje draga redakcijo,

pratim vas redovno, ali na svoju žalost iz naše, lijepe nam Hrvatske, koja je od poštenog i radnog čovjeka napravila invalida i sirotinju. Imam 39 godina, majka sam troje djece, imam supruga koji je prije tri godine nastradao na baušteli. Naravno pravo nema na ništa, osim na bijednih 2.150 kn socijalne pomoći koje, naravno, treba svaki mjesec odrađivati na javnim radovima. Od toga nam pola pojedu režije i razni računi za koje uopće ne vidim svrhu plaćanja.

'Plakala sam kad je sin maturirao'

Dva sina se školuju; najmlađi je osnovna, a srednji srednja škola i ta djeca trebaju neku kunicu za pecivo ili sokić. Kuda ide ova država? Najstariji sin je završio trgovačku školu. Nakon njegove mature plakala sam kao kišna godina, jer sam znala njegov put. Završio je na burzi rada kao i svi; dečko od 22 godine koji nema budućnosti, posao ni volje za razmišljanje o osnivanju obitelji, jer, kako to biva u Lijepoj našoj, nema bogatog ujaka koji će mu dati posao.

Došli smo do ruba. Živimo, odnosno životarimo iz dana u dan. Napravila sam korak dalje nadajući se da će to pomoći mojoj obitelji. Prekvalificirala sam se u njegovateljicu u nadi da ću pronaći posao jer je to zanimanje traženo, ali opet slijedi veliko razočarenje. Automobil nemamo, niti ga smijemo imati kao korisnici socijalne pomoći, a bolnica nam je udaljena 26 km. Za svaki poslić koji sam potražila plaća je 2.500 kn, od čega mi na mjesečnu kartu otpada 900. Kuda da idem?

'Ako toliki odlaze i ne pomišljaju se vratiti, koga obmanjuju?'

Pronašla sam na netu razne grupe za Njemačku i Austriju i tu sam se, blago rečeno, šokirala. Ima divnih ljudi koji maksimalno i nesebično pomažu, ali je više onih koji misle da smo mi koji živimo ovako kako živimo (ne svojom voljom), predmet ismijavanja. Krenula sam se raspitivati po grupama, čitala, molila za pomoć da i ja nađem za svoju obitelj mjesto pod suncem. Muka mi je više od silnih komentara da u Njemačkoj ne cvjetaju ruže. Pitam se, ako toliki ljudi odlaze i ne pomišljaju da se vrate, koga oni obmanjuju? Najbolji komentar je - ako ne znaš jezik, ništa od toga. Pa opet upitnici iznad glave. Nismo svi učili njemački i tako načitani otišli trbuhom za kruhom, masa ih je koji ni dan danas ne znaju izgovoriti kuda idu na njemačkom, a tamo su godinama.

Ja se iskreno nadam da će, od mojih 463 maila poslanih u mjesec dana, na bar jedan stići pozitivan odgovor. Da platim prijevod dokumentacije, jednostavno nemam od čega izdvojiti. Da mi netko stručan napiše zamolbu i ostalo, odakle za to? Svaki odlazak doktoru je 50 kn, a život teče dan po dan.

'Kopala sam, čistila, brala, njegovala...'

Spremna sam raditi svašta! Od 14. godine sam radila na praznicima u pikovim njivama ,u životu sam naučila da jedino rad čini čovjeka dostojanstvenim, ali to je moja država kod mene ubila. Čistila sam, išla u berbe jagoda, grožđa, šljiva, duhana, kopala sam, njegovala... Svašta sam u životu probala, a sa svojih 39 godina nemam ni dana radnog staža.

Žalosna je sudbina nas otpisanih. Posla se ne bojim, isto tako ni učenja. Dok je čovjek živ stalno uči. Ali, što dalje? Ja mislim da za nas nade nema. Evo želja mi je bila da podijelim ovu svoju svakodnevnicu i svakodnevni xy ljudi koji žive poput mene, a možda i gore. Nadam se da ću i ja naći svoje mjesto pod suncem i da napokon svoje dijete mogu uhvatiti za ruku sa svojom zarađenom plaćom, ući u trgovinu da mu kupim nove tenisice ili trenirku.'

Izvor: CroExpress