Priče iz Hercegovine: Vučje i druge ploče

Iz dokumenata koji Mostar teritorijalno definiraju, citiram: ''(...) Granica prema Republici Srpskoj definisana Dejtonskim mirovnim sporazumom (14. 12. 1995. godine) ide: od koordinatne tačke 6503408.7134, 4814126.7144 do koordinatne tačke 6494888.2757, 4782778.4877 kao u grafičkom prilogu; Dalje se granica Grada Mostara nastavlja i ide: granicom K.O. Kamena sa općinom Stolac od koordinatne tačke 6494888.2757, 4782778.4877 do granice sa K.O. Vranjevići; dalje granicom K.O. Vranjevići sa općinom Stolac do granice sa K.O. (...)".

Kompliciranost novog teritorijalnog ustroja učinila je ovu novonastalu pustoš nezanimljivu za život, nekada gusto naseljeno područje postalo je mjestom za preživljavanjem samo najupornijima, onima koji više nigdje drugdje ne mogu izdržati, pa je djece jako malo, jer mladima povratak amo ne pada na pamet; ovo je vrlo neobična tromeđa općina, međa entiteta i svjetonazora, čvrsto podijeljena zadnjim ratom, a ljudi koji su odlučili ignorirati ove citirane komplicirane odredbe žive po svom, ali posve drukčije nego nekada.

Samo je kamen isti

Ovaj pojas činila je bošnjačka većina, i sada je tako, s tim da je sada apsolutna, jer nigdje se Hrvati nisu vratili, gotovo ih se više ni ne spominje, ostali su samo dio starih priča, a, koliko mi je povijest ovog kraja poznata, Hrvati su ovo kamenito područje počeli napuštati već nakon Drugog svjetskog rata i dostiglo ih je do na sve strane svijeta, baš kao i Bošnjake nakon ovoga. A i odnosi Hrvata i Bošnjaka odavno su drukčiji, tako da je danas sve, ama baš sve ovdje drukčije, samo je kamen isti, i odlično uspijevaju šipurci, posljednji kasnojesenski dar prirode čovjeku, i zatičem parove u šetnji i njihovu branju. Mehmed mi priča kako je na širem području Donje i Gornje Kapjele, područja primaknutog gustom šumom do južnih obronaka bezimenih brda, nekada sve bilo puno stočara i bijelih stada, da se toga sjeća dok je bio dijete, ali da otad nikada onamo nije išao. Pa ćemo, dakako poći zajedno. Dan je sunčan, bura se negdje pritajila i uskoro nam uzbrdica barem jedan sloj garderobe učini teškim i nepotrebnim.

U kutu zapuštene i niskom šumom zarobljene livade nailazimo na stećak; to je sigurno bio majdan, otud se vadilo kamenje za stećke po kraju, takvih majdana je više, a ovaj golemi stećak nikada nije dovršen niti je odnesen ondje gdje je bio namijenjen; ili je umro majstor ili je naručitelj odustao ili je možda neka nevolja spriječila srednjovjekovnim stoljećima uhodan posao, a može biti i da je velika napuklina već tada bila nagrdila ovu golemu stijenu predviđenu za vječnu nadgrobnu ploču, pa je ona ostala tu, blijeda i prazna. Čuo sam priče da su se nekada u Kapjelama znali izgubiti i ljudi i ovce, prostor je to koji se širi što se dublje u njega ulazi, nakon ovoga rata ispresijecali su ga putovi, vjerojatno zbog sječe šume, a na nekoliko mjesta bagerom su iskopane goleme rupe u zemlji, pune vode.

Pojila su to koja rijetko koriste oni kojima su namijenjena, tek poneka krava ili ovca, jer se sa rijetkim stadima ovamo već odavno ne zalazi, ali zato tragova zvijeri i njihova izmeta ima posvuda uokolo. I prostih lovačkih čeka načinjenih od nabacanih krošnji drveća, s ispaljenim patronama po mrzloj zemlji.

Mala prašuma

Nakon kilometar - dva, napokon izbijamo na čistinu, Mehmed se sjeća da je to bio golemi pašnjak, no danas je tek ledina s kućom pribijenom ukraj, fino urađenim uskim bunarom, punim vode i pokrivenim rđavim limom napravljenim od rasporene bačve. Kuća je bez krova, tu je nekada pet mjeseci u godini boravila obitelj Čomor, generacijama su iz istoimenog sela ovdje spuštali svoje blago, pravili sir i sve drugo, još je nekoliko ostataka sličnih objekata uokolo i svi su pripadali istom prezimenu, a Gornja Kapjela naseljavali su stočari Puljići, obiteljskoga nadimka Vlahići, iz sela Kamena, tako da prvi put u životu ispunjenom skitnjom, vidim da se negdje na stočarska ljetna plandišta spuštalo, jer se svuda ljudi sa blagom u planinu penju. No, ovdje dugo ništa paslo nije, još od devedeset prve, i tko zna hoće li više ikada, a za neko vrijeme redovi gustiša i šume u laganom nadiranju posve će se spojiti i pretvoriti ovo područje u pravu malu prašumu. Ovih Čomora može se sresti i u planskome selu Lukomir, daleko na sjeveroistoku; nekada je neki Čomor, tko zna zašto, za turskoga vakta napustio svoje pitomo ognjište, tjeran možda i nekom nevoljom, dugom ili nečim sličnim zbog čega ljudi odlaze što dalje, dokud god su sigurni da ih nitko neće pronaći, pa je tako već dugo u tom Lukomiru, možda najpoznatijem planinskom selu u našoj zemlji, pola Čomora! A i to selo prorijedile su brojne novinarske reportaže i stalni dolasci filmskih i televizijskih ekipa, i tamo je probijen put ne zbog tih ljudi, nego zbog izvlačenja šume pa je Lukomir izgubio puno na svojoj izvornosti, a neki njegovi stanovnici dobacili su i do sarajevskog kvarta Marindvor, i to već dugo više nije - to.

Nad zapadnim brdima Kapjela ističe se jedna prostrana kamena ploča, siva golet opkoljena šumom. To je Vučja ploča, - govori Mehmed. Tu je uvijek bilo vukova, danas su se prebacili dublje u Podvelež. Ali tu su im jazbine. Ljudi su se bojali gore i pogledati. I danas ih ima iako su se sa nestankom velikih stada uglavnom otišli kotiti negdje drugdje. Zamišljam taj oprez s kojim su ovdje živjeli ljudi stalno pogledavajući prema toj kamenoj ploči s koje su čopori vukova smišljali svoje pohode na pašnjake i klanje mladih janjaca, a psi dolje režali i naviještali opasnost. Stigla je zima na ove visine, vukovi noću zavijaju gore, pod mjesecom okovanim zlatnom studeni. Ajmo mi odavde, Mehmede!

Sela na koja nailazimo, prije će biti da su zaselci, kao i drugdje nazvana su po prezimenima koja tu žive. Dosta je obnovljenih kuća natiskanih ispod brda, s grobljima i bunarima i čatrnjama ispod kratkih kosih polja koja završavaju pod putom: Gološi, Obradovići i spominjani Čomori. Put dijeli Čomore od goleme nekropole stećaka, jedne od većih u ovom dijelu Hercegovine, ima ih gotovo nekoliko stotina, vrijeme je izglačalo njihove negdašnje oblike, nebriga ih zapustila, i njihova brojnost upućuje na to da je ovo područje bilo tik uz povijesni ''put soli'', koji se od mora, pa zaleđem Stoca i pod Nevesinjem uspinjao k Bosni, a dio njega je jedan od naših najpoznatijih stočarskih puteva, koji je počeo zamirati industrijalizacijom sedamdesetih, kada se s juga i jugoistoka odvijala proljetna migracija ljudi i stada, prema širokim pašnjacima nevesinjske planine Crvanj, trajalo je to stoljećima, možda i tisućama godina, još ima živih koji pamte posljednje velike migracije i vunene kolone od sedamdesetak tisuća ovaca u jednoj ''turi''...

Ničija zemlja

Dobar dio ovoga prostora u ratu je bio ničija zemlja, a kuće porušene i neki ljudi u njima pobijeni, oni stariji, koji nisu mogli umaći.

Takvih je u Gološima ubijeno troje, u samom početku rata, a sela opljačkana i spaljena. Tone papira ispisane su o ratnim događanjima ovdje, sve dok se nije u Daytonu dokumentirao onaj komplicirani skupštinski tekst o novom teritorijalnom ustroju Mostara, kojemu je susjedni grad Istočni Mostar, dakle pustopoljina u koju ulazim, a ovim prostorom nada mnom nekoliko godina prolazile su samo ptice i projektili. Uz Čomore, iza kojih se izbija na krševiti široki plato, Velina je gomila, mjesto položaja srpske vojske, a dolje oko Gološa devedeset druge crtu je uspostavio HVO - bila je to prva organizirana obrambena vojska tada - o čemu svjedoče brojne zapovjedi kojih se danas da naći čak i po internetu, potpisivanih i od generala Praljka i Jaganjca i brojnih nižih zapovjednika, kasnije je crtu posve preuzela Armija BiH i držala ju do kraja rata i uvrh te gomile još se vidi razvalina iz koje je djelovao tenk, te veliko i uređeno turbe u spomen onima koji su jedanaestoga dana jedanaestoga mjeseca 1994. pokušali probiti ovu crtu, čak su se uspjeli ubaciti u selo Žulji, i javili svome zapovjedništvu da će ga tu sačekati ovan na ražnju, no bilo je to naivno nadanje, jer radilo se o pripremi okruženja koje će odnijeti osamdeset i dva mlada života. Bili su to dečki iz jablaničkih, konjičkih, kliških i stolačkih postrojbi, a akcija Jesen i danas je stvar brojnih međuoptužaba, a jedan kroničar piše kako su se nakon rata u Mostaru susrela dva znanca, jedan u jednoj, a drugi u drugoj odori, te će ovaj iz srpske vojske reći svom armijskom znancu: Pojedosmo vam mi onog ovna u Žuljima!

Odmah iza tog spomenika Republika je Srpska, i to se ama baš po ničemu ne može primijetiti...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje