Priče iz Hercegovine: Vukovi i osmijesi u mraku

Planina Velež
...a i ono je, što sam se više uspinjao, sve češće zalazilo za oblake koji su plazili niz obližnja brda i prosto mi je bilo žao što ne mogu vidjeti i dočarati nikakvu panoramu stvorenu od bjeličastosivog kamena stopljenog s oblacima, pa je sve sivo i tmurno i ostavlja tugaljiv dojam.

Nikoga se ne da susresti na ovim stazama koje premrežuju pojas potpuno spržen ranih devedesetih, od čega se nikada nije oporavio, i nakon kojega se ljudi više nikada nisu vratili, niti deset posto njih. Stoga me razveselio jedini živi prizor kojega se tu da vidjeti: čovjek umotan kako bi izdržao nalete vjetra s bjeličastog Veleža, njegov pas i stado ovaca s pokojom kozom, koje čuvaju zajedno, provodeći tako dan i pazeći na vukove, a kako čuh više puta, vukovi se namnožili i drsko napadaju, kolju ovce i ne boje se ni čovjeka, a kamoli njegovog psa. Hrabriji psi koji su se usudili krenuti u kamenjar u kojemu bi nanjušili opasnost za ono što im je na čuvanje povjereno, nikada se ne bi vratili, vlasnici bi ih našli rastrgane. Zato sam odmah budućeg znanca, osim upita kuda za Rabinu, jer već se kilometrima vozim, a sela ne vidim, pitao gdje mu je puška, a on mi reče da je nikada ne nosi, da vukovi nikada nisu prišli preblizu kada je on uz stado, ali je zato zadnjih dana, dok mu je supruga čuvala stado, u kamenjar odvučeno i rastrgnuto pet ovaca.

Rizvanove čatrnje

''A pušku ne nosim, ne zbog toga što se ne bojim vukova, više je zbog sebe ne nosim i zbog lopova koji kradu šumu, jer ću ih možda upitati što to rade, a oni će reći šta to mene briga i, riječ po riječ, može doći do belaja, a lopov je na sve spreman, čim je došo kras, a ni moji živci nisu dobri, ta đe će bit kad sve skontam, pa je najbolje da ovako, niti hoću vidjet nit čut, nek svak radi šta hoće, ta ovo i jes taka država, najbolja za lopove. Evo, siđem nekad u Blagaj i kupim novine - nekad sam kupovo jedne, a ima dulje kako kupujem Oslobođenje, kod onih mi se nešto zgadilo - i samo o lopovima čitam. Moj dedo, Salih mu bilo ime, a zvali ga Rizvan, ne znam što, u vrijeme kraljevine bio glavar, pa ga zvalo u Nevesinje da malo poradi na čatrnjama, pa da narod, a vamo najviše bili muslimani, glasa za neku srpsku stranku (morala je biti Srpska radikalna stranka, op. a.) i on beli napravio čatrnja i svega što skuplja vodu za ljude i hajvane, a narodu je ionako bilo isto za koga će glasati pa glasali tako kako im je dedo reko. Onda ga zvali u Nevesinje, otvorili mu kasu punu para i rekli jamljaj, Rizvane! Nisam ja za pare ovo radio, nego za ljude i stoku, a neka vama vaših para, ne more se Rizvana za pare kupit! Eto, da sad odeš u Nevesinje, stariji će ti ljudi ovo isto ovako ispričat!''

Zapravo, ja već dugo razgovaram s čovjekom i zanimljivo je samo da nije tog vjetra i potrage u kratkom danu, ali Ramo Ćatić baš je fin čovjek. On i njegov razigrani pas Pik jedini su koje sam susreo u možda pet ili deset kilometara. Zapravo, ovdje se zadržao samo onaj tko nije imao izgleda u gradu, nije dobio posao i slično, i onaj koji je patio za povratkom u ambijent djetinjstva, i stočarstvo i poljoprivreda su jedina jamstva opstanka ovdje. Recimo, Ramo ima osrednje stado, do sto pedeset ovaca, nešto koza, nešto zemlje s koje ubire osnovno i - kako reče - u štali u selu ima stotinu novih janjaca, zadovoljan je i potražnjom i cijenom za njima, dakle, zaradi se... Država nema ništa s tim, na spomen poticaja Ramo tek otpuhuje prema Golom brdu, otkud silaze vukovi i napadaju iz magle, ne, nikad ništa od toga, obećavali jesu, ali dali nikad ništa nisu. I on i drugi stočari sami plaćaju veterinare i ostalo, država bruji o povratku i domaćoj proizvodnji, ali Ramo zna da je on sebi i država i poticaj, primanja nikakvih nema, ima bolesnog oca i nije mu do umnih razgovora.

Prazne kuće

Ovi ljudi nose se sa surovostima ovog podneblja i moraju biti zadovoljni, ali surovost preživljavanja, već se dugo spustila i u gradove. Ramo to razumije, razumije sve što ljudi traže i zbog čega se bune, samo mu paljevina nije jasna, nikada neće moći biti jasna onima koji su proživjeli paljenje, ali duga je to priča... Zapravo, cijeli ovaj plato prekriva nisko raslinje, hrasta je puno, ali mu ne daju izrasti, a zemlje je tanak sloj, taman da trava može niknuti. Goleme gromade stijenja gube se u dubini, ostavljajući na površini udubine koje skupljaju kišu, što veseli ovce. Sve je to lijepo vidjeti nama koji smo u prolazu, pa me Ramo uputio kamo sam i pošao i bih zahvalan sudbini i ovom zanatu što me navede na takvog čovjeka. Pas me ispratio do terenca, premlad je unatoč veličini, njemu je do igre, Pik, čuvaj se vukova!, šapnuh u njegov razmahani rep.

Uskoro će me zbuniti raskrižje s izmiješanim starim (sprženim) i novijim plavim putokazima koji sugeriraju ove staze kao biciklističke, što doista i jesu, pa umjesto desno - produljih ravno. Pustoš. Nigdje nikog. Prazne kuće oko kojih prerano zamlađuje trava, kad joj vrijeme nije, napušteni obori. Avlije u kojima rđaju davno napušteni alati, krovišta što prokišnjavaju i ruševine. Začudo, jedan je objekt, s lijevu stranu ceste koja vodi do već nedaleke ceste što se od Mostara uspinje ka Nevesinju, kojemu su ovi tužni i opustjeli zaselci pripadali do crtanja karata u američkoj vojnoj bazi, nakon čega su pripali Mostaru, obnovljen, nije baš ni malen, i nisam mu mogao svrhu utvrditi, zabravljen je i prazan, tabla na kojoj je nešto pisalo izblijedjela je, a kasnije ću doznati da je tu oduvijek bila milicija, dok je milicije bilo, a sada je lovački dom, a baš lovaca za toliki dom i nema, no bolje da je obnovljena i da barem nečemu služi ta prizemnica, tko zna, možda jednom u budućnosti bude i škola, mislim o nečemu u što ni sam ne vjerujem.

Bez struje i vode

Blatnjava staza odvest će me do zaselka u kojemu najprije ugledah (a što bih drugo?), ovce, ''markirane'' i utorene, vidim i desetak koza koje se vrte oko obnovljene kuće, psa koji bi makar trebao zalajati na me, no frajer je uhvatio snom sunca pod koji je podmetnuo leđa, i tek tad me domaćin zapazi. S kućnog balkona promatrala me koza, pa tek shvaćam smisao pojma domaća životinja. Gospođa Tiki hoda kroz kuću i očito je miljenica Adema i Admire Gadara, simpatičnih ljudi mlađih srednjih godina. Hoćemo kavu? Ma, jok, fala, radio bih... Ode dan. Brzo će mrak. Ih, mrak, nama je ođe, jebo te, vazda mrak, smijući se Adem će. Mi smo se u naš zaselak vratili prvi i jedini. Vidiš one kuće tamo pod maglom, nema veze što ne vidiš. Ovo ti je Donja Rabina, a za Gornju si trebo skrenut desno, i piči do džamije... Nema veze, isto mi je, bio ovdje ili ondje, meni je hodanje poso, rekoh ni ne znajući da ima i Gornja i Donja. E, blago tebi. Ono su kuće i zaselci Mehrenjići, Ćukovići, tamo gdje si vidio lovački dom, onda su ti dalje Strajaci, Voloderi, Ačkari, a ođe mi - Gadare. Sve ti je to raspoređeno po prezimenima, jesi zapiso? Pa, de, živ bio, kad već pišeš, zapiši da smo mi opet ostali bez struje. Otkako smo se vratili pet puta je ukradena trafostanica, jednom jesenas i evo, prije petnes dana. Živimo bez struje, a vode ionako nikad nismo imali! I smije se Adem dok mi izgovara tu nevolju, ne psuje ni državu ni sistem, samo traži da javim svijetu da oni nemaju struju i da država napokon uhvati lopove, a pretpostavljam da su uvijek isti, ''namečili'' se, što bi narod rekao. Evo, zapiso, imate li djece? Ne, nemamo... Nastaje ona preduga sekunda neugode zbog glupog pitanja, unatoč iskustvu zalome mi se ponekad netaktična pitanja, ona koja zazvuče preosobno. Nasmijana Admira, kao da je to osjetila, utješit će me: "Evo, ima ih više od stotinu, one su ti sve naša djeca, a posebno koze!'' Jes, jes, slaže se i Adem. Prodaju, kažu, sve, i nimalo im nije žao što su se vratili. Ne bi oni u grad, fala, ali ne bi. Samo struju trebaju, ni vražje poticaje ne spominju. Obnovili su i kuću i štalu, uredili svoj život. Ovdje je prometnica nedaleko i to im vjerojatno umanjuje tjeskobe samoće. Ajmo se slikat, velim. Fino sam zvala na kafu, mogla sam se dotle presvuć i uredit, đe ću vaka u novine, ali ti nešće..., kaže Admira. Ajde, Allaha ti, ženo, Adem će joj, kako se god urediš, opet ćeš se kod ovaca slikat. Ima Admira pravo, rekoh, pa se žena opusti.
Produljio sam na cestu i zaustavljao se slikajući zaselke niz nju. Opet ću se ovih dana vratiti i obići druge zaselke. Silazim prema gradu na kojega se poput lasera s neba spuštaju nebeski snopovi svjetla. I u kojemu se više nitko ne smije...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje