Zaboravljeni barjak na proslavi Oluje u Kninu

Prošlih dana kada se obilježavalo šesnaestu obljetnicu Oluje cijeli je državni vrh, nakon što duže vrijeme nije dolazio, bio u Kninu.

Ali nije bilo ni traga nekadašnjem oduševljenju. Šesnaest godina nakon opće sreće i ponosa zbog Oluje, Hrvatska nije baš sretna zemlja. Ona je i višestruko podijeljena zemlja. Pa djelomično i Olujom i odnosom prema njoj.

Piše: Milan Jajčinović-Večernji list

Dok se vrh države službeno slikao oko novoga kninskoga spomenika ratnoj pobjedi, Oluje se sjećalo političarskim govorima, tj. službeno, suzdržano i prigodničarski. I manje-više dosadnim poetsko-pjevačkim programom kvazidomoljubne namjere, očito više namijenjenim političarima nego okupljenom narodu. A ni njega baš nije bilo "u velikim količinama". Sve domoljubno žešće i ove se godine slilo u Čavoglave i uživalo s Markom Perkovićem Thompsonom. Dan pobjede se neusporedivo masovnije i oduševljenije slavi u tome selu Dalmatinske zagore nego u "kraljevskom gradu". Ništa čudno, jer "detuđmanizacija" tako strasno razmahana nakon Tuđmanove smrti zahvatila je i samu bit Oluje i sve što je ona za Hrvate značila. A značila je slobodu, ponos i pobjedu.

Sustavnom i suptilnom destrukcijom mišljenja i pamćenja, stalnim suhim pranjem mozgova i "prevrednovanjem prošlosti" pod sumnju je podvedena i sama ratna pobjeda. Ljudi osjećaju i znaju da je to objeda i laž, da zbog nekoliko tatova i ubojica ne može biti sumnjiva cijela hrvatska ratna pobjeda.

A baš je ona proglašena suspektnom. Pa i uz prešutnost i prijetvornost vlasti i političkih vrhova. Je li se Oluju onako mlako, mlitavo i kukavno trebalo prepustiti Haagu?

Nije li "predsjednik-građanin", Stipe Mesić, domaćim i stranim mufljuzima i žbirima, "zbog demokracije" i "detuđmanizacije", otvorio tajne državne arhive kao javnu kuću? Nije li se vrli Ivo Sanader Remetinečki, dok nije dobio vlast, u Splitu derao - "Ne damo naše generale!", a čim je na toj prevari dobio izbore i postao premijerom, naredio izradu tzv. akcijskoga plana za lov na hrvatskog naj-generala, Antu Gotovinu? Nije li u Sanaderovoj Vladi bila i današnja premijerka, Jadranka Kosor? Ne "blizika" li se naš predsjednik Ivo Josipović, veselo zdravi i rado sastaje sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem, kojemu je svaka obljetnica Oluje samo povod da je nazove zločinom? Puk sve to sluša, gleda i zna, i onda, logično, umjesto na kninski susret s političkim vrhom, ode u Čavoglave. Tamošnje je okupljanje zapravo svojevrsni bunt i prosvjed protiv političkoga licemjerja. A licemjerja je i u samoj kninskoj političkoj paradi. Jer, najzaslužniji za ratnu pobjedu su ili mrtvi ili u zatvoru. Mrtvi su oklevetani, živi osuđeni, a obilježavanje Oluje ostalo je onima koji s njom nisu imali nikakve veze.

Kao što su oklevetani vođe ratne pobjede, povrijeđeni su i mnogi ratnici i pučani koji su ih slijedili i poštovali. Medijskom su demonizacijom i svi oni svedeni na "primitivce", "ognjištare", pa i na "ustaše".

Slavljenje Oluje u Čavoglavama prosvjed je i protiv takvih krivotvorina i podmetanja. A najviše protiv političke dvoličnosti vlasti, koja javno veliča Oluju kao veliku ratnu pobjedu bez koje ne bi bilo Hrvatske, no koja političke i vojne vođe nije obranila od klevetnika i optužbi. Puk povrijeđenoga osobnog i nacionalnog ponosa zato tako brojno i iskreno ide u Čavoglave, a ne u Knin. Osamdeset tisuća ljudi u Čavoglavama prema valjda ni osam u Kninu, nisu samo kulturološki fenomen, podvala da Hrvati "vole derneke", kako sebe, narod i političare uvjeravaju medijski mandarini, nego porazna nacionalna činjenica.