Priče iz Hercegovine: Sveti Vinko, čuvaj našeg trsa i mrsa

A bolje da propane selo, nego običaj, stara je izreka u ljudi u krajevima gdje je običaj najvažnija stvar za njih, osobito u vrijeme kad ljudima gotovo više ništa nego običaj ostane. Kad sve zamre, i ne događa se ništa, kad se ugase pogoni u tvornicama i ljudi bezvoljno i dokono provode svoje živote, a da to nisu htjeli, nego, eto, dođe vrijeme kad države propadaju kao tvornice kojima se loše upravljalo, pa se ljudi uhvate običaja kojima samo oni znaju upravljati i nitko drugi na to ne može utjecati.

Uništeni staklenici

Tako sam primijetio da, od ovog rata, a tome se nisam mogao nadati, na Buni i po cijelom bunskom kraju i njegovim poljima koja se gdjegod spuštaju do istoimene rijeke ili sestre joj Bunice, a gdjegod uspinju uz blaga brda ili po donedavno zapuštenim a danas prokrčenim šikarama i samoniklim šumama; kroz njih krivudaju putovi, uz njihove rubove nered prave vododerine za jakih proljetnih kiša, sade vinograde gdje nekada davno i jesu bili. Sve više je novih trsova kvalitetne žilavke i blatine i dobra je to zemlja, rastresita i plodna, a dok je ovdje država bila država, na toj pržinastoj zemlji nekadašnji gigantski APRO podigao je komplekse staklenika iz kojih je cvijeće putovalo zemljom i svijetom, a danas oni izgledaju poput stratišta i vidim netko ih napokon uklanja, stotine tona staklenog krša i izvitoperene metalne konstrukcije, pa se valja nadati da će na tim silnim hektarima nešto ponovo izniknuti.

O svemu tome razmišljah dok tražih zaselak i istoimeno polje Mokrice, u povelikom selu Hodbini što se cestom iza Bune razvlači prema raskrižju za Stolac i istoku. Jer, evo već četvrta je godina kako slijedim lijep običaj ljudi sa šireg područja Bune, koji svakog devetnaestoga dana prvog mjeseca u godini obilježavaju rezidbu vinograda. U Hrvatskoj je to već dugo gospodarska, vjerska, gastronomska, degustatorska i crkvena fešta znana kao Vincekovo, vrijeme kad se pred rezidbu obavlja blagoslov vinograda i moli za njegov urod, dok je ovdje na Buni, u organizaciji Društva prijatelja ''Trsa, vina i mrsa'' to slično, samo je nekako manje službeno, veselije je i ne zalazi se previše u ozbiljne molitve (daleko od toga da su tu - neozbiljne), ali sve je nekako opuštenije i začinjeno dobrim humorom. Neobičnost ovog događaja ovdje je i činjenica da se ovaj sve popularniji obred svake godine događa u vinogradu drugog domaćina, pa ako do njega nema odgovarajućeg puta, onda se seljani bace na njegovo probijanje i proširenje da ljudi mogu doći, prošire volonteri i očiste prostor gdje treba stati veliki šator, jer siječanj i nije baš neki mjesec za odviše boraviti vani, pa makar bio pretopao kakav je ovaj, a valja se i kiši nadati. Puno se šikare posiječe da i gosti imaju gdje aute ostaviti, i eto već neke konkretne koristi.

Ove godine fešta je organizirana u dvojice domaćina kojima se vinogradi dodiruju, u Vjekoslava Puljića, zvanog Jusa, i Darka Brezovića, zvanog Čedo. Običaj je da domaćini pripreme sve za feštu blagoslova, a to nije malo, pa se i drugi vinogradari cijeloga kraja potrude da im prijatelji odviše ne štetuju, pa svi dolaze s kanisterima vina i rakije u rukama, što se obično poslije pokaže i kao dobrim povodom za cirkus oko usporedbe kvalitete vina. Običaj podrazumijeva i obaveznu predaju suhog lozova trsa dvometarske dužine, s račvom na vrhu, od kojih jedna izgleda kao zmijska glava, i taj se štap cijelu godinu, baš kao prijelazni pehar u sportu, čuva u podrumu prethodnog domaćina. Spomenutim domaćinima štap je predao dvojac od prošle godine, Marinko Puljić Mega i Mirko Brkić, zvani Škutor, a njihovi su vinogradi na platou koji se nalazi na Peku, koji je za Ali-paše Rizvanbegovića bio šuma, a danas je mjesto gdje su doselili ljudi iz Rame i Prozora, onda kada im je socijalizam u ekspanziji gradeći branu i stvarajući golemo vještačko jezero, potopio sela, polja i prošlosti. Spomenuti paša od bunskog kraja prvi je napravio nepregledno more vinograda, Austrijanci su sve dodatno kultivirali, a donedavna Jugoslavija kroz APRO i HEPOK od vina ovoga kraja u svijetu pravila imidž Hercegovini kao priznatoj vinskoj regiji. Dakle, sve dobro ovdje, uglavnom se spominje u prošlom vremenu.

Damirova propovijed

Primopredaja štapa prvi je čin ove lijepe fešte, meni jedine znane u Hercegovini uopće, a ona se obavlja uz posredovanje jedinog svećenika volontera za kojega uopće znam, jer takav status nigdje ni ne postoji, ali ovdašnji inženjer, harmonikaš i dobar zajebant Damir Lovrić sasvim je dorastao toj kratkoročnoj ulozi, čak ju je i prerastao, jer čovjeka ono baš ima pa kad na sebe navuče halje koje nisu nužno proceduralno svećeničke i misne, bome ostavlja dojam autoritativnog propovjednika, a njegova propovijed se ovdje čeka s velikim zanimanjem, jer uz propisane molitve, doda Damir još svašta drugoga, što pravi svećenik nipošto ne bi. Razlika između Damirovih propovijedi i onih službenih je u tome što Damir kaže ono što svi misle, a ove druge sadrže sve ono što bi ljudi trebali misliti! U golemi kontejner smještena je kuhinja gdje puru i čorbu od divljači redovito spravljaju Dalibor Dado Andačić i Branko Pinjuh, dok čorbu miješa Milenko Mile Babić, što nije nimalo lak posao, budući da se radi o golemim kotlima i kutlači veličine vesla.

Neki ljudi nemaju baš strpljenja za čekanje ručka i praćenje cijelog rituala na nogama, pa se bome bacaju na slaninu i suho veprovo meso, sir iz mijeha i uštipke, a Stanislav Puljić, u Hercegovini i estradnim žarištima regiona poznat kao Brzi, čovjek koji prati sva zbivanja premda s njima nema nikakve veze - ''ukeceljen'' na poljskom putu sačekuje goste i usmjerava im parkiranje. Brzi ima brojeve mobitela koje nema niti jedan estradni menadžer, svih glumaca i nogometaša, trenera; službeno, on ne radi ništa doli povremenih statiranja - jer on zna sve redatelje, televizijske i filmske - a službeno, susrest ćete ga na svakom festivalu bilo čega i bilo gdje, premda ni sa čim od toga on nema nikakve izravne veze!

''Dragi i uzoriti skupe (otopče Damir ritual, op. a), sve vas skupa pozdravljam u ime obitelji Puljić i Brezović. Ova godina Vincekova bi trebala biti prestupna (stvarno je prestupna!) jer naš domaćin Vjeko, zvani Jusa, uvijek negdje - prestupi! Zadnji put se to dogodilo sa nekom gospođom, ali to, je li, ne ulazi u molitvu... Naša je zadaća, kao i svake godine, danas i osobito noćas pomoći Jusi i Čedi popiti ''ono malo vina'' što su pripremili, pa ste vi morali donositi svoje vino, pa ćemo i to morati popiti, a moram reći da su se naši domaćini dobro namučili dok su napravili ovo vino što ćemo piti, što je sasvim razumljivo jer znamo da Hodbina nema vodovod, pa su vodu za vino morali nositi u kantama! Ova fešta ne bi bila fešta ako ne bismo i pohvalili naše domaćine s par riječi: Eto, naš Jusa je veliki radnik, barem tako žene pričaju, i zato se zar još nije ni oženio".

Htio je Darko uvesti u vinograd sistem ''kap po kap'', ali ga je Jusa razuvjerio rekavši mu da ionako ostavlja ''kapi'' svuda gdje ne treba! Mora se reći da je naš Jusa veliki traktorist u vinogradu; kad god treba orati, on ''pobrana'', ili brana, (''tanjira'', pretvara zemlju u prah, op. a) ili ore ono što je već pobranano!

Pozivam vas na blagoslov!, reče neslužbeni ''fra biskup'' bunskog zavičaja, i tu se svi k'o uozbiljiše.

''Ako je voda simbol života, a vino simbol radosti, onda su Hodbina i hodbinski vinogradi zemaljski raj.'' Onda se Damir dohvaća bukare i posipa crveno vino po na trsovima obješenima najboljim komadima sušenoga mesa iz domaćinove pušnice, što je ključni čin rituala blagoslova vinograda, uz riječi: ''Dragi Bože, čuvaj trsa moga, evo tebi vina zreloga (duša me zaboli koliko ga je prolio!), da bude dobra godina, oblake razmakni i sunce primakni, mraza goni i na tuču zvoni (stari običaj da crkvena zvona upozoravaju mještane na nevrijeme, osobito na tuču, grad, op. a), trs naš zdrav nam budi, nek' te naša pjesma budi!".

Raspjevani harmonikaš

Onda se obavlja zazivanje Svevišnjega da vinogradare i obožavatelje vina ''ukloni'' od konkretnih nedaća, i svaka se izrečena ''stavka'' završava odgovorom skupa - ''Oslobodi nas, Gospodine'': Od zime preduge, mraza studenog, vrućine paklenske. Suše pogubne, tuče ledene, plamca, peronospore i filoksere (bolesti koje napadaju vinovu lozu, op. a), od mala uroda, kišnog ljeta, pirike i korova drugog, žulja krvavih; Sveti Vinko, sačuvaj nas od svih zala, posebno nam čuvaj vinograde i za njih nam blagoslov daj! Napijmo se vina svi, da veseli budemo mi, k'o nam prigovori, nek' mu vino ne rodi, nek' pije vodu sam i neka ga bude sram, dobro vino srcu godi, da nam grožđe bolje rodi. Amen. I svi ostali rekoše amen. Potom domaćini dograbiše škare i odrezaše prve suvišne grane po kojima se već nazire pup. ''Fra biskup'' je zaboravio pozvati Gospodina da skup zaštiti od kiše iz oblaka koji su se prijeteće spustili iznad njegovih glava, pa je uslijedio jak pljusak i sve utjerao u golemi šator, gdje su dečki postavili čiste tanjure i čaše, puno hrane, a i nekoliko harmonikaša i jedna klapa izvodili su svoj program, ni po čemu protokolaran, nego spontan. Političara jest bilo, ali to su oni koji se, bili poznati ili manje poznati, ovdje ničim ne ističu, nego su tu nekim rodbinskim ili prijateljskim pozivom, o politici ni o drugim ružnim temama ovdje nitko ne smije ni zucnuti, pa se i Martin Raguž malo raskravio uz harmoniku, darivao harmonikaša s pedeset KM; rekoh mu - ponovi!, nisam te uslikao, a njega bi sramota uzimati onu lovu koju je dao, pa nađe po džepovima još ''cvaju'', metnu bome i nju, a ja polako pođoh, nešto mi ne sjeda kombinacija bubnjanja kiše u šator, brujanje agregata za struju, harmonika i pjevanje na mišiće. Tek u prolazu rekoh raspjevanom harmonikašu: mali, dođeš mi ovu cvaju, jer sam ti nabacio pos'o... On je odmah u pjesmu utisnuo potvrdu, zapravo dodatni stih kojega nitko nije ni primijetio: ''Čim se vidiiimooo''! Valjda dogodine, u nekom drugom vinogradu.
Sreća da Rabina nije toliko daleko, pa ću isključiti mobitel, da me opet netko ne bi svrno.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje