Priče iz Hercegovine: Tamo gdje sinovi brinu o majkama

Napravio je nekoliko kružnih naslaga kamena oko stupa kojega je opasno nakrivio vjetar i koji prijeti da se, za sljedećega, svali na kuću. Kuća je prizemna, ''numera'' 136, iz vremena kada su se kuće ovdje obilježavale da se poštar lakše snađe, a već ga desetljećima nema ovdje.

Od puta je udaljena za duljinu vrta i rekao bih da nitko osim Stojana i njegove majke Janje tu ne živi. Janja je najstarija na ovoj zaravni, od Domazeta gdje joj je crkva i grobno mjesto, pa do Podivačja.

Rijetke mise

Davno joj je umro muž Vidak, kad je Stojan imao tek nekoliko mjeseci; bila je 1958. godina, dosta je ljudi tada pomrlo, eto te je godine umro i otac moga prethodnog sugovornika i veseljaka Čale, i Vidak otada spava na domazetskom groblju, jer cijela Raška Gora ima tri crkve, i mise su rijetke, o Božiću, Uskrsu i svecu zaštitniku uglavnom, te one oproštajne, ispraćajne, zadušne, kada se prorijeđena starost okupi da odmoli još jedan odlazak s planine i ovoga svijeta. Na Janjinoj kući grube vanjštine, ali na poseban način tople i gostoprimljive, naslage su vapna, vidi se kada se zadnji put nanosio novi sloj, i vide se svi slojevi kao duhanski papirići, kao vapneni godovi. Ove godine nikako se ustabiliti lijepo vrijeme, pa se novi kreč još čeka. Rođena 1926. godine, Janja uživa poštovanje preostalih Raštegoraca, kao i njezin sin, miran, tih i odan majci, onako kako bivaju odani oni sinovi koji sve životne mogućnosti prepuste zaboravu, i na neki način zapravo se žrtvuju za roditelja, sestre se udaju, braća se žene i tko to uradi prvi, razumljivo je da je otišao. Stojan to nije uradio i nije mu žao, možda tek u skrivenom kutku svoje svijesti razmišlja da je njegov život, a već mu je pedeset šesta, možda mogao krenuti i drugim tokom, no nikada nije dolazilo u obzir da majka Janja ostane sama u planini. Doduše, nisam se raspitivao o braći ili sestrama, budući da je Vidak imao trideset i jednu kad je umro. Nekako mi se čini logičnim to što je Stojan definitivno ostao s majkom: ona je njega odgojila sama, pa je ostarjela; bi li imalo smisla da je ona sada sama? Oni su jedno drugome jedini svjetovi, a planina oboma.

''Nikad nisam salazila s planine, i nije mi ža'!'', kaže Janja, izvlačeći stari tronožac, neobične izrade, s jednim uvijenim krajem, čvrst kao da je jučer napravljen. ''Eto, kad sam došla za mog Vidaka, toji tronožac je bio tu!''. Pred njihovom, ali i pred još nekoliko napuštenih kuća koje sam onjušio pogledom s puta, umjesto uobičajenih oraha, vidim dudove. Možda oni bolje uspijevaju tu nego orasi, a već u Sirgama je drukčije, kao i svuda kuda sam ovuda prošao. Stojan je svojedobno dogradio ljetnu kuhinju, pa vidim ono što ne pamtim kada sam i gdje vidio, šporet ciganac ili fijaker, presvučen srebrenastom navlakom, onom koja mi, dok sam bio djetetom tjednima nije silazila s dlanova niti se ispod noktiju dala istjerati. Zvali smo je bronca, ne znam zašto, jer je bila boje srebra, imala je jak i oštar, možda i otrovan zadah i na šporete se nanosila isključivo ljeti, kada su i šporeti i čeljad vazda vani. Tih dana muha i komaraca ne bi bilo u blizini, ali smo svejedno trljali oči, grizlo je to...

Čatrnja im je dovoljna za kuću, no za vrt nije. Oko četiri kubika vode trebaju njih dvoje, a vrtove će napojiti nebo, nekad više a nekada manje, ove godine je vrlo izdašno, kiše su česte, sunca taman koliko treba, pa je sve u njihovom vrtu rodilo bujno, zdravo i obilato. Napuštam ovo dvoje dragih i gostoljubivih bića, s osjećanjem stanovitog grizodušja, proisteklog iz čiste slučajnosti, po koje sam, eto tako ispada, morao poći uvrh Raške Gore: i moja majka zove se Janja, starija je godinu od ove, i moj brat zove se Stojan i on je vazda s našom Janjom u našem Čeljevu, otkud ona brata uvijek pita gdje sam ja i jesam li se javljao. I taj tronožac me podsjetio na očevu šćemliju, u Bosni znanu kao skemliju, onu nisku ni klupicu ni stolac, a koju svaka časna seoska kuća ima. Otac ni na čemu nije htio sjediti nego na njoj, tek bi je povremeno stavljao ispred sebe, a on sjeo na prvu stubu koja je vodila do tarace (vodila, jer se nedavno urušila), pa bi na šćemliji križao duhan, prethodno izoštrivši oštricu bičkije o dno fildžana. Strana šćemlije na kojoj je križao duhan bila se posve stanjila i kada je otac otišao na mjesno groblje, nekud je nestala ta šćemlija, koja kao da nije htjela ostati s nama, koji ionako ne bismo znali što s njom!

Samozatajan čovjek

Nisam se vozio dugo, kada sam izbio na zaravan, kao da je vrh svega na ovoj gori, možda je to Podivačje, i vidim, s lijeve strane kućicu, dobro zaklonjenu cvijećem i raslinjem, s dograđenim natkrivljem nad malenim dvorištem, punim bačava i one sitnarije potrebne svakom tko se nečim bavi. Iskreno, nisam skužio čemu bi te bačve, osim rakiji, mogle služiti, teško da bi vinu. Vidjeh i nekoliko stolova, onih gostioničarskih, smještenih u debeli hlad natkrovlja, dva mlada dečka za jednim i čovjeka s pištoljem za drugim. Svježa osmrtnica je na prozoru, pa pitam kome trebam izraziti sućut. ''Bilom'', kažu mladi momci s bocama piva, kao čunjevima, pred sobom. Biloga sam viđao, sigurno jesam, fizionomija je to koja se ne zaboravlja, ali konteksta se ne mogu prisjetiti, pa smo dešifrirali da smo se morali viđati kod njegova kuma Mire Aničića zvanog Jace, koji je odavde, a živi u Mostaru, premda je dolje ispod Šunjića napravio kuću na očevini, a na Rudniku drži kavanu, a ja tu stanovao nekoliko godina. Jest, to je to. Kako - dobro, šta se radi - evo ništa, sasvim uobičajena početna komunikacija, dovoljna da se zapodjene kakav razgovor.

Zna biti jako, jako neugodno kad banete negdje i pođete propitkivati ljude. To je ona neugodna strana ovog posla, valjda tako nekad nije bilo, ali ratovi siju nepovjerenje, a poraća sumnjivosti. Što slikaš, što pitaš... kažem šta radim i što me zanima, a i njih molim da mi kažu što bi me još trebalo zanimati, a Bili vrti onog tetejca, ruska proizvodnja, godina '55, i kaže slobodno slikaj. S pištoljem? S pištoljem, ta - moj je! Zdenko Vidović Bili samozatajan je čovjek, ovdje su mu korijeni, davno je kuću u Mostaru napravio, u Cimu. Negdje, osamdeset osme nije više vidio smisla živjeti u gradu: "Šta ću doli, od kafane do kafane, šta mi ođe fali?''. Ovo kod njega nije da nije kavana ili barem nešto što joj naliči, ali nije ni da - nije. Zapravo, najviše mi sliči maloj hacijendi okruženoj kršem i ledinama, s prstenima brda u daljini. ''Ovo su ti Pridvorci, desno Sirge, livo Podivač, a gori imaš školu, samo ti je porazna.'' Momci se uključuju u razgovor, veseli su i puni života, braća su, Robert i Slaven Pandža.

Robert ima dvadeset i dvije, radi u predgrađu na benzinskoj crpki, a Slaven je tek završio srednju pa razmišlja što će sa sobom. Kakogod, vazda su tu, tu im je baka, i odmah me pitaju: ''Oš vidit našu baku?''. ''Ma, nema bake koju ja neću vidit!'', rekoh.

Bili nije imao stalno zaposlenje prije rata, svakako se snalazio. Ima poduzetničkog duha, to je jasno: ''Prije rata sam u Sirgama otvorio prodavnicu, onda doša rat, a s njim i vrag po svoje. Bilo dosta naroda, moglo se živit. I, kome ću to prodat? Ko će normalan kupovat nekretninu u ovoj pustinji? Onda sam sklepo ovo ovdi, tu nailaze ljudi, žena je sa mnom, mlađi sin je s nama, a stariji u gradu, ja doli ritko iđem. Imam ovu kućicu i okućnicu dvi krave, kozu, koke, dvi ovce...''. ''Kako se snalaziš za sijeno, treba puno sijena?''. ''A, imam neku staru kosilicu, nakosim ja koliko je živini dosta''. Ukratko mi Bili priča kako je bilo za onog velikog snijega, tri dana nije mogao doći do dnevne svjetlosti, ni s prozora skinuti led i snijeg, a teško je bilo i do štale. ''Sve živ čovik predevri'', kaže i ima pravo, a dobro smo se nasmijali kad mi je pričao kako su helikopteri izbacivali pakete s pomoći, ali do njih se nije moglo doći. Jer ovdje je zaravan, i tu su bili najveći smetovi, pa su rijetki ljudi ovdje te pakete vidjeli tek kada se snijeg gotovo otopio. Baš crni humor. Bili je zakon u ovoj gori, jer svi putovi vode kraj njega, a njegova hacijenda često ugosti gradske bjegunce, koji bi makar na dan pošli iz vreve u potragu za tišinom. Ovdje je tišina dodirljiva. Vrijeme je kosidbe i devedeset posto, možda i više, planinskih livada neće biti pokošeno. Uvrh puta je škola, s golemom elegantnom lipom, kao da je stablo obuklo haljinu s dva lica, pa vjetar okreće lišće i pokazuje onu bljeđu stranu. Sklopih oči i zamislih tu djecu, koja su odavno negdje po svijetu, kako sjede ispod ove lipe, igraju se i jedu ono što su od kuće ponijeli. Škola je iseljena još sedamdesetih, kao i ostale po Raškoj Gori, ona u Đubranima i Plužnom Docu. Samo je ta lipa ostala...

Potraga za kujicom

Pođoh s momcima do njihove bake, uskim putom, kakvim bih drugim. ''Eno Kukija!'', radosno će jedan. ''A ko je Kuki?'' ''Naš konj!'' Mlado ždrijebe, ili tek nešto starije, rastrčalo se prostranim zatravljenim dvorištem, a za njim pas, u igri koju dijele svaki dan, slobodni od ikakvih međa i ograničenja. Oba su zamahala repovima kada su vidjela Roberta i Slavena. Imaju oni još braće, svi su mlađi, Kristijana i Antonija, sestru Mariju, jedan brat je malo bolestan, pa je imao želju posjedovati konja. I ima ga, Kuki je prelijep konj, i bolesni dječak se svaki put nasmiješi kad ga vidi. Tu se odmah oko naših nogu počeo ulagivati i prekrasan pas, šaro, naoko oštar, ali zapravo druželjubiv, ima i garo, ali taj je negdje zbrisao, tjera se i vjerojatno traga za kujicom. E, naskakat ćeš se, moj Garo, po Raškoj Gori, dok je nađeš! Starica je s čatrnje gledala tko dolazi, onako kako stare žene gledaju, s dlanom iznad obrve...

Piše: Dragan Marijanović-oslobođenje