Priče iz Hercegovine: Priče iz kavenog mlina

priče iz hercegovine, hodopisi, Dragan Marijanović
Narod po provincijama kupovat će ga sve dok ga se proizvodi, šporet je to koji grije, na kojemu se kuha i u kojemu se peče. Ništa se na njemu nije promijenilo već pedeset godina, ali "smederevac" je vazda ''smederevac'' i čovjeku na selu nijedna druga peć ne može ga zamijeniti. S njegove vruće ploče iz poširoke posude mirisala je sušena bravetina koja se kuhala polako, s kraja, te se bacih s Jusom u razgovor, a on me šokirao kad je izvadio mlin za kavu, takvoga nisam vidio još od prije rata, nigdje takvih nije ni bilo nego u Hercegovini, uglavnom u Mostaru i oko njega, i imao ga je svaki domaćin i svako selo iz kojega je netko radio u tadašnjem Sokolu u Rodoču, tvornici koja je pravila - avione.

Ljuti stražari

Majstori Sokola mogli su napraviti što vam duša poželi, pa su tako osmislili i taj mlin, koji se nikada službeno nije proizvodio niti mu se ikada znala ni tržišna cijena, i ona vjerojatno nikada nije ni postojala. Jedan mlin radilo bi nekoliko majstora u dogovoru; kad bi na proizvodnim trakama posla bilo manje, uz prešutno odobravanje poslovođa - dakako, s tim da se njima svakako napravi najbolji mlin - majstori bi podijelili posao: jedan bi pravio gornji dio mlina, drugi donji, treći bi osmislio žrvanj, a četvrti ili peti ručkicu za okretanje, elem, taj mlin bio je želja svake Mostarke, ako bi se nekom darivao, onda je to značilo dar nad darovima. Svi su mlinovi bili nalik jedan drugom i svi su imali boju srebra, rađeni su od najboljih materijala od kojih su se pravili dijelovi koji se ugrađuju u avione, samo su im veličine bile različite. E, jedina kritična operacija bila je iznošenje mlina iz kruga tvornice, jer stražari bijahu seoski ljudi koje je taj bespotrebni posao bio primakao gradu, uglavnom su to bili ljudi iz nevesinjskog i gatačkog kraja, svi u rodu s nekim važnim iz uprave, pa se s njima nije dalo baš puno zajebavat. Pa su se mlinovi iznosili na osnovu procjene o trenutačnoj čehri i raspoloženju stražara, koji su, dakako, također imali svoje interese u svemu tome. Pa su se događale razne komične scene.

Tako će jednom prigodom jedan radnik a Mostarac - strpati poveliki mlin u džep, što je bila apsolutna pogreška, jer je bio preuočljiv, a, s oproštenjem, asocirao je na svašta, pa ga stražar upita ''Šta ti je to u gaćama?'' ''Ona stvar!'', rezignirano je odgovorio iznositelj mlina. ''Pa nosi je - majci'', kao iz topa uzvratio je lukavi planinac, a mostarska je liska mirno ''priznala'': ''Njoj je i nosim''. Bila je to valjda posljednja upamćena zajebancija oko tih mlinova, koji su nestali sa Sokolom i majstorima koji su pravili avione i mlinove. Bio mi je užitak slušati Jusin mlin kako tiho i brzo pretvara zrnje kave u prah, za što je onim mlinovima boje bakra trebalo triput više vremena, i ako ste u kući najmlađi pa vas vazda dopadne to mljevenje koje nema veze s vama - zaradi se i žulj. To znam, jer sam bio najmlađi, a onda je moj najstariji brat Stojan dobio posao u Sokolu, golem majstor bio, ubrzo smo dobili taj mlin, i svi su ga moji imali u vremenima kada su odlazili na druge adrese i imali svoje obitelji, samo mene nikada nije dopao, valjda zato što sam bio daleko, a tada su Sarajevo i globalizacija još bili daleko.

Srkali smo Juso i ja kavu i zborili o gluposti rata, a meni se kroz svijest provlačila misao o svim krajevima koje sam nakon rata obišao: svuda je napravljena pustoš, i to baš tamo gdje se (ajmo reć da je to ''slučajno'') razdvajaju muslimani i kršćani, te kršćani i hrišćani! Ova pustoš koju sam obišao zimus - najveća je. Cijela jedna nepregledna tampon-zona, beživotna, napuštena i zapuštena, u koju se vraćaju samo odvažni, a oni ne predstavljaju nikakvu smetnju nekim mračnim i ipak nam još posve neutvrđenim autorima ovih podjela (jer tek objašnjenje da je bio rat ipak je nedovoljno i prenaivno!), dapače, neka ih, oni uzgajaju živo meso, a ljudi u gradovima ga trebaju pa neka jedu, nisu to neke količine i ničim ne ugrožavaju lobije koje nam dovlače meso iz neznanih nam komora svijeta, gdje trave nisu ovakve kao po ovoj pustoj zemlji, i gdje je meso tek sirovina, a već odavno nije užitak. I to je, dakako bio važan dio tog plana, zamotanog u plahtu dosada nam objašnjenih razloga: te tri naroda, te svak hoće svoje, te ovo, te ono. Vraga! Ništa narod nije htio nego da bude kao prije, da ta ideologija koja je pravila avione ode, ali da onda radnici rade nešto drugo. Majstor je vazda majstor. Očekivali su da im ovdje netko dovuče vodu - valjda vlast koja bi naslijedila komuniste - a da je ovdje ikada došla voda, ovo bi bio naseljeni raj na zemlji i ova sela prehranjivala bi gradove puno veće od Mostara, no ''planeri'' su raselili i podijelili ljude i teritorije (koje, usput, nikada nisu ni vidjeli, pa tako ni ne znaju o čemu sad pričam), ono što je preživjelo, zbili su u gradove gdje im je lakše primaknuti biračke kutije, banke u kojima će se zaduživati i doživotno plaćati rate, podigli im goleme bogomolje i poglede zakrilili tržnim centrima. Eto, zato je narod ginuo!

Porođaj u šumi

Juso, pak, nema tu priču gnjeva, uopće ne, on se samo čudi, jer ne pamti da se ikada ovdje netko zavadio, ni oko zemlje i međa, ni oko vjere ni oko nacije. Možda neđe jes, ali ođe, Allaha mi - nije. Mi nikako nismo vjerovali da more doć do rata, sve dok za Bajram ne dođoše vojnici i zauzeše položaje ispod sela. Narod prebjego ko je stigo. Moja Raza bila noseća, zgrabila četvero naše djece, sve uho do uha, pa u Žulja. U Žuljama još nije bila došla vojska, a ona je otamo. Ali, eto vojske i tamo. Pa ona bjež u šumu, ajde, konta dan-dva, vratiće se. I tako pola godine. U šumi nam rodila sina, kako su preživjeli - ne znam. Niti ona voli o tom pričat. A studen stisla. Ja ništa o njima nisam znao, ali se dočulo da je puno civila nađeno po šumama i odvedeno, da ih ima pobijenih. Eto, zlo je to... A opet, nije svaki vojnik jamio pušku da ubija, jamio je što je moro. Eto, dvadeset četvrtog dvanaestog (katolički badnjak, op. D. M) našli u šumi srpski vojnici zbjeg u kojem je bila moja žena s pomodrjelim djetetom. Cika, vriska. Ona bila pod jednom stijenom. Jedan će vojnik (bio je to Radomir Crnogorac, negdje od Gacka, gdje i danas živi, ali ga još nisam uspio pronaći, znao se s Jusom, bili su prijatelji prije a rat od njih nije napravio neprijatelje, a i kako bi, op. a) da rašćera sve ove što bi o belaju radili, zovne nekoliko svojih što su bili ko i on, što su nosili puške a volili bi da nisu, pa utrpaju moju izgladnjelu djecu, Razu i punicu, te ji odvezu u Nevesinje, tamo ji pregledo doktor Gutić, pedijatar, učinio što je mogo, a onda su prebačeni u Trebinje, i tamo su ostali tri godine, smjestilo ji u hotel s drugim izbjeglicama, niko ih nije ni vrijeđo, ni prstom tako, ništa o njima nisam znao, ni da sina imam, da su ga imenovali ko Gorana, jer rođen je u gori, a danas je moj Nermin - hodža. Dvades i druga mu je. Jusine priče ne bih zapisao da nije bilo tog - mlina! Jer kad je kava već samljevena, a voda vrije, sve traje kratko a priča najkraće. Ljudi ne znaju što sve propuštaju zato što prebrzo piju i kupuju već mljevenu kavu.

Pobijedila planinu

Koliko god mi bilo zanimljivo po Rabini i oko nje, vrijeme je za druge krajeve. Odlazim do sablasno praznih srpskih kuća, ti ljudi su otišli dalje k istoku Hercegovine, te kuće se doimaju prastaro, kamen to uvijek čini kućama, samo goli zidovi svjedoče o raju u kojemu su ljudi tu živjeli, s golemim livadama i poljima pod naseljima. Želim to fotografirati, ali me niotkud opkoli pet krupnih pasa, premro sam od straha, i tek jedan oštar ženski glas iza šikare umiri pse i oni zavrtješe repovima. Ne boj se, neće ti ništa, kaže Saja Mičijević, prateći katkad pogledom golemo stado ovaca. Imaš puno ovaca, primijetih. Ma, nije ovo ništa, ove se nisu ojanjile, pa pasu. Druge su u štali, imam ih oko četiri stotine! Jesenas u štalu provalili vukovi, šejtan ih odnio. Nismo bili metnuli mate (čelične mreže koje se koriste u armiranju betona, op. a), pa poklali puno ovaca. Saja se u Rabinu vratila prije osam godina. Pod ploču izgorjele kuće. Kasnije ću doznati da je imala dvadeset maraka u džepu. Vukla četvero djece sa sobom. S njom se nije vratio njezin muž Asim. Bili su u izbjeglištvu u Bijelom Polju, sjeverno od Mostara. Jednog jutra, devedeset pete, Asim je nestao. Ko da je u zemlju propao! Nikada više ništa o njemu. Saja je sama pobijedila planinu, tiskala se ispod nagorjele ploče koja je propuštala kišu. Danas je obnovila kuću, dočekala unuke od kćeri koja se udala u mostarsku četvrt Zalik. Doduše, ljuta je na sinove što se ne žene. Otkuda toj ženi toliko snage? Inat, volja: Hercegovka. Planinka. I njoj bi danas trebao biti Dan žena, ali teško da će ju tko na to podsjetiti...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje