Priče iz Hercegovine: Mujagino i Stojanovo doba

i nevolja svake vrste, jer divljina nije nužno nudila i zaštitu, naprotiv: tamo gdje se mljelo žito i nastajao prosti kruh, tamo gdje su se kroz kamene masive provlačili uski klanci i tamo gdje je vrila voda, tamo je htio svak, i nezvan i zvan, i države kojoj su se plaćali harači i porezi, i oni koji ju joj htjele naštetiti, brže odlazeći nego dolazeći - tamo su htjele i vojske i bande, stalno zazivane jedne drugima...

Neugledna rupa

Drežanjku i Drežnicu sam propješačio, svašta našao i zapisao, a, opet, kao da ni bio nisam, pa se tako evo i u Borku osjećam, zatečen prizorom još jednog slapa i mlinice, a mislio sam da sam ih sve obišao. Tražim, zapravo, ostatke ostataka turske stražarnice koju se često spominje potkraj sedamnaestoga stoljeća; tad je bila jedna od najvažnijih stražarnica prema zapadnim granicama otomanskog carstva. Tu je na širem području, oko 1693. godine nastala poprilična gužva, nakon što su Mlečani, na jugu Hercegovine preoteli skelu i carinarnicu južno od Čapljine, (na tom će se mjestu kasnije izgraditi Kozja ćuprija i do danas ostati), te zauzeli najznačajnije tursko trgovište Gabelu. Husein Čišić, u uratku ''Mostar u Herceg-Bosni '', a ime zajednice ne proističe iz novije konotacije, nego iz starog nazivlja za šire krajeve, ali novim je konotacijama to nazivlje već posve zatrto) vrijedni kroničar i tragač za činjenicama ili legendama, sklon književnoj obradi svih podataka na koje naiđe, bilo u turskim defterima ili pričama s koljena na koljeno ili s gusala na gusle, kako i sam volim raditi, zaintrigirao me za nastavak priče o Borku i vodi Lištici, baš kada sam se htio pomjeriti na neko drugo mjesto, ali taj njegov rukopis i ''Priče i legende iz Hercegovine'' Grge Mikulića još nakratko ostaviše me ovdje, pa u svakom grubo obrađenom kamenu što se nazire iz zemlje, ''vidim'' stražarnicu derebega Mujage Aršinovića, vjernog sluge sultana Mustafe Drugog... Tražeći ostatke stražarnice - a spominje je masa drugih izvora, isto kao i Mujagu, jer tako je htio slučaj i povijest koja je nakratko, u nemirnim godinama sve oči uprla prema granici, sve askere i hajduke, a da nije, nitko nikada ne bi spomenuo ni stražarnicu ni Mujagu, nego bi se izgubili u povijesti kao suhi list u riječnom vrtlogu - ulazim sve dublje u kanjon, može se još do prvih kiša, i što više zalazim u njeg, nailazim i na druge rijetkosti, male špilje, prije rupe pod liticama negoli prave špilje, no, ipak, nailazim na prizor kojega do sada nigdje nisam vidio: cijela jedna špilja izišla je iz stijena! Što li je to moglo biti? I kada? Neka neviđena poplava, neki jaki potres, što god i kako bilo, na suncu je ležao golem strop špilje, ''trbuhom'' okrenut k nebu; milijuni malih kalcitnih kristala i ostaci draperija blijedili su na suncu, nesvikli na njega, izvađeni iz dubine mraka gdje su milijunima godina nastajali od kapljica, sa šišmišima, jedinim svjedocima. Tamo gdje je bila špilja, ostala je tek neugledna rupa, s još nešto kalcitnih nakupina, ružna kao praznina u osmijehu djevojke bez nekoliko zuba. Ne vidim ikakvih tragova nasilnih lomljenja, ne, ljudi kao da imaju poštovanje prema vrijednosti takvoga dara prirode, pa ako je ona htjela da se ovaj strop izvali i k nebu okrene, neka tako i ostane.

Doču upravitelj Mostara, kapetan Halebija, da su Mlečani silnih plaćenika nakupili i stisnuli uz granicu carstva, da su se mnoge obitelji iz Dalmacije uselile u Hercegovinu - jer narod uvijek bježi od neke nevolje, vjerujući da će sljedeća biti manja - ali i da Mlečani plaćenicima nude sav osvojeni ratni plijen, samo probiju li granicu i zauzmu Mostar, a za to su platili nikom drugom do li jednom, uz Ivu Senjanina, najžešćem uskočkom vojvodi Stojanu Jankoviću. Dođe to i u Travnik do vezira, a veziru je takve stvari najlakše proslijediti Carigradu, a otamo stiže jamstvo da će vojska utvrditi granicu, premda se sultanu sigurno učinila čudnom ta vijest, jer u ta vremena ta je granica službeno bila saveznička. I Mostarci odahnuše, jer su mislili da će oni morati ratovati, a komu je ratovati drago! I Mujaga je imao svoje zadaće: paziti na bogaze i tjesnace, a njemu ih je položaj dodijelio najviše, paziti na državni ujam od brojnih mlinova i sigurno ga transportirati u Mostar, u glavno skladište, iskustva mu nije nedostajalo...

Bio je strah i trepet derebeg Mujaga, koji je nekoliko godina prije, vjerovao kršćaninu Pavlu Žderiću i postavio ga na užas i mučnu šutnju brojnih Turaka, za zapovjednika stražarnice Karanovac, ponad Bogodola podno Čabulje, dopustivši mu i da se nazove serdarom, ta svejedno je bilo Mujagi, važno je da je Pavo odan i da je rođen u Bogodolu, a tu će najlakše sa svojim nevjernicima vjerno služiti njemu, a ko Mujagi služi, služi i veziru i caru. I nemere mu ništa bit! E, tu je Mujaga i napravio zajeb, jer su se vojvoda Stojan i serdar Pavao već davno bili dogovorili, da sačekaju prvi Bajram, kada će Pavo poslati svoje oružnike da siđu u Mostar i proslave praznik, i, kada se to desilo, Janković je s družinom bez ikakva otpora zaposjeo stražarnicu na Bogodolu, te pošao dalje, prema Duvnu, gdje je posve istrijebio džemate Hadžiće i Omeroviće. Poludio je Mujaga od te vijesti, zapovjedio bratu Numanu da stri stotine junaka udari na Bogodol, jer ispast će da je on, neustrašiv i mudar, krivac ako vlah do Mostara siđe, što u biti i jeste bio uskočki plan: Janković je kanio zaposjesti Mostar, a druge vojvode Duvno i druge krajeve naslonjene na granicu s hercegovačke strane; bio bi to teški poraz na granici i sramota za Turke a slava za uskoke. Janković je bio najcjenjenija kršćanska glava u to vrijeme, osobito joj je cijena porasla nakon smrti glavnoga hajduka Mijata Tomića 1656. godine, pa je on slijedio tradiciju njegovu, te Ive Senjanina i Marka Miljanića s kojima je kao mladić jahao. Janković je bio iz Ravnih Kotara, sin uskoka Janka Mitrovića, harambaše uskočkog koji će zapovijedati Morlačkom narodnom vojskom u Kandijskom ratu, 1659. godine. Mlečani su ga natovarili ordenjem, i onim svoga zaštitnika, svetoga Marka, dali mu zemlju oko islama Grčkog, jer on je oslobodio Sinj od Turaka, protjerao ih u Hercegovinu, i Mujaga je dobro znao s kim će kad-tad konačni obračun imati. Jer su se nekoliko puta borili na ljutim megdanima, a teško da je ijedan nadvladao drugoga, uostalom, obojica su još bila živa, ništa nije rekao Nuhanu, ali je bio siguran da Stojan u kuli nije, taj neće u zatvoreno kao ni on, oni bi samo dobre konje, oštre sablje i široko polje...

Tri karaule

O rasporedu turskih karaula u to vrijeme Čišić piše: ''(...) Karaula koja se nalazila na Borku povrh Lištice, odnosno povrh lištičkog vrela, zatvarala je drum koji vodi od Lištice preko Crnica u Rakitski gvozd, i dalje na sjever prema Duvnu. Druga je bila smještena u selu Ljubotići na mjestu zvanom Šarića dubrava. Zatvarala je dva druma, i to onaj što vodi preko Kreštelice u Grude u bekijskoj nahiji i drugi drum što vodi preko Vranića na Posušje i u Imotski, a i dalje na sjever prema Duvnu. Treća je bila u broćanskoj nahiji u Grljevićima, a zatvarala je drum koji vodi od Vitine i Klobuka preko Grljevića i Hamzića te Čerina na glavni drum koji je spajao Ljubuški s Mostarom. Sve tri te karaule važile su kao razvodne stanice, odakle su upućivani manji odredi da kontrolišu sve staze i sve prolaze prema granici, a stavljene su bile pod komandu trojice vrsnih derebega, i to: ona na Borku (Borik) pod komandu Mujage Aršinovića, onda Šarića dubrava pod komandu Mehmed-age Hadžića, a u Grljevićima pod komandu Hamzage Hamzića, svi iz Mostara (...)''

Kad je stigao pod karaulu, Mujagin brat Nuhan bi bijesan što ne nađe u njoj Stojana, jer volio bi uveseliti brata s tom viješću, da ga Stojan čeka na toj kuli, da napokon riješe taj višegodišnji rivalitet, s kojima njihova carstva, vjere i sve ostalo samo u legendama i povijesnim pozicijama imaju uporište, ali se zapravo sigurno radilo o samo jednom: tko je veći junak? O kome će gusliti gusle ili zvoniti sazovi i zvečati daire uz ibrike i hladnu rakiju i uljepšavati tople sutone uz Neretvu u Mostaru? Nuhan je lako savladao otpor nove, kršćanske posade Pavla Žderića, sjekao je glave i ne gledajući čije, bijesan kao da Stojanovu glavu siječe, i došlo je do neizbježnoga: ponižen i prepadnut, pred njim je ponizno stajao Pavao Žderić, a Nuhan je još otpuhivao bučnije od konja pod sobom. Smrt koja je zatekla Pavla bila je strašna i uobičajena za to vrijeme. Čišić ju vrlo detaljno opisuje, legenda nije ama baš ništa propustila, no ću ja tek pripovjediti suštinu: tri konopića svezana su za dvije mlade i savitljive jele, i Pavlu je namaknuta omča trećim od njih, pa su se onda jele naglo ispravile, Žderićevo tijelo raskomadalo se u zraku, te je ostala legenda o ''tri konopića i dva jelića'', i nesretnom i nevjernom Pavlu, koji nije shvatio da ni turski sultan ni mletački dužd ne sjede na dvije stolice, pa kud li će on, sijedi serdar s Bogodola, primati nahijsku plaću, a na Bajram izdati Osmanlije i Mujagu, i biti slavljen u kršćanskom svijetu, kojemu je granica doduše bila blizu, ali što je bila bliža, bila je nedostižnija. Svima osim Stojanu...

Mjesto na kojemu se ovo dogodilo i danas se zove Pavlova jela, a prezime Žderić posve je nestalo iz ovog dijela Hercegovine, niti ga nadaleko ima, sve do kontinentalne Hrvatske i ponegdje u Dalmaciji. Iz toga vremena ostala je pjesma o ''bosanskoj zahvali'', za takve čini kažnjavanja izdaje, kakva Pavlova bi, i ovako ju Čišić prenosi:

''Dva jelića i tri konopića
Na razmeđu cara i ćesara
Pa nek' priča i nek' pripovijeda
Čime ga je Bosna darivala.''

Susrest će se napokon Stojan Janković i Mujaga Aršinović; bilo je to negdje oko Duvanjskoga polja, gdje su sukobi bili česti i s promjenjivom srećom, a ta, 1687. godina, u ranu jesen bit će zadnja slavnome vojvodi Jankoviću. On bi upadao, sjekao manje turske skupine konjanika i pljačkao i palio sela, agluke i begovine, a onda bi se povlačio u Dinaru, ili preko Buške rijeke k Sinju ili Klisu, samo njemu znanim usjecima i prosjecima, a dotle bi Osmanlijama stizalo pojačanje, ali obično bi bilo prekasno, baš kao i za kršćanske vojske, koje su se s druge strane planine uvijek kasno okupljale kada bi pogranična sela palili bašibozuci iz turskog vilajeta. No, jednom će Mujaga, sa dobrom četom, siguran u informacije koje je imao o Stojanovom kretanju, izaći pred njega u neki suton, na neznanom drumu oko Duvanjskoga polja, i uskočka je družina i njezin harambaša gledala kako se Mujagini oružnici poput zmije izvlače iz šumarka i preprečuju drum i veliku ledinu oko njega. Deset do petnaest momaka imao je Janković, koji je zalud podbo konja, turski ešalon bio je preširok, i Mujaga je mirno gledao kako se njegovi askeri zbijaju, a uskoci se vrte u krug na konjima. Lagano se stezao obruč oko njih. Mustafa je samo promatrao Stojana, i ne gledajući ni u svoje ni u njegove oružnike, zavrtio nekoliko puta topuzom iznad glave, a onda ga mirno spustio na koljena. Šta je, Mujaga, još topuzinom ratuješ, nosaš ga ko kadija mu'ur?! Nosam, nosam, Stojane, đe kadija muhur udari, presuđeno je, u koju glavu ja ovim topuzom zviznem, isto je zamuhureno, jah. Ja, ja, Mujaga. Dugo se nismo sreli, Stojan će, glave okrenute k Mujagi, a očiju tko zna kuda, valjda gdje je mogao biti bilo kakav izlaz. Nije ga bilo, no nitko nije isukao ni sablje ni kubure. Predaj se, bit ću milostiv prema tebi, Stojane. Oćeš, oćeš, dva jelića i tri konopića... Obruč se stezao, i Stojan, znajući da je Mujagina slava u tome i da mu nitko tko mu se u ruke dao, preživio nije, zapovijedi uskocima da isukaju mačete i nategnu kubure. Kad su im se konji gotovo počeli njušiti, Mujaga zaustavo vojsku: nemaš kuda, junače, na meni je aršin da ti jamljam, predaj se! Skupa mi je glava, Mujaga, mogo bi dobro ućarit s njom... A, Stojane, časni dušmanine, moj plijen moj je ćar, mogu s njim šta mi ćeif. Ja, ja, bome moreš... pa, da se predam, veliš? Da se predaš! A da se nas dva po polju pronosamo, pa koji zagine, neka ga njegovi vojnici u miru odvuku, da vojska ne gine džaba? Ne gine vojska džaba, Stojane Jankoviću, u mene je svakom sultan platio i život i smrt, a u tebe sve gladan goljo, dođe vamo plaću otimati, ko i ti. Ponudio sam ti, prifaćaj ili odbi, ja više vremena za tre nemam, akšam će, Stojane... Stojan pozva uskoke da bace oružje pred osmanlijske konje, polako se okrećući prema njima i bi sumnjivo Mujagi to što je vojvoda skrenuo pogled s njega, a nikad do tada nije, ali bilo je kasno: Stojan je povukao kuburu i smjerio Mujagu ravno u grudi, te ovaj leže na konjsku zadnjicu - mrtav je pomisli Stojan. Zametnu se kavga među vojskom, snagu dobiše uskoci, a askerima je trebalo malo da se priberu od šoka, mrtva Mujaga na konju zadnje je što su mogli očekivati. Allah ga dragi podiže, uskliknu jedan asker, gledajući kako se Mujaga omamljeno pridiže, stari je Mujaga borac, nikada u sječu glava nije odlazio bez jeleka, njemu po mjeri skovanog u Kreševu. Što si sjeko, sjeko!, reče Stojanu koji je probadao mačetom njegove askere, te nagrnu s grupom na nj, zavitla topuzinom posred vojvodine glave koja se rasprsnu kao lubenica o mostarsku kaldrmu. Đe Mujaga muhur udari, Stojane, presuđeno je za ovaj, za ovaj dunjaluk! Jahali su kroz klance pri povratku, svi u šutnji, a Mujaga sretan zbog Stojanove glave, koja će razveseliti mostarskoga valiju i neradnike pi ćepencima, tapšat će ga po ramenu, a njemu će opet vazda biti isto: mahati topuzinom tamo gdje je vazda gusto. Bio je tužan zbog trećine izgubljenih vojnika, kršćane su ostavili mrtve na polju, kao i Stojanovo bezglavo tijelo, a svoje mrtve su ponijeli na konjima.

No, da bi legenda imala konačni smisao a ovdje se radi o dosta zapisanih činjenica koje se literarno mogu obraditi na bilo koji način - ispast će da je Mujaga Aršinović, junak jak, mudar, odan i nepovjerljiv i nemilosrdan, dva puta povjerovao u nešto u što nije smio, prvi put Pavlu Žderiću, a drugi put momčetu kojega su mu doveli zaptije u Mostaru, Ivanu Mikuliću. Sav u dronjcima, rekao je da se nudi Mujagi u službu, da je iz Mletaka utekao jer su mu tamo ubili brata, a on onda u osveti časnoj ubio pravog pravcijatog - providura. Dugo ga je Mujaga provjeravao, i, što ga je više provjeravao, postajao mu bliži; spretan i okretan, brz na kuburi i sablji, bolji na konju nego ijedan njegov oružnik, Ivan postaje bliži Mujagi od brata mu Nuhana, kojega je proždirala sumnja i ljubomora. Trajalo je tako oko godinu dana, opet je došla jesen, sazvao je u borak Mujaga oružnike, deder pripasajte sablje i kubure, obić ćemo sve karaule, svaki dan po jednu, svaku noć u drugoj zanoćiti, kad zametnu snjegovi, neće bit uskoka, ali ni mi nećemo moć do posada. Ti, Ivane, jaši uza me! Vremenom, u veselom razgovoru, njih dva odmakli su se od skupine, zašli u klanac Jadikovac, a možete zamisliti kako izgleda klanac i kakve opasnosti i nevolje krije kada su ga tako nazivali i kršćani i muhamedanci, malo su se utrkivali već osijedjeli Mujaga i bistrooki mladić, odjahali možda na dva cigara duhana od brojne skupine oružćnika, i, na izlazu iz klanca Nuhan je sa askerima ugledao bezglavo Mujagino tijelo, vojska se dala u trk, ali tko zna kako je i kuda utekao Ivan Mikulić, momak iz Posedarja, koji je stekao Mujagino povjerenje, a došao osvetiti Stojana... Njegova je slava u Posedarju trajala dulje od njegova života.

Čudesni kanjon

Eh, kad bi mi samo netko mogao potvrditi: je li ovo iznenađujuće veliko, najveće u cijelom Borku sedreno kamenje, možda bilo temeljima te stražarnice. Tu je na jednoj zaravni, uzdignutoj da nikako nije mogla biti mlinica, i oblika nekako čudnog za ostale objekte ovdje, nekako mi se činila prikladnom ili za tu stražarnicu ili za neko davno skladište, magazu. Blokovi od sige su najmanje duplo veći od svih ostalih kamenja koja sam uopće vidio u širem kraju, te se upitah je li to možda zato da se ljudi koji su bili tu osjećaju sigurnije. Nitko mi nije odgovorio na tu sumnju, ali to da se nalazi odmah pokraj Božje ćuprije, ponešto govori. Carinarnica? Stražarnica? I jedno i drugo? Zatvor? Na tu pomisao nagnala me golema rupa ispod temelja, njezin otvor je malen, a unutrašnjost široka. To su škrape, puno ih je okolo. To što je otvor mali, ne znači ništa. Kao u goleme tikve. Pojma nemam što je tu bilo, nije ni važno, imam pravo vjerovati u što god hoću. Napokon, i fizički i autorski izlazim iz ovog čudesnog kanjona, gdje se i danju, ovisno o položaju sunca, smjenjuju mrak i tama. Gdje se nekada nije moglo proći od ljudi i konja, a sada sam tuda danima tumarao sam i sreo samo dvoje koje se ljube izvan stvarnoga svijeta. I zatekao puno izletničkog smeća, uguranog u riječenu i druge škrape, jer čovjek vazda krije svoje prljavštine i gadosti. Zaustavit ću se tek na istočnom prilazu Širokom, niz Lišticu koja je se svako malo igrala po stepenasto uređenom koritu, na obilaznici koja vodi izvan grada i donekle prati rijeku. Ispod gustog granja ruina je od nečega što je svakako povijest: ostatci su to prve hidroelektrane u Hercegovini, iz tridesetih godina prošloga stoljeća, kada je čovjek napokon počeo odlučivati kada će mu biti svijetlost, a kada mrak...

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje