Priče iz Hercegovine: Novi život s mirisom stajnjaka

Ako bismo gledali podatke dok je ovo selo bilo središte brojnih zaselaka, koji su podjelom Bosne i Hercegovine na entitete ostali u Republici Srpskoj, u njima su pretežno živjeli Srbi, te same Rabine i nekada naseljenih zaselaka s bošnjačkom većinom, onda imamo dvije demografske statističke situacije.

Jedna kaže da je samo selo Rabina do ovoga imalo 35 domaćinstava sa 150 stanovnika bošnjačke nacionalnosti. No, službena statistika popisa stanovništva iz 1991. kaže da je u nevesinjskom selu Rabina živjelo 376 stanovnika, Bošnjaka je bilo 338, a Srba 36, a s njima je živjela i jedina ovdašnja hrvatska obitelj Jarak. Svi Bošnjaci protjerani su 14. juna 1992; rat je odnio 17 života, od kojih deset civila i sedam vojnika, a jedna se osoba još vodi nestalom.

Pobjeda ljubavi

Povratak u Rabinu počeo je 1998. Federalno Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica popravilo je 17 kuća, a ljudi su obnovili džamiju. Podaci o broju povratnika varljivi su i nestalni, možda se u prvoj fazi vratilo 30 osoba u 12 domaćinstava, ali se selo opet prorijedilo, jer se od samog povratka ovdje ne da živjeti, ovdje je život težak i traži puno napora. Za izgradnju džamije ovdašnji ljudi najzahvalniji su elektroinženjeru Enveru Mićijeviću, djetetu Rabine. Nisam znao da je odavde, svijet je doista mali, jer s Enverom već dulje prijateljujem, najviše kroz mostarski Rotary Club, kojemu je on trenutačni, a ja budući predsjednik. Nedavno mu je umro brat, doktor, negdje u Švicarskoj, a prije toga još jedan, također inženjer, pa je Enver sigurno tužan i pretužan, valja mi ga obići, jer tužna je to priča: nekada su braća bila mladi dečki željni školovanja i bolje budućnosti, postigli su puno više negoli su njihovi roditelji od njih mogli očekivati, zaposlili se i postizali uspjehe, no onda je, neočekivano kao nevrijeme, došlo vrijeme zla, u kojemu oni više nisu mogli odlučivati sami o svojim sudbinama, životima i smrtima, nego su poput milijuna drugih ljudi ove zemlje, ovoga sela i svakoga sela i svakoga grada, tek ''spužve'' iz kojih se polako ali sigurno ''cijede'' posljedice, od kojih su rane smrti najčešće. Uz Envera, mještani rado spominju i doprinose ljudi kakav je Jusa Omera Šehić; on je ustupio svoje zemljište Enveru Mićijeviću, a od institucija su zahvalni federalnom Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica, GP-u "Građevinar - Fajić" i poduzeću "Elko Marić". Uz džamiju je postavljen kamen temeljac za spomenik poginulim, ali kako je tad postavljen - tako i danas stoji, evo šestu godinu.

Nekada je Rabina, kao i druga sela u kojima su živjeli muslimani, imala stari mekteb s konca 19. stoljeća, jer je djecu valjalo opismenjavati i u vjeri i u općoj društvenosti, no i selo i mekteb izgorjeli su zajedno 1992, a kamen temeljac za buduće turbe položila je jedna tužna majka, Vezira Gaštan, majka jedinica Nedžada, koji je poginuo u 17. godini. Dio časti za taj čin pripao je i Harisu Šehiću, Almiru i Osmanu Gaštanu, a tu će se pojaviti i jedan neobičan mladić, danas je već u dvadeset drugoj, i govoriti o pobjedi ljubavi nad mržnjom, života nad smrti: Nermin Šehić, danas negdje mladi imam, a završio je nedavno obnovljenu Karađoz-begovu medresu u Mostaru. U tom jadnom zbijegu u rano ljeto 1992. i njegova je majka s njim u trbuhu lutala šumama i kamenjarom. Tu je rođen, odveden s majkom u Trebinje, tamo mu je dano ime Goran i sve što se malo prije te malo poslije toga događalo istinski je roman. Sa sretnim svršetkom.

Vidjeh mladića kako zamahuje sjekirom nad cjepanicama, cijelo brdo tih je cjepanica, ali mladost lako rješava frževe u tvrdu brdskom drvu: bit će to Emir Šehić, 26-godišnjak, davno je završio Medicinsku školu u Mostaru i vratio se ovdje, jer bolje pomagati roditeljima i živjeti na selu, nego uzaludno čekati posao u gradu. Da je sve bilo kako je trebalo, već bi bio oženjen i vikendom s djetetom dolazio ovdje. ''A ovdje nemaš koga oženit", reći će mi, "evo, ovo nas Šehića što je u Rabini trećina je od svih koji su se vratili''. Obilazim s njim dio sela, odlazimo do džamije, a u povratku zatičemo njegova oca Jusu kako prikuplja i miješa stajnjak, proljeće je uranilo i valjat će ga prosuti po plodnoj zemlji malenih polja stisnutih i otetih kršu oko sela. Stajnjak je ovčji, kozji i kravlji, a to je odlična kombinacija za dobar urod krumpira vrhunske kvalitete, mrkve, luka, cikle, repe i još ponečeg što možda obično i ne uspijeva na ovoj nadmorskoj visini, ali većinu od 15 duluma Juso će, ipak, posuti sjemenom žita, pšenice i raži, jer ''treba i hajvanu i čojeku''. Juso je moje godište, pedeset osmo, trojicu sinova ima, i jednu kćer, sretno udanu u Zalik, dolje uz Mostar, ovdje sve ''u tutnju'', svatko ima svoje zadaće, jer tu ako hoćeš živjeti, moraš puno raditi. Zar je u gradu drukčije? Jest, u smislu da moraš puno raditi, ako ti se posrećilo, a nije nužno da ćeš dobro i živjeti. Juso ustaje prije šest, uvečer ga nose do kreveta. "Ima puno posla, najviše oko ovaca. Ne znam šta im je ove godine, evo se treći put janje'', veli on. Sve se nekako okrenulo, moj Juso, nadam se da nije nagore. ''A, ni sam više ne znam na šta se sve ovo okreće, ništa više nije k'o nekad. Evo, ja sam pred sam rat u prizemlju uredio prostorije za prodavnicu, toliko je naroda bilo da je trebala prodavnica. I taman kad sam sve skock'o, robom napunio - zarati! Onda osta k'o osta, a evo ja opet gradim. Ja sam se u Rabinu davno vratio, kuću obnavljam, ne ide brzo, nema se su čim, ali bacam ovu novu izolaciju na nju, pet centi debelu. Neće svaka zima bit 'vaka, bit će opet ljutih zima, a izolacija je - izolacija, dobro dođe i ljeti i zimi...''.

Golema čatrnja

Juso je odlično organizirao seosko gospodarstvo, posvud je rasporedio pojilice za ovce i koze, poveliko stado ima, i kako zima nije oštra, ovce su po cijele dane vani i piju vodu kao nijedne zime do sada. No, kako je Juso riješio vodu za kuću? ''A, nema problema s vodom, napravio sam dobru čatrnju, golemu, četers kubika, evo, nijednom je nisam mor'o dopunjavat, ma, more se sve ako čojek voli, a ja bez Rabine ne mogu, samo ovdje sam svoj gospodar, svoj na svom: moja familija, žena i djeca, i otac mi je živ, moreš ga sa Emirom obać, gori je u staroj kući, navik'o on na svoje adete i komociju, a sve o sebi more.'' Vidim u avliji staru zastavu, kamion, najmanje mu je trideset, možda koja godina više. Farova nema, kabina nakrivljena i pod nju podmetnute cjepanice, ''jer sama stišće gas'', kako reče Emir, gume stare koliko i auto; stanjile se. Kontam, ovaj auto stoji ovdje jer ga se teško riješiti, valja zvati vučnu službu da ga odvuče na neko groblje na kojem se pokapaju mrtvi kamioni, kad: ''Ma kakvi, nikada mu se motor nije pokvario. Radi k'o sat. Jes', Allaha mi, sva drva doćeramo s njim, svuda nam dobro dođe, samo pazimo da ne zapane, a ako i zapane - ima traktor. Vidiš starog češkog zetela, sedamnes godina je u mene i nikada se nije pokvario. Ne moreš ođe brez kamiona i traktora, bez traktora nikako! Hajde, bujrum u kuću, popićemo je, nije šećer u vodu upo!''. "De, ti, Juso radi, nije tebi do zajebancije. Ja skitam i to mi je pos'o, odoh ti do oca, a kavu ćemo drugi put pit...''. "E, kad dođeš, odves' ću te kod još jednog dede, dobro je star, a dok je živ, valja koju od njeg čut i zapisat, da ostane... A i moj Ahmet će ti svašta ispričat, on je starog kova, cijeli je život u Rabini, prevalio osamdeset, a ljetos je sam dovuko kamen i napravio podzidu ispod kuće, pa sad ima i malo bašče.''

Jedna mi se kuća, lijepa, s prekrasnom ogradom i okućnicom, usred Rabine, sva od kamena, svojom ljepotom i urednošću posve izdvaja od ambijenta, toliko da mi se čini da nikako ne pripada ovom selu koje se još krpi, i nikada se zakrpiti neće. Emir mi čita misli: ''To ti je kuća našeg rođaka Šaćira Šehića, on ti je u Švedskoj, sve je sam napravio, svaki kamen, sve, zadnji put kad je bio rek'o je da će se sad vratit za stalno, ima tri ćeri, sve se gori poudale, nema više razloga da bude na sjeveru, on je živi zajebant, ali će ti dedo Ahmet više o tome...''.

Osim Mićijevića i Šehića, ovdje su domicilna prezimena i Stranjak, Hajdarević, Gaštan... a srpska Pudar, Pantić, Matrak itd.

Ljudi puni duha

Starina je banuo ravno iz štale, s kozom. Ahmet Šehić. Štala je uz staru kuću prizemnicu, iza tvrde avlije usred koje je njegovan stari orah, i malo navučene zemlje iz koje probijaju mladi luk i raštika. Miriše stajnjak, volim miris stajnjaka, osobito konjskog, ne znam zašto to živcira ljude kad im kažem. Ja bih, kad već ima parfem ''pokošeno sijeno'', napravio i taj ''konjska balega'', ili kravlja. I pravo u gužvu. Da vidimo koliko će se seljaka uz mene skupiti, a tko je umislio da je Mostarac koji se tog mirisa ne sjeća. Ili u Sarajevo, ravno u državni Parlament... Ma, 'beš Parlament, evo Ahmeta pod francuzicom, jesi vidio onu doli kuću, onu finu? Jesam, odgovorih, reče unuk da ti je rođakova... "Aa, ne pitam te ja zato, nego to ti je najveći ženskar Rabine, a Allaha mi, ne znam da sam iđe takog sreo! Pa, hoće li mu bit krivo ako to zapišem? Kome? Šaćiru? Jok, on će bit sretan! Još prije rata, meni je rek'o, a ne voli lagat, meni nikad ništa nije slag'o: Ahmete, sinoć sam kod sokare u Mostaru namirio tri hiljade. Čega, bola, pitam ja. Žena, jebo je ti!, kaže on. Vala, Ahmete, da je nulu slag'o, puno je! Jes, jes, nego ne znam kako je stao s tim u toj Šveckoj? E, Ahmete, tamo je malo teže do ženska doć! Pa, ja, vidiš, zato bi se on i vratio. E, slabo će 'vamo više žemska nać, nema, a za silazit u Mostar je ostario. Znadeš li ti, novinar, koje tri vrste žena ima? Pitam ja neke što su čitali Kur'an, a ja njima kažem: nije bolan teško Kur'an pročitat, nego de ti meni njega rastomači! Pa, znaju li, dedo? E, još na takog nisam naiš'o..."

Svjetlost se gubi za zapadnim brdima, ali moram čuti što Ahmet kaže o ženama. Čini mi se da ni njemu nije bilo mane. Neka me dragost obuze, ne samo zbog tog stajnjaka: ovdje su ljudi puni duha, nevjerojatno je to, takva patnja i tako bolne uspomene, a oni rade i žive na način kojim hoće reći da se ništa dogodilo nije, da su u stanju nadživjeti svaku nevolju. I iskru života i radosti ponovo potpaliti. Zato ću opet među njih, jer su jači od svega onoga zbog čega ljudi po gradovima lako klonu i predaju se, a ''sve znaju''.

Piše: Davor Marijanović/oslobođenje