Priče iz Hercegovine: Žulja je dala i svjetskoga prvaka

Dragan Marijanović, hodopisi, priče iz hercegovine, priče iz hercegovine, hodopisi, Dragan Marijanović, hodopisi, priče iz hercegovine, Dragan Marijanović, hodopisi, Dragan Marijanović, priče iz hercegovine
...j industriji; Ćamil Ćatić radije se pridružio kolonama onih koji su to isto otišli ostvariti u Njemačku. I, baš kao i svaki drugi gastarbajter, nije tamo planirao dovijeka ostati, nego stjecati i ulagati u domovinu, u neku kuću bliže rijeci i asfaltu i drugim kućama i ljudima, Žulja to svakako nisu.

Najslavniji Hercegovac

Nakon dosta godina će se ispostaviti da su baš ta Žulja i taj Ćamil i njegova žena poklonili svijetu trenutačno jednog od najslavnijih boksača, profesionalca i četverostrukog prvaka svijeta Adnana Ćatića, rođenog pod ovim imenom u Leverkusenu, gdje su sva djeca naganjala loptu, a useljeničku naganjao svatko, pa su se držali jedni drugih, kako se i svako drugo strano tijelo nastoji održati ondje gdje ga sudbina dovede. Drugi put Adnan se ''rodio'' kao Felix Sturm (ime je odabrano vrlo sretno i simbolički, kako se poslije i pokazalo) kad je već bilo posve jasno da njegovo stalno treniranje i sekiracija roditelja što je baš odabrao sport zbog kojega se doma dolazi krvav i s nateklinama, napokon daju plodove, pa su se Nijemci odmah raspitali u matičnim knjigama o njegovu rođenju i kazali: Ti si naš! Dakako, ne oduzimajući mu ništa od onoga što on u biti jest, Hercegovac iz BiH, momak koji se tuče po ringovima svijeta pod njemačkom zastavom, te mu nitko nikada nijedno od tih prava ne može oduzeti.

Na njegovim mečevima obično je samo jedna njemačka zastava, ona službena, a sve druge oko ringa su one iz BiH (jer i njih ima nekoliko varijanti). Razmišljam o njemu dok promatram taj davno napušteni sokak u sprženim trulim Žuljama i zaboravljenu kuću Ćamilovu i pitam se koliko je samo tih momaka vani rođeno i postalo velikima, koliko njih je rođeno u ovoj zemlji, a proslavilo se daleko, u zemljama u koje su ih roditelji vodili za ruku, pred vatrom i bježeći od sigurne smrti; koliko tih ''adnana'', boksača, nogometaša, znanstvenika, intelektualaca svake vrste? Znamo samo za one koji se nikada nisu odrekli korijena, a dobar dio njih jednom će se okupiti s travnjaka industrijskih predgrađa zapadnih velegradova, prvo osvojiti glavne terene, a onda doći u domovinu i nakon nekoliko godina muke i dokazivanja da mogu, eto, oni učiniti nešto za zemlju iz koje su prognani, mogu je drugima učiniti većom i boljom negoli ona uopće jest, te su nanizali pobjeda više nego drugi, zabili golova duplo više nego drugi i odvest će ime BiH na vruće nogometne terene Brazila, tamo gdje svake četiri godine odlaze samo najbolji. Adnan je odlazio na njihove utakmice, a oni, osobito Edin Džeko, redovito su pratili njegove mečeve. Adnan je nedavno bio u Blagaju i Mostaru. Ne znam je li u Žulja dolazio.

Dolje su mu priređivali prijeme po institucijama koje su se dosjetile da je vrijeme ustvrditi da je Adnan trenutačno najslavniji Hercegovac, da je četverostruki prvak svijeta u nekoliko tih verzija i asocijacija koje samo istinski šampioni uspijevaju objediniti, a ovdje je stigao još vruć od borbe u kojoj je Britanca Darrena Barkera u drugoj rundi poslao na pod.

Efendija Mehmed Delić provodi me selom, vidim da su neke kuće fino obnovljene, no premalo ih je da stvore ljepšu sliku o Žuljima, ako se takva više ikada može stvoriti, mnoge čatrnje su otvorene i zjape kao utvare koje čekaju da grotlom nekoga progutaju, neki čovjek u dvorištu je sagradio pravu planinsku kućicu, očito mu služi kao pušnica i ljetna kuhinja, od kamena je, a pokrov joj je od raži.

Takve su sve nekada bile. Takvu bih volio imati bilo gdje. Nimalo veću. Ali me najviše zaintrigirao rezervoar za vodu, otvoreni, valjda najveći kojega sam igdje ikada vidio i čini se da je rađen u vrijeme bečkoga cara.

Podignut na malu uzvisinu, mogao je prirodnim padom dovesti vodu bilo gdje. Efendija se sjeća da je dno tog džinovskog bunara bilo jednom puklo, pa su ga seljani zakrpili betonom, a kad u njemu ne bi bilo vode, onda su djeca tu igrala košarku! Koš se morao utvrditi s gornjeg ruba bazena i spustiti dokle se moglo, a Mehmed kaže da nikada nitko nije mogao dohvatiti koš na kojem, dakle, nikada nije bilo zakucavanja, pa sam pretpostavio da bi bazen mogao biti dubok do četiri metra. Uz njegov opseg, to je ogromna količina vode, pravo jezero. Efendija me vodi do još jednog objekta kojega su seljani sami napravili: dezinfekcijski kanal za ovce, na kojemu se one tako prorijeđene, vrlo rijetko peru. A kad ih je tu bilo na tisuće, ova novotarija za to vrijeme bila je spasonosna, jer su se ljudi dotad mučili perući ovce po odbačenim kadama, iskopanim rupama u zemlji, a ovdje je fino i jednostavno osmišljen obor iz kojeg izlaze ovce kroz kanal napunjen vodom, može ih odjednom do deset na pranje, a nešto slično sam viđao po zapadnoj Hercegovini, kod profesionalnih uzgajivača koji su tek nakon ovoga rata, dapače podugo nakon njega, uveli takozvane dezinfekcijske barijere, ali to su debele spužve natopljene dezinfekcijskom otopinom. U stočarstvu su Žulja nekada bila ispred vremena, kao što su sada za svakim vremenom ostala.

Studentski dani

Odvlačim se polako cestom prema Rabinama, gdje se nadam da ću nekoga živog naći, i mislim o Krsti Saviću. Mislim da je posljednjih godina tu u mostarskoj ''ćelovini'', osuđen je za ratne zločine zajedno sa skupinom drugih ljudi, prvo na dvadeset, a onda na sedamnaest godina, čini mi se. Za počinjene zločine od Kalinovika pa, evo, dovde. Uzalud se Krsto branio da nije, da mu je podmetnuto, neki drugi ljudi zborili su mi da je on platio za zločine koje su drugi napravili, ne znam, nije ni važno, ali me katkad i tek na tren probode pomisao da on spava tristotinjak metara zračne linije od mene. Njegovo ime u svijesti koje se uvijek izdvoji, njegovo sam suđenje pratio. Jer Krsto je moja generacija, zajedno smo studirali. Rijetko i nužno smo komunicirali, naprosto nismo bili tipovi koji bi imali o čemu pričati. Uza to, on je bio jako šutljiv i povučen. Uvijek sa sportskom torbom; u amfiteatar je ili dolazio s treninga - mislim da je bila neka borilačka vještina - ili na nj odlazio, pa se družio s likovima sličnim njemu. Moje društvo, pak, obilazilo je sarajevske šankove i držalo se podalje od svih kolektiviteta, izuzmemo li Sarajevsko pivo i stalno nastojanje da upoznamo dušu grada u koji smo došli studirati. Živjeli smo punim plućima i puno radili, čak pomalo i učili. Moje društvo ponajmanje je bilo s fakulteta, ali svejedno, sjećam se te nevesinjske skupine studenata u kojoj je bio i osuđeni ratni zločinac Krsto Savić, a u kojemu su bili još i Čedo Šipovac i rođak mu Zdravko. Čedo je volio Fatimu iz Prijedora, velika ljubav bila, i otišla Fata živjeti s njim u Nevesinje, gdje su dočekali ovo zlo. Tragao sam za glasom o njima, čuo da su za rata opstali zajedno, ali da je onda sve puklo. O Krsti sam slušao razne priče, a i sam se pred sami rat katkad medijski oglašavao (a bio je onako šutljiv), bio je predsjednik tamošnjeg Srpskog pokreta obnove. Nakon svega, vidjeh ga u sudnici. Gdje sam vidio i Ljubomira Borovčanina, bio je negdje s Drine, popriličan tukac, ali je, eto, bio dogurao do zamjenika komandanta policije RS-a, a za zločine u Srebrenici i oko nje osuđen na golemu robiju. Čini mi se da je i on volio borilačke vještine s Krstom.

Zašto se ovoga prisjećam dok se truckam ubogom cestom prema Rabinama... kako neću; pa u mojoj generaciji svašta je bilo, gotovo da nije bilo sredine: godinu ispred ili iza po različitim smjerovima FPN-a nastajala su genijalna imena našeg novinarstva: Tomić, Avdić, Selimbegović, Mijović, Jurišić... ma treba cijela stranica za nabrajanje; nastajali su budući doktori znanosti kakav je Nerzuk Ćurak i drugi, a danas rade na tom istom fakultetu, i svi smo u nekakvoj vezi, a, s druge strane, u nekoliko generacija smjestila se masa haaških osuđenika: Kordić, Aleksovski i kolona drugih sitnijih i krupnijih zločinaca, Miloševićevih, Tuđmanovih i Izetbegovićevih ljudi.

Mislim, ni ja nisam za rata pisao o cvijeću, ali ovo je nešto drugo. Uostalom, nama je predavao jedan Vojislav Šešelj i čitava masa idiota. Sjećam se da sam kod njega polagao ispit iz predmeta Teorija o ratu, na kojemu je on bio asistent.

Ponosan na Besima

Postavio mi pitanje i buljio u Jasminine sise, a ona plela o teoriji o naoružanom narodu, pa joj budući četnički vojvoda zveknuo desetku, ja jedva šesticu, nisam imao sise, a i slabo sam tada znao o upitanim me falangama. Jebi ga, dobro sam vam, dragi moji, i ispao kakav sam belaj prošao. Pa se napijem kad god sretnem Besima Spahića, i on mi je tada predavao kao asistent, a prethodno smo iza sarajevskog šanka otišli da me upiše na fakultet, jer dan prije nisam bio primljen na smjer koji sam htio upisati. Ponosan na Besima, pitam se je li se ikako moglo sve drukčije dogoditi, da Krsto ne bude na robiji zbog zločina, da u njegovoj biografiji nema to što danas stoji, pa da zajedno gledamo Adnanove mečeve, a Krsto nabavi karte od šampiona, jer oni su zemljaci. Ja sam južnjak, ali svatko spava gdje mu je suđeno i svašta čovjeku padne na um dok je sam na pustoj cesti.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje