Dnevnik gradske cure: SponZoran i Katarina

I čak ni to nije uspio donijet natrag u Hrvatsku. Taj čovjek ne bi uspio prodat ogledalo Kanye Westu/crnca Angelini Jolie/viklere za brkove Željki Markić - šta ti je draže.

Dok se Zoki bavio rektalnim alpinizmom po Amerikama, ja sam išla gledat modnu reviju na modni događaj. Nikad još nisam bila na tim tjednima mode, i bilo je čudno. Sve je bilo puno prekrasnih ljudi koji su govorili stvari tipa: "Da, Teo ove godine gravitira prema eskpresoidnom minimalizmu" i "Sanja je anulirala avangardnu retrogradnost točkoidnog tvida zavodljivim nijansama cinobernog šifona." Sad znam kak je ljudima kad ja pričam o nijansama čizburgera. Uglavnom, bila sam. Bilo je lijepo. Lijepa odjeća. Lijepi ljudi. Lijepi alkoholi. Ko na Misi.

Dan poslije su na internetima izašle slike uzvanika, između ostalog i moja, uz opis: "Andrea je igrala na sigurno i odlučila se za klasičnu crnu haljinu koja je naglasila njenu figuru..." - smiješno je to. Ne u lošem smislu - svaka čast osobi koja je smislila priču oko te moje haljine. Zvuči kao da znam kaj radim. Ja sam "odlučila." Igrala sam na sigurno. Koketirala sam i s nesigurnim ali je na kraju pobijedila razboritost. Jasmin Repeša mi je radio taktiku. I sad sam in charge i odgovorna. Znam što želim. Želim sigurnost. Klasik. Figura. Naglašena. Chic. Crno je novo crno. Super je kak se potrude oko tog modnog opisa, jer da napišu istinu pisalo bi: "Andrea se vratila zmazana sa snimanja, ušla u stan i viknula: Mamaaaa, gdje je ona haljina koja ne smrdi po kelju?" Ovo je bolje. Djelujem ŠIK.
Ispod slika - komentari. Jbg, ljudi vole komentirat. Na primjer, jučer je izašla vijest o tome da je na parkiralištu u Stenjevcu pronađen mrtav muškarac, i neki tip je u komentaru ispod napisao: "Tamo preko puta ima dobar kebab, preporučam." Komentar ispod članka u kojem su izašle slike ženskih modnih kombinacija večeri na kojoj sam i ja bila: "Sponzoruše."
SPONZORUŠE.

Čovjek bez imena i prezimena, za vrijeme radnog vremena. On je reko. Sponzoruše. On zna, jer jbg, ja sam čista i oprana na fotki, moja kolegica Ines Huskić je čista i oprana na fotki, sve žene na fotki su i čiste i oprane, a svi znamo da pristup sapunu imaju jedino djevojke koje ga nisu same zaradile. I pecne te takva opaska, ko početak gonoreje - AUČ. S njim se ispod komentara naslađuju još dvojica. I oni znaju. Znaju nas. Ja i one. One i ja. Sponzoruše.

Što je najgore, ja sam bila na putu da postanem takav lik. Ne baš do kraja, ali koketirala sam s ponašanjem koje vodi u život ispunjen forumskim izdrkavanjem koje se najčešće vrti oko toga tko je sponzoruša, tko nije sponzoruša ali će to postat i gdje je ta sponzoruša bila '91. Kad bi vidjela curu u dobrom autu - sponzoruša. Ženu s dobrim cipelama, noktima i frizurom - sponzoruša. Nema veze što je vlasnica odvjetničke kancelarije, NETKO joj je kupio žarulje za stolnu lampu jer je SPONZORUŠA. Novi ajfon? Sponzoruša. Možda se i prostituirala za njega. Sigurno je, jer budimo realni, to je jedini način da kupiš nešto. Sve su bile sponzoruše. Svaka cura s dečkom koji ima auto je sponzoruša. Mislim, da ja imam tog dečka, to bi bila druga stvar jer ja NISAM sponzoruša, ali ova cura koju sad prvi put u životu vidim na semaforu u autu JE. Razbacivala sam se tim pojmom na svakom koraku. Nikad naglas, ali dovoljno je i u sebi.

Trgnula sam se u trenutku kad sam izlazila iz tramvaja jedne večeri. To ljeto sam radila na moru u kafiću, trgala se po 12 sati dnevno i kad sam se vratila u Zagreb, kupila sam super kaput. Zaslužila sam. Ekipa s modnog događanja bi ga odobrila. "Dvostruko kopčanje koketira s insinuacijom daška 60-ih, istovremeno nijansirajući ideju futurističke sadašnjosti." Sredila sam se jer sam išla u kazalište, i bila sam sretna jer napokon imam večer u kojoj će netko mene pitat što ću popit, a ne obrnuto. Izgledala sam lijepo. Fino. Samostalna žena u novom kaputu. Beyonce bi bila ponosna. Oprah isto. Izlazim iz tramvaja, a ispred kladionice na stanici stoje dva lika. Šilterica, trenirka i onaj ponosni pogled koji govori: "Pao sam sedmi razred i to je najbolja stvar koju sam ikad napravio jer ću bit reper kad narastem. DUGAVE!" Uglavnom izlazim ja, oni me skuže, i jedan kaže: "Oooo di si sponzaaa???" ŠOK i nevjerica. Ignorirala sam ih, ali mozak je na putu do kazališta procesuirao:

JA? Sponza? Ne, ne. Krivo. Ja sam sad došla s mora na kojem sam 3 mjeseca crnčila po 12 sati dnevno. Krivo si shvatio. Ja radim od 16. godine, jer volim imat svoju lovu i ne ovisit o nekom. Krivo si shvatio, prijatelju. Ja nisam sponzoruša. Ja sama kupujem svoje stvari, ko Destiny's Child cure u pjesmi Independent women. Ispod ovog kaputa je radišna djevojka, I FUCKING PROMISE! Nemoj da te kaput smete, prijatelju, ja nisam jedna od tih!

I onda sam skužila. Do tog trenutka sam i JA bila malo govno baš kao što su i oni.

Koliko puta sam za neku curu pomislila isto to što su ovaj Lolek i Bolek iz Dugava pomislili za mene? Koliko puta sam ispod oka gledala neku ženu samo zato što ima dekolte i dobre cipele, sa spremnom zločestom teorijom otkud joj to? Koliko puta sam vidjela ženu u dobrom autu i pomislila: "Ovo joj je kupio tata ili ljubavnik." Koliko puta je to netko pomislio za moju mamu samo zato što vozi dobar auto? Ja znam da je ona pravnica s pravosudnim i javnobilježničkim ispitom. Znam koliko radi i koliko se kroz život školovala da dođe do toga. Znam i da smo auto kupili na kredit, koji je moja mama sama otplatila. Ali koliko su puta neki forumski drkadžija ili neka zatucana koza kao ja odmah bacili moju mamu u koš s naljepnicom "sponzoruše"?

Taj dan sam prestala bit zatucana koza, i postala obična koza. I lijepo je, jer kad otvoriš um, ta cura u dobrom autu više nije sponzoruša. Možda je mlada start-up poduzetnica. Možda je doktorica, ko moja sestrična. Možda je to ona cura koja je nedavno dobila 300 milijuna na Lottu. To su lijepe naočale kroz koje možeš gledati svijet. Da ovaj lik s foruma ima barem jedno staklo tih naočala, možda bi barem dio vidio drugačije.

Na dan kad je nastala moja "sponzoruše" slika sam ustala u 5 ujutro i odradila šihtu na radiju. U 10 sam bila na putu za Osijek gdje sam odradila gažu. U pauzama pisala za Indeks i dopisivala se s lijepim dečkom (ne s tobom) koji mi neće platit račun. Vratila sam se u 18 na snimanje u Zagreb i nakon toga trčala doma po haljinu koja ne smrdi po kelju. Na godišnjem (ne računajući produžene vikende) nisam bila od 2011. jer volim radit (i jer nemam dečka s kojim ću putovat po Amerikama - možda Zoki...) Al to je to, koliko god radiš, uvijek će se nać neki šupak koji sjedi doma za stolom, razvrstava šmrklje po bojama i čeka vrhunac svog dana u kojem će napisat da je netko sponzoruša, Ustaša ili sponzorustaša ak je posebno inspiriran.
Par godina nakon što sam prestala bit zatucana koza, upoznala sam curu zbog koje sam shvatila da čak i ako netko JE sponzoruša, to nije moj problem. To nije ničiji problem, osim možda problem sponzora, koji je u većini slučajeva odrastao čovjek koji zna u kakvoj je kombinaciji.

Cura se zvala Katarina, i sa 20 godina je zaključila da ne želi radit. Zaključila je i da želi spavat sa imućnim poduzetnicima koji će financirat njene skupe shoppinge. I sad to radi. Uspješno. I ne srami se reć da to radi. Doslovno sam ju čula kad je rekla da je sponzoruša. Ima tipa koji joj je bio šef i koji zna kakav je deal, i njemu je ok. Svima je ok. I super mi je njen stav: "Šta nekog sa strane briga ako sam ja sponzoruša? Ako smo mi ok s tim, šta se tko drugi ima miješat u naš odnos?"

I stvarno, kad malo bolje pogledaš - cura ima pravo.
Al mi ćemo ju i dalje mrzit. "Jer to nije moralno korektno." Kurva. Glupača. Jebala se sa šefom.

Znam, znam, "sponzoruše su moralno klimave i to što donose u svijet nije dobro" - ali to možeš reć i za cigarete, gazirana pića i oružje. I gumene bombone. Majonezu. Fast food restorane. Nickelback. Nitko od njih ne skriva da nije dobar za tebe, i svejedno ih držiš u životu. Zašto je onda problem u Katarini? Katarina na tvoj život utječe jednako kao što minutaža Lebrona Jamesa utječe na karijeru Mirjane Lučić. Različiti svjetovi.
Hoćeš se nervirat zato što je neki Ljubo iz Siska u svom stanu ofarbao kuhinju u žuto a ti voliš plavo? Nećeš. Dovoljno je da ti svoju kuhinju ne ofarbaš u žuto. Zašto se onda živciraš zbog toga što se neka tamo Katarina jebe sa šefom? Jel se ti jebeš sa šefom? NE. Jesi sponzoruša? Nisi. Ako ti nisi sponzoruša i ne jebeš se sa šefom, to je dovoljno. Briga te šta Katarina radi. Ako JESI sponzoruša, znači da ti ne smeta to što Katarina radi, nego te smeta činjenica da to radi BOLJE od tebe, što znači da nisi bolja od nje, nego samo lošija sponzoruša. Ista stvar vrijedi i za muškarce - ak ti nisi sponzor, briga te. Ako jesi sponzor, ne možeš se ljutit na Katarinu što uzima ono što joj daješ.

Ak se Katarina može pogledat u ogledalo i bit sponzoruša, tko sam ja da ju sprječavam? Zašto da se zamaram s njom? Ona sigurno neće završit u rukama muškarca koji se meni sviđa jer taj neće past na sponzorušu. Ako padne na sponzorušu, više mi se neće sviđat. Jednostavno. Katarina je filter. Ona živi svoj život i ne osuđuje nas - gura ruku u džep koji joj to želi dozvolit, a iz našeg ne vadi ništa. Zašto onda mi osuđujemo nju?

Biti sponzoruša i biti sponzor su stvari slobodnog izbora, ko i vegetarijanstvo. Pametan izbor? Vjerojatno ne. Al postoji, kao što postoje i čvarci od soje i ljudi koji sviraju blok flautu u mom dvorištu. Svatko ima izbor. Ja ću naučit sina da jede meso i da izbjegava sponzoruše jer su razvodi skupi. Kćer ću naučit da ne bude sponzoruša i da je čizburger njen prijatelj. A oboje ću ih naučit da se ne zamaraju glupostima kao što su pitanja tko je, a tko nije sponzoruša. I to je to. Svatko nek svoje dijete nauči kak želi.
Što je pjesnik htio reći? Da treba malo manje visit na forumu i komentirat tko se s kim jebe za koliko para. Malo manje se zamarat sponzorušama koje realno nikome ne nanose zlo. Tu su. I nek su. Bez sponzoruša njih ne bi znali cijenit cure koje to nisu, kaj ne?
Malo manje se zamarat tim sponzorušama koje se vesele povremenom Šanelu i koje ne guraju ruku u tvoj džep. Malo više se zamarat sponzorušama koje MI financiramo.

U svijetu u kojem te muze sponZoran Milanović, jel Katarina stvarno tvoj najveći problem?

Nije. Znaš da nije. Ti, prijatelju s foruma, nisi nikakav aktivist koji raskrinkava stvarno stanje u zemlji/svijetu/podforumu. Nisi borac za bolje sutra. Ti si najobičnija trač baba sa kolekcijom šmrkalja na stolu.

index.hr