Priče iz Hercegovine: Živa voda u Omerovoj avliji

Jedina je to općina u BiH koja nema formiranu niti jednu mjesnu zajednicu, pa osim tri već spominjana sela, na teritoriju od više od osamdeset četvornih kilometara živi između sedam i osam stotina stanovnika.

Ima slučajeva da je selo od sela udaljeno i preko pedeset kilometara, i tu sigurno ne biste htjeli zalutati! Ni tražeći Hansko polje ni Šaricu, ni Dnopolje, ni Jarčište ni Kušiće ni Kokorinu, no komunikacija između Kamene i Zjemlja ipak je nabacana kakvim-takvim asfaltom, dug je to i uzak put, ponegdje asfalta jednostavno nestane, a redovito nagazite na nj na ulazima u sela, jer predizborna obećanja ni ne trebaju ići dalje. Da biciklisti nisu postavili svoje putokaze, ovdje ne biste naišli niti na jedan drugi, makar ja još na nj ne nabasah. Kanim obići ovu nedođiju, čitavu, samo ne zapadne li visok snijeg. I registriram li terenca!

Stećci gurnuti u stranu

Od sporazuma iznuđenog u žici američke vojne baze Dayton, ovdje se vratilo trideset obitelji, nešto više od stotinu ljudi, otprilike približan broj Srba i Bošnjaka. I dvadesetak hrvatskih obitelji izrazilo je službeno volju za povratkom, tridesetak kuća je obnovljeno, a prema zahtjevima za povratak, još je do pedeset kuća koje valja obnoviti. U selo Kamena, kojemu sad prilazim s istočne strane, putem koji se savija i račva u nepoznato kroz krševiti plato, gdje su seoske kuće nad poljem i udolinom i do kojih se dolazi pristojnim odvojkom koji, doduše, nije predviđen za mimoilaženje automobila, vratilo se nešto ljudi, premda su mi očito neupućeni izvori u Mostaru kazali da se ''gori vratio jedan ili nijedan čo'jek'', pa je doista iznenađenje kada ovdje naiđete na ljude. No, Mehmed, koji se, nakon što smo zajedno prošli velika prostranstva po kojima bih se sam teško snašao, sa mnom zaputio i na ove strane, već mi je rekao da zna da tu ima ljudi, da se tu vratio i njegov prijatelj i nekadašnji suborac Senad Šemić, četrdesetpetogodišnjak, kojeg zatičemo na zaravni po kojoj su razbacani golemi stećci, neki su očito i pomjerani; nekada su se našli na putu nečemu što je trebalo proći negdje, pa su dva malo pogurana u stranu.

Svijet je mali i znam da sam Senada već negdje viđao, pa smo to lako odgonetnuli informacijom da radi na benzinskoj crpki u Gnojnicama, dolje u polju, koji je iz ove perspektive posve dugi svijet u koji on odlazi svakoga dana ''preko trinaest krivina'' zaraditi kruh za dvoje djece; Senad se vratio konačno i, kako reče, nije se pokajao, i cijelo to vrijeme dok je bio izvan Kamene, stalno je o povratku razmišljao. Dio sela u kojemu živi Senad doima se kao mahala, kuće su stisnute i sokaci strmi, ali se dah života osjeća svuda, i po lavežu pasa i po blejanju ovaca, nad nekoliko kuća viju se dimovi. Senad je sretan što je tu, a bio je mladić kada je morao poći. Nikakve probleme, osim egzistencijalnih, ne spominje, povratnici nemaju problema nacionalne naravi, svatko se zbio u svoj kutak ovog divljeg i lijepog, ali surovog podplaninja i svatko gleda kako će preživjeti. Negdje vidjeh podatak i da u cijeloj ovoj krševitoj općini stalni posao ima samo jedno lice, dodatnih sedmoro zaposleno je u općini Nevesinje, a Senad, eto, radi u Federaciji.

Ovdje dominira prezime Šemići, premda posljednja kuća u selu, kuća Jurkovića, zapaljena još prije dvadeset i jednu godinu, beživotna i pusta strši u mrzlo nebo, kao tužan orijentir koji označava kraj ovog sela, a do nje je kuća obitelji Biloš, Vicka, koji je ovdje živio sa ženom, tri kćeri i sinom. Vicko Biloš poginuo je na nekoj crti 1993. godine i njegovi nekadašnji susjedi ne znaju mi reći gdje su njegovi najbliži danas, ali očito je da će se tu tako skoro netko od Biloša vratiti. Pokazuje mi Senad i gdje su živjeli Fazlići, Vrače, Gološi, Maksumići, Čomori, Puljići koji su imali dvije loze, onu Vlahića i onu Ilića.

Miris sušene pastrme

O Vlahićima sam dosta doznao dok sam s Mehmedom probijao guste bogaze zapuštenih Kapjela. Raiči i Marići živjeli su u zaselku Borićevina i sve je to dio sela Kamena.

- Ajmo mi malo do Omera, pozva nas Senad niz sokak i brzo se nađosmo u živoj, vrlo živoj avliji ispred obnovljene kuće, tu su i ljudi i strojevi i stari kamion od dvije tone, guma nemijenjanih još od prije rata, na njima se izležavaju mačke, a s druge strane putića pušnica je i dim iz nje raznosi mirise sušene pastrme, pa će naš domaćin Omer Šemić, vesela i razgovorljiva ljudina rođena sedamdesete, odmah za čakiju i odrezat nam malo.

Meso je na ovom zraku izvrsno, izvrsno. Ponešto Omer mora prodati, posla nema, mirovine nikakve nema, nekad je znala upasti i poneka donacija, ali ni toga više odavno nema, pa se muči - ali nipošto ne žali! - sa stokom i zemljom Omer i prehranjuje i školuje također dvoje djece, ženu i sestru. Povratak ovdje njegovo je drugo rođenje, tu on funkcionira savršeno, a odmah do njegove, kuće su dvije vremešne povratnice koje zapravo žive same, ali imaju veliku sreću u Omeru i njegovim ukućanima kao susjedima. Belaj za njihove godine u ovoj pustoši. Premda stare, Zila Gološ, rođena 1931. i šest godina mlađa Mina Šemić nikada ne miruju i stalno se za nečim saginju po avliji, mogu obje, što'no se kaže, ''same o sebi''. Omer ima pristojno stado ovaca, kravu, koke i sve što ide uz to, sadi krumpir, mrkvu i sve što treba za svakodnevicu i zimnicu, ali ima i nešto što nitko nadaleko u cijelom ovom kraju nema: živu vodu! Živu vodu usred avlije. Diže on poklopac bunara, i klokoće voda, nitko ne zna od kuda dolazi i gdje nestaje, ali se ovdje evo uspinje do čovjeka, a Omer nema podatak ni kada je i tko obložio bunar kamenom, ali on je vodenu žilu presreo iznad kuće i razvukao vodovodne cijevi i njegova kuća valjda u cijeloj ovoj općini jednina ima vodu na ovako civiliziran način. Zapravo, Omer reče da nikoga nema, ''do li dragog Boga nada mnom'', a takve će sreća pripaziti malo bolje nego druge. Pošteno.

Ljudi mijenjanju vremena

Mrzlo sunoćje spušta se polako na ovaj plato, sunce nestaje kao da krvari, ostaje nam vremena uputiti se na prastaro katoličko groblje, izvan sela je, ali blizu je, i drugo muslimansko groblje je blizu te odlazim tamo, za hukom studenog vjetra iz rijetke dubove šume, preko stećaka, niz uski put kojim se milenijima prolazilo; karavane su vukle sol i začine u srce Bosne i u ravnine Panonije, stoljećima ostavljajući za sobom groblja i oznake; ovaj se put bijelio stadima i nikada nije bio pust ovako kao sada. A kažu da vrijeme mijenja ljude. Ma ne... Ljudi mijenjaju vremena. To se ponajbolje dozna baš na grobljima, nastajalim u vremenima kada su mrtvi tražili da ih se onom svijetu ostavlja negdje postranice, gdje neće biti nikomu na smetnji.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje