Daniela Trbović: U četrdesetima mi je stoput bolje nego u dvadesetima

Četrdesete su nove tridesete. Pa su onda malo nove dvadesete. Još malo pa će valjda ljudi na pragu 50. godine početi slušati Justina Biebera, lijepiti žvakaće gume ispod radnog stola i natezati se s vlastitom djecom dokad smiju ostati vani. Svašta se, eto, govori za četrdesete godine, ali, realno, malo tko vjeruje u taj optimističan pristup - a pogotovo ne oni na koje se to odnosi.

Ali, onda se dogodi čudo. Tu i tamo pojavi se netko tko nam ulije nadu u sve te floskule. Pored koga se odjednom osjećate prokleto glupo što ste uopće ikad sumnjali u njih i u svoju buduću, sretnu i ispunjenu četrdesettineštogodišnjakinju.

Kao što je, recimo, Daniela Trbović. Ili hrvatska Oprah Winfrey. Ili kraljica talk showa u Hrvata. Ili što je već nekom novinaru ili uredniku zgodno i upadljivo posljednjih mjeseci palo na pamet.

Jer, otkako je prije tek nešto više od tri mjeseca Daniela Trbović krenula na HTV-u s "8. katom", ljudi je ne prestaju hvaliti. Što gledatelji pred ekranima, što branša. Sa svojih 47 godina još jednom se dokazala. Ovoga puta na terenu talk showa koji je kod nas prilično sklizak i kojim je do sada dosta suvereno, kada su ženska TV lica u pitanju, vladala Željka Ogresta. Daniela se dokazala i pritom ne prestaje zračiti aurom zadovoljne, zapravo jako zadovoljne i jako sretne žene.

Čak i bez trunke šminke, polubolesna i začepljena nosa, kakva je došla na dogovoreni intervju na koji je kasnila petnaestak minuta zbog prometa, a zbog čega se beskrajno ispričavala i klela da inače to ne radi, Daniela zrači. Jedini ukras, iako ga ne nosi u tu svrhu, joj je lančić s kojeg visi srebrni privjesak, odnosno ime njezina sina - Lovro. Na trenutke djeluje kao vesela i vragolasta klinka (i da, u neposrednom kontaktu je jednako simpa i jezičava kao na telki), a ostatak vremena kao smirena, ispunjena, ostvarena i zaljubljena žena, koliko god to možda zvučalo kao klišej. Ako se pita nju, stvar je u četrdesetima.

"Joj, četrdesete su sjajne. Ne pretjerujem, ne lažem. Bolje su od dvadesetih, bez sumnje. U dvadesetima si pun nekakvih želja u koje ni sam nisi siguran. Zapravo ni ne poznaješ samog sebe, ne znaš koje su ti mogućnosti, još uvijek se privikavaš na sebe, otkrivaš tko si... Dok su četrdesete, s druge strane, godine u kojima si već neke stvari posložio u životu, u kojima si stekao samopouzdanje. U jednom se trenutku jednostavno počneš osjećati bolje sam sa sobom i svjesniji si stvari koje možeš postići. Slušajte, ja se nisam rodila s nekom ludom vjerom u sebe i stavom da nema prepreka koje ne mogu svladati. Čak sam kao mlađa često samu sebe stavljala u niži položaj, isključivo po vlastitoj procjeni, posve nepotrebno. No, u ovim godinama shvatiš da postoji gomila situacija s kojima se možeš nositi, da imaš povelik broj utakmica u nogama i da to znači nešto. Ukratko - s 20 sam mogla više ružiti i više popiti, ali to koliko sam samu sebe voljela tada, a koliko se volim danas, to je neusporedivo. I da budem iskrena, s razlogom se toliko volim danas...

  (Vanja Došen)globus.hr