Marina Radoš: Zelje, janje, tučak, Uskrs

Marina Radoš, jelka, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, riječnik, duvno, Marina Radoš, Marina Radoš, vukovi, Marina Radoš, Marina Radoš, Valentinovo, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Uskrs, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, HŠK Zrinjski, Marina Radoš, mama, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Mostar, Marina Radoš, jesen, Marina Radoš, Marina Radoš, Dunja, Marina Radoš, Marina Radoš, žensko, Marina Radoš, Marina Radoš, pušenje, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, zagrljaj, Marina Radoš, žene, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Valentinovo, Marina Radoš, žena, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš, Marina Radoš
Dobro tata.
''Kakvo je izmišljanje na Veliki Petak? Morate postit. I nema luksuznih postova danas, čipsa, liganja, račića,, salatica... Pritrpite se jedan dan! I nema u grad večeras, moreš li ijedan petak ostat u kući? Ko normalan danas izlazi?''
Dobro, tata.

Sjećam se da je bojanje jaja kod nas vazda kaos bio.
''Ostavi se kemije, boji jaja lukom! Oćeš bacit svih 30 jaja zato što su zafarbana kemikalijama? Meni da je neko dao toliko jaja na Uskrs ja bi bio supermen u selu!!''
Petrusina je ponavljao iz godine u godinu.
''Bona kako tako ne znaš! Stavi jaje u najlonku i ispod neku travu da ostane oslikana! Znate samo umočit jaje u tu kemiju kinesku!!''
Jaje bi dobili, kažu, kada bi nečije novookoćeno janje spustili u selo iz planine.

''Pusti Petre dicu nek boje. Otiđi po piće dok nisu trgovine zatvorile!''
Mater nikad nije dala bojiti jaja na Veliki petak. Kupili bismo one boje u vrećici i naljepnice koje se preslikavaju na jaja trljanjem noktom, i čekali subotu da zatarazimo čitavu kuću bojama.
Zašto se boje jaja za Uskrs, mama?
Kaže mi ona zašto.
Bilo mi je desetak godina. Časna je na posljednjem satu vjeronauka prije Uskrsa upitala isto pitanje i bila sam glavna:
Nitko osim mene nije znao da se jaja boje zato što pile samo izlazi iz jajeta kao što je Isus sam izašao iz groba.
To je bio prvi i zadnji put da jedina nešto znam u razredu.

Oboje se jaja, svane Uskrs.
Moja mater pravi beskvasni kruh po Petrusinovoj želji (čitaj: naredbi). Ukusno da Bog kaže, trauma!
Posvećeno je četvoro skuhanih jaja, sir i pršut. Moraš pojest i jaje i komad sira i pršut.
I ne do ti Bog da ti mrva na pod ispadne! Ne do ti Bog da se nešto posvećeno baci! Skupljajte mrve na salvetu da ubacimo u šporet!
Kako sam maštala o pašteti tih davnih Uskrsa... Ono jaje ladno, od sinoć, sir omekšo, a beskvasni kruh koliko god da se peče - meni sirov!
''Kako vas nije stid o mene i od matere i od Boga?? Šta sam izrodio? Da je meni bilo trideset jaja na Uskrs! Zamislite da morate snit janje iz planine, ono onako mokro, prljavo, krvavo da bi dobili samo jedno jaje?? Jaje je u Seonici bio događaj!''
Dobro, Petre, dobro.
Onda Petrusina, ko malo dite, bira najtvrđe jaje od svih, da potuca i moje i materino i strinino i strikino i svačije u Seonici kad dođe.
Redovno se provali.
Tukne mu ga neko prije ručka.
Tako je za par godina dobavljao jaja raznih ptica, koja su kofol bila tvrda i koja će odnijeti šampionat u borbi tučak o tučak.

Uskrs za dijete ima smisao veselja. Pobjede. Ofarbanih ruku i šarenila u korpi. Šupljih čokoladnih zečeva koje ti dadnu poslije ručka.
Za velike vjernike je sjećanje na Isusovu pobjedu nad smrću.

Za mene je, ne znam kada i zašto, postao nada i simbol ustajanja.
Isuse, nemoj se ljutiti.
Nije usporedivo, ali moram.
Koliko je Juda prošlo kroz naš život?
Koliko nas je Petrova zatajilo kao posljednje jazavce?
Koliko ljudi je opralo ruke nad tvojom tugom?
Koliko nas ljudi, događaji i život napate na Velike petke naših dana, razapinju, muče i biju?
Koliko je težak križ svakog od nas?
Koliko na našu muku gledaju sa strane i gađaju nas smijući se?
Koliko je onih koji nam pomažu nositi naše križeve?
Koliko samo puta padamo pod svojim križevima?

Ništa to nije bitno, ako se tako prebijeni, izmučeni, mrtvi, odbačeni i ostavljeni ustanemo.
Sretan vam Uskrs, prijatelji dragi.
Ustanite.

Marina Radoš