Neobični krumpiri u Duvanjskom polju

Ne znam je li to zbog jeseni koja nam je stigla ili zbog te iste „jeseni" koja je, nekako, čini mi se vječno u nama. Kao da smo svi okrenuli glave jedni od drugih, nemamo vremena za razgovor, za osmjeh.

Rijetko kada susretnemo nekoga tko će zastati, bez žurbe popričati, podijeliti radosti. Pa evo, podijeliti i tugu. Toliko puta čujemo, možda već „izlizanu" frazu-ljubav ovo, ljubav ono. Ljubav pokreće svijet. I nametne se pitanje pa gdje je tu ljubav-ovozemaljska ljubav?

Trebao mi je neki uvod u priču koja slijedi. Zašto spomenuh ovozemaljska.

Od „Gore" svakodnevno stižu znakovi i poruke da trebamo voljeti...

Da možemo imati i zemaljske znakove, vjerojatno je rijetko tko od nas znao. Da, dobro ste pročitali-zemaljske-znakove iz zemlje. Kad razmišljamo o ljubavi, kad trebamo prenijeti na papir „ljubav", većina nas će vjerojatno na taj isti papir nacrtati srce, napisati nešto u srcu, zar ne?

A da nam zemlja „izbaci srce". Teško! E pa vjerujte da nije...

Nedavno je jedan naš mladi bračni par, vadeći krumpir, naišao na cijeli red srcolikih krumpira. Srce kao nacrtano, kao da su ga klesali najbolji klesari. I što na sve reći- Riječima se ne može napisati što se srcem može poručiti.

Foto i tekst:

Iko Prljević / TGportal.net