Priče iz Hercegovine: Mušaluk, groblje koje govori

Ozbiljno. Takvo je moje iskustvo. Groblja - ma čija bila - oko Fojnice, Kreševa, po Drežnici i svuda gdje su stara mjesta, najviše zbore o ljudima koji su tu živjeli i ukopavani, o onome što su voljeli ili nisu, zapravo, groblja su otvoreni muzeji s pločama ispisanim životima i smrtima ljudi kroz civilizacije i naraštaje.

Ova stara groblja po zapadu Hercegovine, osobito ona udaljena od glavnih prometnica, zabačena i ostavljena na visovima, istinski su izvor informacija i čudesnih spoznaja. Gradac je često ime za neko naselje. I Draga... (Usjek, udolina, tjesnac i sl., op. a.) I jamačno ga nose samo mjesta koja su nekada nešto značila, u vrijeme kada su naselje morala biti i utvrde.

Uglavnom su nestali obrisi tih kamenih naselja u formi i fizionomiji kakvu su nekada imali, ali gradac u njihovom imenu još govori kako su to nekada davno bila kultivirana i civilizacijski organizirana mjesta. I dobro utvrđena za vazda nesigurna vremena. To potvrđuju i njihova groblja. Najstarije groblje u ovom dijelu Hercegovine, koja pripada dvama Gracima, Donjem i Gornjem, jeste Mušaluk, nitko ne zna od kada je. Naravno, kao i drugdje ovuda, prvi ukopani bijahu naši preci poklopljeni teškim stećcima. I ovdje ih je dosta. Ovi unutar groblja netaknuti su, oko njih su se zbijali grobovi potonjih naraštaja, no ovi izvan groblja i nisu najbolje prošli u čovjekovoj lošoj navici da staro uvijek podređuje novom.

Pošasti kuge i "španjolke"

Ne mora čovjek biti prepametan pa znati da grobove ne treba dirati, osobito ne tako posebne kakvi su ovi urešeni orijaškim klesanim kamenim gromadama, ali su ljudi u Donjem Gracu htjeli urediti svoje groblje, ograditi ga i napraviti prilazni put, a to je značilo pomicanje mnogih stećaka. Šteta. E, ovo groblje - u narodu zvanom i Lončarevo groblje, poradi vidljive dominacije toga prezimena i među živima i mrtvima ovdje - prava je kronologija prohujalih vremena i pravi ''teren'' za arheologe i povjesničare, ali i tragače za natpisima pisanim bosančicom. Ali ih je vrlo teško dešifrirati ili barem vjerno prepisati pa dati nekomu tko bi to znao prevesti na novo pismo i jezik kakvim danas govorimo i pišemo, no stoljeća su učinila svoje i ti lišajevi koji su "obojili" stari kamen više se ne doimaju kao nešto što se spolja nalijepilo na nj, ne, ti lišajevi kao da izviru iz njega, i pun ga je svaki nadgrobni križ ili tek običan kamen, nesvakidašnjih i pomalo čudnih oblika, od kojih je trajanje učinilo tek ostatke neke forme koju valja istraživati.

Ali to nije putopiščev posao, niti bih išta od toga znao suvislo vam pojasniti. Tek, osim srednjovjekovnih stećaka, najviše se razaznaju nadgrobni križevi iz posljednja dva stoljeća, puno je i dječjih grobova, što upućuje na pošasti kuge i "španjolke" s početka prošlog stoljeća, koja je poharala ove krajeve. Uostalom, bilo je i gladnih godina. Da bi nahranio djecu, fra Didak Buntić u godinama gladi pokupio ih je (1917. g.) diljem Hercegovine i dugo i mukotrpne vodio do plodne Slavonije... Nove grobnice nikako se ne uklapaju u ovaj tihi kameni ambijent ispod golemog i prastarog duba, pod kojim se presvlače zmije, pa se prestravih kada stadoh na "košuljicu", misleći da je živa zmija. Te su grobnice nekako "moderne", ako se za vječnu kuću može upotrijebiti taj pridjev, neke su dugo sanjane u daleku svijetu, gdje su ljudi živjeli i uglavnom mislili o tome kako će se jednom makar mrtvi vratiti i zaleći u najljepšu moguću grobnicu, pa čak i na kat!, tu u svom davno napuštenom Donjem Gracu, bilo kojem gracu ili dragi, i takvi su pomagali iz nekada nezamislivih daljina, da se groblje uredi, podigne nova kapelica, postavi križ, pa kako nitko daru u zube ne gleda, prekasno je zboriti o tome ima li smisla po ovakvim grobljima uzdizati križeve od metala, kapelice od betona, a novim nadgrobnim pločama poklapati stara grobišta.

Mrtvac je mrtvac, i novi mrtvaci ne bi smjeli dirati u dostojanstvo i pravo na vječni mir davno ukopanih zemljaka. O ovom groblju kronike kažu: "Mušaluk ili Lončarevo groblje je najstarije groblje župe Mostarski Gradac. U njemu se nalaze veliki stari stećci, što upućuje na rani Srednji vijek, a znakovi križa na njima označuju da je tu kršćanstvo još od najstarijih vremena. Ipak, to staro groblje bilo je dosta zapušteno. Mještani su sa svojim fratrima odlučili učiniti nešto za to groblje i za svoje pokojne. Prošle je godine nabavljeno novo veliko zvono koje je stavljeno u groblje. Zalaganjem Marka Lončara (Čikina) i mještana koji su odselili u Ameriku, prikupljena su sredstva za asfaltiranje 700 m puta do groblja. (...)"

Među ukopanima na obnovljenim križevima razaznajem imena šest, osam, možda bih ih pronašao i više, samo da nije tih zmijskih košuljica, ovdašnjih franjevaca, uglavnom je to devetnaesto i dvadeseto stoljeće. Jedan me pak nadgrobnik naprosto zatekao, iznenadio, dugo sam ga promatrao, nastojeći u svijesti razaznati mjesto koje pripada tom imenu: Drago Lončar, 1935 - 2002. Da, sjećam se, o njemu mi je zborio kolega Marko Knezović, stari sportski novinar, sve taj u glavi ima o sportskoj povijesti ovih krajeva, zna svaki sastav nekadašnjega NK Mladost iz Lištice, a danas NK Široki, zna sve rezultate, ne samo nogometne, a evo o kakvom je pokojniku riječ (Groblja su, ponavljam, istinske kronike naselja!): "Rođen je 19. ožujka 1938. u Donjem Gracu kod Širokoga Brijega. Kao srednjoškolac igrao je nogomet u Veležu, zatim se posvetio atletici (kugla, koplje, disk, skok u dalj, troskok...). Bio je član više atletskih klubova, AK Velež, ASK Split i AK Sarajevo, te omladinski i seniorski reprezentativac Jugoslavije. Dragin rekord u bacanju koplja za mlađe juniore (59,62), postignut 1957. godine, nikada nije oboren, dok je rekord za starije juniore (68,82) srušen tek nedavno. Njegovi najbolji rezultati su: 75,62 - (staro) koplje, 17,72 - kugla, 7,12 - skok u dalj, 14,98 - troskok...

Zbog posla (profesor tjelesnog odgoja), rano je ostavio atletiku, te igrao nogomet za širokobriješku Mladost, a rukomet i odbojku za Radnik (Donji Vakuf). Kao trener, bio je s atletičarima bivše države na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., te s reprezentacijom Hrvatske na Paraolimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine. Bio je i trener poznatoga paraolimpijca Ante Pehara, svjetskog rekordera u skoku u dalj i troskoku, te osvajača tri zlatne i jedne srebrne medalje na svjetskim prvenstvima u Rimu 1985. i Parizu 1991. godine. Kao profesor u Širokom Brijegu otkrio je niz darovitih atletičara. Posljednjih godina radio je kao trener mladih atletičara u Zrinjskom, koji su ljetos osvojili 15 medalja na državnom prvenstvu u Sarajevu. Nadao se kako će netko od njih postati bolji atletičar od njega. Nažalost, neće to dočekati. Odlazi na vječni počinak u svoj Donji Gradac, gdje će danas biti pokopan na groblju. (...)" Marko se ovim tekstom oprostio od svestranoga Drage točno na dan njegova ukopa, prošle godine, kada je u grob ponio i svoj neobičan atletski rekord....

E, ovaj dub; puno je predaja i priča i o njemu i o drugim dubovima u užem kraju, jer već južnije ljudi u i oko groblja sade čemprese.... Ovdje su jake bure, ovdje bura kad zajaše cestu u dolini, osobito kad se sjuri niz ove padine na potez od par kilometara između Pologa i Dobriča, zna izbiti upravljač iz ruku. Ma to bude čisti fizički udar. Nevolje su tim ljudima vazda bile te bure, a onda bi dolazili fratrima da ih kloni te nevoplje, i fratri bi utiskivali u dudovu krošnju relikvije, obično bi to bile svetačke moći, a stavljali su ih i u slučajevima drugih nevolja i pošasti, pa čak i kad netko ima osobni problem, kad nekog nešto progoni a prije je vražje nego božje, ili kad se nevjesti ne da plod roditi... Legende su ovdje žive, i nikako ne bi bilo pametno stupiti u raspravu s kakvim starijim stvorom s krunicom u rukama ovdje, i dovesti išta od njih u sumnju. Evo nekih, koje se redovito objavljuju na lokalnim portalima, ali imaju veze i sa radovima koje je svojedobno objavljivan još neprevaziđeni i pokojni Vlajko Palavestra, ali i prof. Dr. Marko Dragić, koji su puno pisali - Marko, dakako, još piše! - o predajama, običajima i čudnim vjerovanjima. Ovo piše neidentificirani autor za kojim ću morati tragati, jer je beskrajno zanimljiv, osobito svojim ikavskim govorom jakog lokalnog naglaska:

"Jednon sašo Gospod Isus s nebesa i odo zemljon. Naišo kod neki kopača i orača i videć kako se muče pokaže jim kako će to lakše uradit, i oni tako počeše radit. Ondan je dalje odo i došo u neku kuću di je žena misila kruv, videć kako se i ona muči pokaže joj kako da to lakše uradi. Ona tako i uradi. Nakon nekog vrimena sađe opet Gospod Isus s nebesa i dođe kod oni istih kopača i orača. Nisu ga poznali. Videć kako rade na način koji jim je on reko upita ih odaklen znaju za taj način i oni mu rekoše da jim je to pokazo neki čovik i otadan tako rade. Ondan ode kod one iste žene što joj je pokazo kako će misit kruv i upita je odaklen zna tako misit kruv a ona mu reče da je sama naučila. I otadan sve što žena radi po kući ne vidi se a šta muško uradi vidi se."

Na brdu Avlije

"Iznad sela ima jedno brdo. Zove se Avlije. Na ton brdu imaju dvi gomile kamenica. Prija su stari pričali da bi se tu kamenovale cure koje bi bile grišne, ostajale trudne. I ako ji momak nebi tijo oženit ka ostanu trudne ondan bi braća, ćaća i rođaci ji tu dovodili i kamenovali. To se tako dešavalo sve dok jedna cura iz Dobriča nije zatrudnila i doveli je tu na te gomile da je kamenuju ka u to su ti naišla dvojica prosjaka pa ji pitali šta se dešava. Oni su jim rekli da je triba kamenovat jer je zgrišila i ostana trudna a neudata. Ondan jim je jean prosjak reko 'ko nema grija nek prvi baci kamen na nju'. I niko se nije usudijo bacit. Prosjak je reko curi da iđe kući i rodi sina i da ga goji da bude dobar i pošten čovik. Tad su otkrili da je to bijo Isus i sveti Petar. I otad se prikinilo kamenovanje cura, a one gomile su ostale i danas na tom mistu.

U nas u selu imaju neki stećci kako su kazivali stari, a njima njijovi stari i ne zna se iz kojeg su vika. Tu bi se kopali glavari. I pričalo se da je ispod jednog stećka zakopan neki glavar s puno zlata. I bila je zakletva ako ga iko bude iskopavat da nesmi progovorit ni riči, ako progovori stignit će ga prokletstvo. Sedmerica braće za to su saznali i pođu kopat. Ka su skoro iskopali naiđe neka vojska, i prođe nisu jim ništa rekli. Ka do malo naiđe neki šepavi vojnik i pita jel tuda prošla vojska. Jean se prvari pa rekne da je. Ovi upita more li ji stić, a ovi mu reče da nemere. Ondan jim vojnik reče 'ni ja stignit vojsku ni vi iskopat zlato'. U ton iz rupe zaspe pisak i vruća voda i oni pobignu kući. Za kratko vrime od nji sedam samo je jean osto živ, svi pomrli. "

Kako negdje u blizini ovoga groblja stvarno postoji predtursko groblje Krstine, ono je također predmetom zanimljivih teorija, ali prvo pogledajmo što o njemu navode franjevačke kronike, koje se drže podalje od legendi: (...) Dolaskom fratara u Hercegovinu (kraj 13. i početkom 14. stoljeća), vjerski se život u potpunosti promijenio. Premda su fratri bili putujući propovjednici (misionari), stvarali su vjerska središta i uporišta. U župi Mostarski Gradac (nekada u povijesti samo Gradac ili samo Mostar) poznata su takva vjerska središta: Misište i Otar na Bile, sv. Ivan na Gostuši, Krstina u blizini Mušaluka, gdje je prema predaji bila Crkva sv. Stjepana Prvomučenika, i Orovnik (isto blizu Mušaluka), koje je najstarije Gospino svetište u Hercegovini o čemu svjedoče i vatikanski dokumenti iz 1671. godine. Spomen na gradačku Krstinu čuva se slavljenjem sv. mise i "dernekom" na Mušaluku na božićni Stjepanjdan (drugi dan Božića), a na Orovniku spomen-misom i dernekom u nedjelju nakon Velike Gospe (...) E, ni tu se ne da pobjeći od legende, a budu li znanstvenici i dalje čekali, od te zanimljive lokacije i ostat će samo legenda, a dalo bi se svašta tamo otkriti, čak su ondje i ostaci prastare bogomolje, a ako to nije zanimljivo znanosti, onda ne znam što već jeste, pa ćemo se još držati samo predaje: "U selu ima jedno brdu koje se zove Krstine. Prija su pričali stari da je tu nekad bila mala crkvica, neznan ni ja kad. I ka dje bijo potres ondan je zatrpo tu crkvicu tako da je ostalo brdo samo onoliko koliko je bila crkva a okolo su sve drage. Ondan su ljudi probali otkopat ali nisu mogli. Uvik bi ji nešto potralo. Zadnji put kad su pokušali otkopat iskočijo prid nji bili ćuko i oćero ji. I nije više niko probo otkopavat. I dan danas se vidi di su probali kopat, ostala je jedna rupa. Nikad niko nije sazno što se nije dala otkopat ta crkvica."

Najbolje je stati kad je najzanimljivije, valja poći u Gornji Gradac, središte, i stati i napiti se vode iz državne česme, sagrađene 1937.
Godine. Danas ona ne predstavlja ništa do li spomenik. A nekada je bila spas u ovom sve kamenitijem i negostoljubivijem uzbrđu, kamenom gnijezdu u koji su prije petsto godina izbjegli franjevci iz Mostara, pa se i župa, koja s Mostarom nema nikakve teritorijalne veze, i danas zove Mostarski Gradac.

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje