Što hoće ti Hercegovci?

zavičajni klub, ljudi, inozemstvo, tuđina, Hercegovina, Hercegovci, Katarina Zovko Ištuk, pjesma, Hercegovina, velimir raspudić
Sad je na redu upitati se: tko smo to mi, druže A.T., a tko ste vi? Pa ovako: kad ja s mojim prijateljem Imoćaninom zapjevam gangu, meni se uvijek čini da nema vas i nas, nego smo samo mi koje grije isto sunce, mlati ista bura, svijetom raznosi ista zla kob... i za rođeni grudu veže jednaka radost...

A neku i nečiju granicu, koju su Lav i Arslan povukli puteljkom između naših kuća, ja ne vidim. I ne priznajem. Briga mene zašto su nas, kada i kako podijelili tuđinski razbojnici i pljačkaši, a njihovu volju ozakonio nezakoniti AVNOJ. Uostalom, ni Lava ni Arslana, ni brata im AVNOJa više nema, ostade samo granica. Ostade, ali samo u glavama koje više vole zobnicu i zloću tuđina nego dobar dan od susjeda i prijatelja. Nije brižni A.T. ni prvi ni zadnji: Cacov sindrom (Dante, Komedija, Pakao)! Može i ovako: tko tebi gospodar, ti njemu sluga! I eto, ja koji ne mogu priznati te vražje granice, osjećam kako nisam neki tamo, nego svoj na svome. Tuđe mi ne treba ni u snu. Ni na kraju pameti. Samo, ako meni Hrvatu Hrvatska nije domovina, onda se „moj kalendar nad frižiderom" zbilja glupira.

Znam previše primjera naših gangaša koji su se školovali na vrećici duhana ili kubureći između siromaštva i straha. Kao đake su nas pretresali, privodili, strašili, izbacivali iz škola, s fakulteta, s posla... Nazivali nas klerofašistima, kriminalcima (evo ih opet), ustašama, i kad nismo znali zašto. Ne znam zašto su me u školi (i poslije!) zvali ustašom, kad nisam bio u ustašama. A ako mi boljševici, četnici i izrodi ni onda ni danas nisu „šmekali", hvala Bogu! Zašto su nas prozivali, optuživali, zašto su nam podmetali (evo ih opet!), tjelesno zlostavljali? Samo zato što nismo ni htjeli ni mogli biti ono što nismo -izrodi!

Nama se nisu dodjeljivali stanovi, nama se nisu besplatno nudili magisteriji, putovnice s krvarinom: ako smo pisali, nismo mogli objaviti, ako smo mislili, morali smo šutjeti. A mi smo (mislim na 90% „tih Hercegovaca"!) završavali škole, zanate ili fakultete i s Božjom pomoći polako sjedali na teško zaslužene, a ne darovane, stolice. Oni koji su poslije radnih zadruga, ponosa budalaste boljševičke tvorevine, ostali na ognjištima, krčili su zapuštenu zemlju, trovali se duhanom, rovali po rudnicima... I zdušno pravili ognjišta i potomstvo. Dušom uz svoje ognjište (jesmo ognjištari! Zato nam nikad nije mračno u očima, ni hladno pri srcu). Dakle, tebi koji se pitaš što mi Hercegovci hoćemo, kažem - ništa! Imamo sve. Ljepotu na zemlji, Dobrotu na Nebu, četiri čiste u glavi i još puno toga. Imamo mi i kukolja u žitu, svejedno na kojoj njivi. Bože moj, i kukolj mora živjeti, ako ni za što drugo, ono da ga se iščupa i baci na „đubrište". I ne prestajemo ponavljati: milo moje, bit će bolje. Ako i ne bude, opet dobro. Navikli smo mi, bolan ti ne bio, podnijeti i najgore. A naš stari pjesnik poruči: „Boj se onog tko je viko..."U tom grmu, čini se, leži puno zečeva. A sada bi nam svima zajedno bilo najvažnije misliti i pisati o tome kako ne sliniti na tuđim jaslama i ne puštati - poda se. Pozvani smo da se suprotstavimo onima (zna se kojima i čijima) koji nas boje u crno. Ah, što! Nekada se, kad je čovjeku udarilo u glavu, puštala krv. Ali što ćeš s bolesnikom kojemu je u žilama, umjesto krvi, inspirativna kanalizacija? Puštaj koliko hoćeš, samo smrdi. A što se tiče želje da se Hercegovci zamijene za „braću" Srbe, nema problema: Srbe i slavosrbe već imate, a nama možete staviti soli na rep!

Prof. Mate Sušac, Sesvete

glasbrotnja.net