Velimir Raspudić: Sinko glad očiju nema

Jednom davno reče meni baka
"Sinko glad očiju nema",
a ja još dobro pamtim sinko,
ta nesretna i gladna vremena.

Poharala škrtu zemlju suša
tijekom onog prvog svjetskog rata,
kao da je tad i dragi Bog,
digao ruke od roda Hrvata!

Gori zemlja, sivi kamen gori,
smrt se sa životom bori,
pa posrću i stari i mladi
počelo se umirat od gladi.

Čini mi se da smrt biješe jača
kosi djecu poput oštra mača,
na sve strane teški uzdisaji
ne može se ostati od plača!

Herceg zemlja na koljena pade
zadnji vapaj prema Bogu dade,
suze liju i krvavi znoj
uslišaj Bože i spasi narod svoj!

Zadnji vapaj stig'o je do Boga
i Bog šalje namjesnika svoga, reče mu što treba da radi,
Slavonija djecu spasit će od gladi!

Sedamnaest tisuća izgladnjelih usta,
ostade zemlja spržena i pusta,
uplakani i teškog koraka
koračaju iza fra Didaka.

Koračaju iza anđela svoga
što bi poslan od dragog Boga,
prema svojoj zemlji spasa
prema poljima zlatnog klasa.

Slavonija raširila krila
od uvijek je Herceg zemlji kao sestra bila,
spasi gladna usta vjera jaka
u božjeg sluge fra Didaka!

Evo sto godina prođe
a i danas često je tema ,
ona što mi jednom reče baka
"SINKO GLAD OČIJU NEMA"