FOTO  Ljubuša 2010.

Već odavno su uvidjeli da lokalna zajednica nema niti sluha niti želje pomoći u sličnim primjerima pa su stvar preuzeli u svoje ruke. Kao prvi zadatak odredili su uspeti se na najviši vrh svake od planina koje okružuju Ramu i odrediti prioritete u izradi i markaciji planinarskih staza, izradi potrebnih karata, a kasnije u skladu s financijskom situacijom pokrenuti i izgradnju planinarskih kuća.

Nakon uspinjanja na najviši vrh u našoj općini, Veliki Vran (2074. mnv) skupina je organizirala uspon na najviši vrh planine Ljubuše – Crnovrh (1797 mnv).

Uz Ekipu koja se uspela na Veliki Vran (Ivan, Marko i Jerko Pavličević, Mato Filipović, Ante Šimunović i članovi uredništva www.rama-prozor.info) ovaj put nam se pridružila ekipa iz susjednog Tomislavgrada (Antonija, Petar i Zdenko Baković) te naši: Šimo Beljo i Miro Pavličević, profesor zemljopisa u Srednjoj školi u Prozoru.

Ovaj put, „baza“ za uspon na Ljubušu bila je konoba „Proslapska planina“ gdje se ekipa okupila i uz ranojutarnju kavu dogovorila pravac uspona. Budući da je rođen i odrastao na Proslapskoj planini za vođu ovoga uspona određen je umirovljeni časnik HV-a, Mato Filipović. Nakon kraće pripreme i provjere opreme ekipa se uputila putom koji je nekada bio „žila kucavica“ na Proslapskoj planini i kojega su stanovnici koristili svakodnevno za prijevoz sijena, drva, balvana za građenje kuća ili gospodarskih objekata. Na mjestu gdje se stari kolski put sječe s makadamskim, izgrađenim na početku Domovinskog rata koji je služio za dostavu svega potrebnog za obranu Zvirnjače, prelazimo na ovaj put i uspinjemo se u pravcu Mrkodola i Dašnika.

 

Kod kuće Bošnjakovih, napuštamo makadamski put i prelazimo na teren koji najviše podsjeća na teren na Kornatima i koji iz relativne uzbrdice prelazi u onu „pravu“. Nakon uspona iznad zadnjih kuća, ekipa se okuplja i pravi se prva ozbiljnija stanka. Uz nezaobilaznu zezanciju, osvježavamo se hladnim pićem i ponekim zalogajom hrane. Poslije odmora, ponovno se pakiramo i krećemo na najteži dio uspona. Sunčano i vruće vrijeme poprilično otežava uspon pa se rade češće i kraće stanke. Nakon prijeđenog kamenitog dijela, dolazimo ispod Crnovrha i na pašnjake na kojima su nekada pasle tisuće ovaca, a sada taj teren velikim dijelom prekrivaju stabljike vrlo ukusne borovnice.

Stotinjak metara ispod vrha nailazimo na vrlo zanimljiv kameniti teren, koji izgledom uvelike podsjeća na priče o Mayma, njihovom životu i civilizaciji. Neobičan izgled kamenih gromada i njihov položaj i materijal od kojega su građene sa stručne strane objašnjava nam profesor Miro. Uz tu zanimljivu priču stižemo do vrha, gdje se već jedan dio ekipe nalazio.

S Crnovrha pruža se pogled na sve strane. Prema istoku, preko Proslapske planine, pogled daleko seže, ali najviše dominira Klečka stijena. Kao na „dlanu“ su Draševo, Makljen i Kolivret. Sjeverno se uzdiže Raduša i Idovac, a na južnoj strani dominira Vran. Prema zapadu, pruža se pogled na Tomislavgrad i veliko Duvanjsko polje. S Crnovrha gdje god pogledali jednostavno ne možete „promašiti“.

Nakon odmora, uslijedio je pravi planinarski ručak i neizostavno fotografiranje i snimanje, nakon čega smo se uputili nazad.  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 rama-prozor.info