Slikar iz Tomislavgrada oduševljava ljude diljem svijeta

 - Na internetu danas možete vidjeti sve što jedan umjetnik radi. Nikad ne bih mogao postići da moja djela na bilo kojoj izložbi pogleda veliki broj ljudi.  Primjera radi, pojedina moja djela, na jednoj web stranici koja je namijenjena  likovnjacima, pregledalo je više od milijun ljudi.  Na taj način sam ostvario kontakte s kolegama u SAD-u, Australiji,  ...  a s pojedinim ljudima imao sam i zanimljivih razgovora o suradnji. Naravno, drugačije je kada se djelo pogleda „uživo" i nadam se da ću ipak uspjeti pripremiti još koju izložbu, ali za sada ne mogu reći kada će to biti budući da za kvalitetnu izložbu treba barem dvadesetak djela, a ja trenutno nemam niti jedno djelo kod sebe jer su ona zauzeta. Radim po narudžbama, a radovi od prije i oni koji su nastali kroz likovne kolonije darovani su u humanitarne svrhe. 

Tko su vaši klijenti?

-  Najčešće su to naši domaći ljudi i oni koji žive u inozemstvu. Požele se rodnoga zavičaja i često traže da im se oslika ovaj krajobraz, pejzaži rodnog kraja, stara rodna kuća... Isto tako,  prepoznali su me i kroz portrete, njih često traže. 

Dakle, odabrali ste realizam i hiperrealizam?

- Da. Počeo sam običnim realizmom i vidio sam da sam sve bolji  u tim detaljima koje sam prenosio dosta vjerno i otud i izbor toga pravca. Kao i za svaki drugi pravac, tako i za ovaj u cijelome svijetu imate kritičare koji su potpuno protiv i one koji su oduševljeni i potpuno za. Neki kažu da je hiperrealizam čista forma bez sadržaja,  a drugi da je to potpuno i konačno oslobađanje umjetnosti.  Raniji sadržaj, koji je ljudima prije serviran kroz razne konceptualne sadržaje, bio je većini ljudi nerazumljiv. Mislim da je hiperrealizam došao kao odgovor na apstraktni ekspresionizam ili minimalizam, gdje se ponovno u centar vratila forma - figuracija. On je probudio  inertnu publiku i on ne ostavlja ravnodušnim laike,  a ja smatram da svatko ima pravo na umjetnost, a ne samo uske elite koje su kao navodni nositelji znanja. Hiperrealizam osobno najviše volim vidjeti i zato ga i radim. 

Hoćete li ostati vjerni ovome pravcu, odnosno jesu li umjetnici skloni mijenjanju svoga prvotnog izričaja?

- Umjetnici cijeli život istražuju i definitivno mijenjaju stil. Rani Picassovi radovi bili su čisti realizam, da bi kasnije bio osnivač i začetnik kubizma koji zapravo nema nikakve veze s hiperrealizmom. Ja sada stremim čistom realizmu i želim doći do njegovih krajnjih granica, a  to je iznimno težak rad.  No, tko zna, možda se nešto prelomi pa  postanem apstraktni slikar. 

Koje slikarske tehnike koristite?

- Uglavnom radim klasične slikarske tehnike, ulje na platnu - akrilik na platnu, pastele, a  u zadnje vrijeme otkrio sam i zanimljivu tehniku  dry brush - suhi kist. To je crno-bijela tehnika, radi se  uljanom crnom bojom na akvarel papiru i može se postići dosta visoka razina realizma i hiperrealizam. Volio bih raditi sa svim tehnikama, ali kako kaže naš narod „ne može me doteći"

Budući da ste samouki slikar, jeste li razmišljali o upisu akademije?

- Nakon gimnazije u Tomislavgradu upisao sam pravo u  Splitu. Činilo mi se kao odličnom učeniku da je to primjeren studij za mene, o akademiji nisam ni pomišljao, iako su me roditelji na to poticali budući da sam uvijek nešto crtao. Mislio sam da od toga „nema kruha". Sad vidim koliko sam bio u krivu.  Čeka me još diplomski rad, prijatelji kažu da bi bio dobar pravnik i političar jer lako uvjerim ljude u nešto u što ni sam ne vjerujem.  Tko zna, možda jednom budem i političar, a možda upišem i akademiju... Kolege likovnjaci, akademski i amateri s kojim se družim zbog toga zajedničkog senzibiliteta, kažu da mi akademija ne treba što se tiče tehnike, ali radi nekoga kasnijeg imena bila bi poželjna, pa je možda nekada i upišem. 

Ima li u vašoj obitelji još talentiranih slikara?

- Nitko se nije profesionalno bavio umjetnošću, ali postoji jedna umjetnička nota.  Ujko Zdravko Brižankić (Brižankić) je karikaturist, njegovi radovi su i objavljivani i on se i danas bavi time. Majci jako dobro ide pisanje i piše poeziju, ali za sada je to onako intimno - za njezinu dušu. S druge strane moj otac nije radio nikakav umjetnički rad, ali je, što bi naš narod rekao „dobar majstor". Što što god radi on radi jako precizno, ima izražen osjeća za detalj koji sam i ja očito naslijedio. 

Provodite li puno vremena u ateljeu i  je li dugo razmišljate prije no što krenete raditi?

- Da. Čak i po 12 sati dnevno budem u ateljeu. Sjednem pred golo platno i znam tako sjediti i do sat vremena. Tada ništa ne radim, nego samo gledam u to platno. To je kao neki moj ritual, meditacija, a za to vrijeme uopće ne razmišljam o nekoj slici koja bi tad trebalo nastajati, već o kojekakakvim drugim temama, kaže Ivica. Dok stvaram i glazba je tu. Roker sam u duši,  a dragocjene rijetke trenutke izvan ateljea najradije provodim s prijateljima. Zahvalan sam jer umiju čekati na moje mene.

Zora Stanić/RTG/TC