Zidine - povijest Mamićeve djedovine

29.08.2017

Starine Mamićevih su u Zidinama, svi smo vlasnici tih starina, svi imaju svoj dio...

...kaže Mamićev stric Marijan (1937.) kojeg smo zatekli u rodnom mjestu.

Naime, svake godine, preko ljeta, obično za Sv. Antu, Sv. Iliju i Veliku Gospu, Mamići se okupljaju u Zidinama, mjestu 20-ak kilometara od Tomislavgrada, odakle potječu. Marijan Mamić ispričao nam je kratku povijest obitelji.

Nisu Mamići oduvijek bili u Zidinama. Prije sedam generacija, prema legendi, ali i prema maticama krštenih i rođenih, tri brata Mamić doselila su se iz Donjih Mamića, mjesta pokraj Gruda, najprije u Vinicu, a potom u Zidine. Jedan od ta tri legendarna brata Mamića, koji su doselili pokraj Buškoga blata, danas jezera, imao je šest sinova.

Jednom je bilo ime Petar, onda su uslijedili Ante, Ivan, Stjepan i Josip, dok je poznati Maminjo sedma generacija po muškoj liniji.

Mamićev djed Stjepan (rođen 1900.) radio je u Belgiji i sagradio kuću od klesanog kamena u kojoj i Zdravko Mamić i sada ima dio. Stjepanova braća radila su pak u Francuskoj i Americi. Svi su pokopani u Zidinama.

Mamićev otac Josip (1931.-2003.) imao je dva brata, Marijana i Stojana, i sestru. Stariji Zdravkov stric Stojan umro 1956. u 29. godini života u livanjskoj bolnici, najvjerojatnije zbog liječničke pogreške...

Kako je i obitelj Mamić poput ostalih nakon završetka Drugog svjetskog rata osiromašila, Zdravkov otac Josip je, nakon izučenoga zanata, kao najstariji sin vrlo rano morao početi raditi. Poslije odsluženja vojnoga roka u JNA, zajedno s braćom pošao je na rad u Crnu Goru gdje su se zadržali od 1952. do 1955.

Naime, 50-ih godina savezna država investirala je veliki novac u infrastrukturu Crne Gore. Gradile su se ceste, škole, javne zgrade itd. Duvanjski mladići vidjeli su svoju priliku u tome te su masovno odlazili na rad u Crnu Goru.

Otac Zdravka Mamića pokazao se kao veliki motivator i organizator. Bio je voditelj i poslovođa velikim grupama radnika. Uglavnom su radili u na području crnogorskih općina Virpazar, Kolašin itd. Potom je bio voditelj na gradilištima u Bosni, u Sarajevu i drugdje.

No 1955., kad se oženio, Mamićev otac Josip odselio se u Bjelovar budući da je s bratom kupio kuću na uglu Novoseljanske ulice i Slavonske ceste i nekoliko hektara zemlje. Za taj su novac, usporedbe radi, mogli kupiti tri stana u Ilici ili, kako kažu, "pola Trogira".

Po dolasku u Bjelovar, otac Zdravka Mamića Josip radio je jedno vrijeme u tvornici iverice, koja je poslije postala poznata pod nazivom "Česma".

No 1961. godine Mamićev stric Marijan, a potom i otac 1962. otišli su raditi u Njemačku. Braća su bila dosta skladna i poduzetna.

- Uvijek na dobar i pošten način, živjelo se i zarađivalo se - kaže Marijan Mamić.

Selidba u Sesvete

A kada je Buško blato 70-ih potopljeno i pretvoreno u veliko akumulacijsko jezero radi hidroelektrane, mnoge obitelji iz sela na rubovima Buškoga jezera morale su se seliti jer im je zemlja bila potopljena. Potopljene su i neke livade Mamićevih.

- Od toga novca, odštete, nismo mogli čak ni roditeljima grobnicu napraviti - govori Mamićev stric Marijan. Zbog potapanja jezera stanovnici iz sela u okolici Buškoga jezera selili su se u Osijek, Đakovo, Zagreb, Bjelovar i drugdje. Onima koji su se odlazili skrasiti u Bjelovar ili okolicu Mamići su pomagali tako da bi ih smjestili u svoju kuću dok se ne snađu.

Braća Mamić - Stojan (1957.), koji je dobio ime po pokojnom stricu, Zdravko (1959.) i Zoran rodili su se u Bjelovaru.

Braća Mamić krštena su u župnoj crkvi sv. Terezije Avilske, danas katedralnoj bjelovarskoj crkvi, koja je od njihove bivše kuće u Bjelovaru udaljena oko dva kilometra.

Zahvaljujući doseljenicima s juga, u to se vrijeme u njihovu kvartu u Bjelovaru rađalo puno djece.

Djeca su vječno bila vani, na ulici, a dječaci su igrali nogomet. Braća Mamić su četiri razreda išla u Osnovnu školu "Milan Bakić Baja" u Ždralovima.

Pokraj škole bio je i nogometni stadion NK Mladost, blizu kuće Mamićevih. Tako su braća mogla igrati nogomet do mile volje. Trenirali su i igrali u Mladosti. Stojko je bio jako talentiran, a Zdravko, zvani Grga, u nogometu se nije posebno isticao.

A kad je Stojko završio osmi razred, a Zdravko šesti, Mamići su se preselili u Sesvete. Otac je zbog djece koja su igrala nogomet, posebno zbog talentiranog Stojka, prodao kuću u Bjelovaru i počeo graditi drugu u Sesvetama.

Stojko je u Zagrebu upisao Srednju tehničku školu u Klaićevoj iz koje se radi nogometa ispisao nakon dvije godine. Zdravko je nastavio pohađati Osnovnu školu "Marijan Badel" u Sesvetama i također počeo igrati nogomet u Dinamu.

Vikendom su odlazili u Bjelovar. Kako je majka Mamićevih 1971. rodila Zorana, o Stojku i Zdravku brigu je vodila tetka, sestra njihove majke, a roditelji su u to vrijeme imali i restoran u Njemačkoj te puno posla i obveza.

Mamićev otac 80-ih godina prošloga stoljeća iz Njemačke je uvezao strojeve za proizvodnju plastične ambalaže i plastičnih boca te je radio za Badel. U taj posao je bio uključen i sin Zdravko Mamić... Na žalost, stariji brat Zdravka Mamića Stojko u Dinamu nije imao sreće unatoč tome što je bio veliki talent. Napravio je nogometnu karijeru, ali ne veliku. Nije se naigrao ni u Dinamu ni Hajduku, a rezerva nije htio biti ni u jednom od dva najveća hrvatska kluba. Stojko je, naime, imao peh.

Tomislav Ivić 1978. pred predsjednikom Olympiquea iz Marseillea doslovce je rekao da je Stojko jedan od najvećih talenata koje je trenirao, ali na njegovu nesreću poziciju na kojoj je bio najbolji igrali su u Hajduku Šurjak i Zlatko Vujović, a igrači do 27. godine života nisu mogli u inozemstvo. Frustracija zbog nerealiziranog Stojkova talenta i danas je očita kod Mamićevih.

Što se pak tiče Zdravka Mamića, ni on se nije naigrao nogometa u Dinamu. Trener Zdenko Kobeščak razjurio je cijelu njegovu generaciju kao netalentiranu.

Zdravko Mamić nije se poslije snašao ni nižerazrednim klubovima. Stoga se već kao mladić okrenuo "menadžerskim" i trgovačkim poslovima. I bio je jako uporan. Nakon završetka osnovne škole u Sesvetama, Zdravko je upisao MIOC, danas XV. gimnaziju, u kojoj je bio solidan učenik.

Mamićeva dva braka

Zahvaljujući komunikativnosti i ambiciji, njega je kao mladića vrlo brzo upoznao "cijeli grad", posebno djevojke koje je šarmirao galantnošću.

Kao 20-godišnjak Zdravko je hodao s Nadom i ta je veza rezultirala brakom kad je Zdravko Mamić imao samo 21 godinu. Iz braka s Nadom Mamić ima sina Marija (a iz drugoga braka s Marinom dvije kćeri).

Zdravko Mamić je preko obitelji Jakova Blaževića, poznatog komunističkog moćnika, postao trgovački putnik KTK Zaječara. Blaževiću je, naime, prijatelj bio stanoviti Sovilj koji je u tom poduzeću bio direktor. Poslije rada za KTK Zaječar, Mamić se zaposlio u slovenskoj firmi Lesna Slovenj-Gradec.

Međutim, nakon Univerzijade, krajem 80-ih, poduzetni Mamić, uz ostalo, otvorio je kafić na Sveticama u koji su dolazili studenti, ali je u kafić uveo i "jednoruke jackove".

Poslije je sve išlo svojim tijekom, manje-više poznata je priča o Mamićevu usponu 90-ih godina, posebno njegov temperament i istupi u javnosti.

Prijatelji Zdravka Mamića misle da je takav jer je "rastrgan" u tome da pomogne ljudima koje ne poznaje dobro, bilo da je riječ o susjedu ili poznaniku.

Zbog toga, kako tvrde, "ne može imati koncentraciju i moć da sve to polovi na adekvatan način".

On je, kako kažu, imao situacija da su ga ljudi čekali doslovno ispred kuće, pred dvorišnim vratima, pa traže usluge - jedan treba doktora, drugi vezu u institucijama, treći da mu pogura talentiranog sina, četvrti novac itd. To su detalji koji, kažu Mamićevi prijatelji, "čovjeka troše".

Unatoč tome što je mnogima pomagao, Mamić je danas meta na koju se ne puca samo metaforički nego i stvarno.

Nedavni pokušaj ubojstva Zdravka Mamića uznemirio je stanovnike Zidina, mjesta njegovih predaka.

Na njega je pucano u zaselku Vidovići u kojem više nitko ne živi. Nepoznati počinitelji čekali su ga i htjeli ustrijeliti pokraj spomen-ploče njegovu ocu koju je Zdravko Mamić postavio i ogradio baš na mjestu gdje mu je otac preminuo. "Na ovom mjestu 22. 8. 2003. u 73.godini života umro je Josip Mamić, sin Stjepana zvanog Ćino." Tako piše na spomen-ploči. Naime, Mamićev otac je kobnoga dana prije 14 godina htio nabrati lješnjaka za unuku, kćer sina Zdravka, koja je trebala sljedeći dan doći iz Zagreba. Uspio je nagovoriti još nekoliko članova obitelji, uključujući brata Marijana, da također idu brati lješnjake. Pošli su autima, a on je svoj automobil odvezao na jednu ledinu u Vidovićima, do prvih kuća, da bi ga parkirao, nakon čega je htio nastaviti brati lješnjake. Kad je izišao iz automobila, zateturao je i pao. Imao je srčani ili moždani udar. Supruga Lucija, kad ga je vidjela, zajaukala je, a brat Marijan pokušao ga je reanimirati. Bezuspješno. Kad je došla hitna pomoć, liječnik je samo konstatirao smrt.

Zdravko je s braćom, Stojkom i Zoranom, hitro došao iz Zagreba. Oca su pokopali u Zagrebu, a Zdravko Mamić je u spomen na oca dao sagraditi i kapelicu pokraj groblja u Zidinama.

"Ovo sveto zdanje podiže u spomen svoga oca sin Zdravko Mamić", piše na pročelju kapelice, ispred groblja u kojem su pokopani mnogi Mamići, djed Stjepan Ćino, baka Anđa, kao i stric Stojan koji je umro u 29. godini života.

Donator lokalnog kluba

Na dan kada je bio atentat na Zdravka Mamića obitelj je najprije bila na misi za Zdravkova oca u duhovnom centru "Karmel sv. Ilije". Na misi je, dakako, bila i Mamićeva majka Lucija, vitalna 86-godišnjakinja.

Svi su nakon mise otišli u Zidine na ručak u restoran Mire Mamića, daljnjeg rođaka. Poslije ručka su se u pet-šest automobila odvezli do mjesta na kojem je umro Zdravko otac.

Čim je Zdravko izišao iz automobila i pošao prema ograđenoj spomen-ploči za oca, atentatori, udaljeni samo desetak metara, iz šumarka su otvorili vatru na njega i potom nestali. Da su atentatori uspjeli u svome naumu, Zdravko Mamić mogao je skončati život na mjestu na kojem je umro i njegov otac.

Sve te činjenice još su više zbližile obitelj Mamić.

- Mi se i danas držimo zajedno. Nemamo međusobnih problema - zaključio je Marijan Mamić, stric Zdravka Mamića, govoreći o prošlosti obitelji ispred stare kuće, građene od klesanog kamena početkom 20. stoljeća i obnovljene 1999. To zajedničko naslijeđe Mamićevih i danas je okupljalište obitelji. Zdravko Mamić, koji voli doći u selo iz kojega je podrijetlom, pomaže lokalnoj zajednici. NK Tomislavu iz Tomislavgrada donirao je sjedalice za tribine. Zbog toga mu je općina Tomislavgrad prije ljeta u znak zahvale javno dodijelila medaljon. Međutim, dodjela medaljona grada posvađala je i još više podijelila navijačke skupine na lokalnoj razini - Torcidu i Bad Blue Boyse.

Vecernji list


loading...