Priče iz Hercegovine: Kamena je otvorena knjiga

Bijača
...u posve drugoj općini sam i entitetu, a sve je ovo zapravo nekada i ne tako davno i pripadalo Mostaru, ali topovi i Dayton rekoše svoje, i u južnom i djelomice jugoistočnom dijelu BiH, na nešto više od osamdeset četvornih kilometara kamenjara, šuma i šumaraka, među gudurama i po platoima i poljima smještenim unutar trokuta što ga čine planine Velež, Crna gora (nisam ni znao da postoji!) i Crvanj, a graniči sa Mostarom, Konjicom i Nevesinjem.

Biciklisti kao duhovi

Ova općina daleko je najsiromašnija po svim parametrima koji se odnose na određen prostor i ljude koji na njemu žive, ako je i takva općina u nas moguća, jer sve je siromašna do siromašne, ali ovu pak znaju nazivati i ''najsiromašnijom općinom na Balkanu''! E, to je već nešto. Ali, političari i statističari te razne razvojne agencije uvijek imaju rješenje, pa skupno vele da su osnovni privredni potencijali u Istočnom Mostaru poljoprivreda i šumarstvo, te jednim dijelom i turizam. Premda, osim sebe i Mehmeda iz Svačića, s kojim nigdje ništa nisam potrošio, niti imamo novaca a i da imamo, ne bismo ih ovamo imali gdje potrošiti, drugog turista ovamo ne vidjeh, izuzimajući očitu činjenicu da ovuda biciklisti prolijeću kao duhovi, ovo su njihova prostranstva uskih staza koje svuda nude nove i nove ljepote, pa su svuda sami sebi postavili oznake, da ne zalutaju.

U polju između rečenih planina, kažu nadležni, postoje dobri uvjeti za razvoj poljoprivrede i stočarstva, a sama planina Crna gora bogata je jelovom šumom. Osim toga, Istočni Mostar ima potencijale za razvoj seoskog, rekreativnog, lovnog i zimskog turizma, te proizvodnju zdrave hrane. Dobro. Idu onda poljoprivredne grane: uzgoj krumpira, mrkve i žitarica; stočarstvu je glavni adut trenutačnih ''preko 1.500 grla sitne i oko 400 grla krupne stoke'', a šumarstvo ovdje zastupaju sječa, izvlačenje i obrada oblovine. Tako da, valjda, sve što na toj planini Crnoj gori izraste, čeka da se posiječe i to zvuči baš utješno. Ako sam i zašto odavde čuo, a da u Mostaru zvuči kao brend, jest krumpir iz sela Zijemlje, lako ga je rasprodati u Mostaru pa su to skužili i drugi seljani koji ama baš nikakve veze s ovim selom nemaju, ali svoj krumpir nude kao zijemljanski. Svakako je gola istina da čista priroda pogoduje razvoju proizvodnje zdrave organske hrane i spomenutoga krumpira, ali valja ulagati, a tko će? Ljudi je ovdje otprilike koliko i grla sitne stoke, a i oni su razbacani u nekoliko sela pa se uglavnom ni ne susreću, ne postoji registrirana ama nijedna privredna djelatnost ovdje, i svuda se lopovi spremni uložiti u pilanu otimaju za to dopuštenje, a ovdje ni šuma nikog ne zanima, i to je ''najveći problem općine'', neće nitko da joj šumu siječe, pa je općina siromašna, ''i pored značajnih potencijala i resursa''.

Politička nakarada

Ljudi ništa nisu krivi za sasvim razumnu dijagnozu: ova je općina politička i administrativna nakarada, inat pretvoren u entitetski teritorij, ovdje se ljudi vraćaju sporije nego sa robije, a nije do njih. Ima općina i sve što i druge općine imaju: vlast. Ali ta se vlast nigdje ništa ne pita i rijetko tko joj izlazi u susret. Općina je formalna pa je i vlast tek formalna. Čak i kad se na njezinom teritoriju i usade te vražje vjetroelektrane i vjetrove pretvore u novac, ovdje ljudi neće imati kakve koristi od toga, vjerojatno će im prilazni putovi biti bolji, a i što bi oni uopće prilazili tim monstrumima što se okreću na vjetru, i na televiziji već stanovito vrijeme gledam taj vjetropark, kako simulacijski obrađen i u propagandne svrhe, zajedno sa hidrocentralom posred toka rijeke Bosne, blješti na suncu Podveležja, sa kristalnim snijegom u zaleđu, sjedim na stećku i točno ga vidim, i bit će to najveće čudo koje je ovaj stari krajputaš do sada vidio, a svega se nagledao i on i još nekoliko njih, golemi kao male kamene avlije i razbacane po zaravni kraj tog povijesnog stočarskog puta nad selom kamena; nikakve ornamentike na njima nema, ovdje su izloženi utjecaju vremena, sunca, mraza, kiše i vjetra, pa tek u naznakama milujem promrzlim prstima nekadašnje bogato znakovlje.

Kamena je selo koje kao da je rodilo brdo, koje izgleda kao nekakav njegov produžetak; s lijeve strane stisnuto uza nj, kuće mu se doimaju kao njegov produžetak, u nj se ulazi uskim putom, djelomice i donekle obnovljenim i uređenim, pod njim su pašnjaci i polje iz kojega strše jablani, a gdje su jablani, tu je i voda, i Bog čovjeku svuda ostavi znak da se snađe, da preživi u ovoj surovosti. Ako je točan onaj podatak o stoci sitnog zuba, onda mora da sam sreo čitavu njegovu osminu, jer na zaravni se pojavi golemo stado s vlasnikom u sredini, žure i čovjek i ovce i tri golema psa čuvara. Sunce će brzo zamaći za neko bezimeno brdo, i valja ovcama što brže nažuljati ostatke trave i bilja među stijenjem, to je bio Omer Fejzić, doznat ću kasnije kada ću sresti prve ljude, premda s tim gotovo da nisam ni računao, jer je ovo selo posve porušeno, u njemu je do rata živjelo točno 399 ljudi i možda bi se rodilo kakvo dijete da se nije pojavio Radovan s vojskom koja je posve uništila ovo selo od kamena. Bošnjaka je bilo 242, a Hrvata 155, pa je sigurno bio gušt sravniti selo u kojemu srpska vojska nije zatekla niti jednog Srbina! A takvo je idealno da završi u Republici Srpskoj! Fejzići su također brojna kamenička obitelj, neki su se vratili i bacili na poljoprivredu i stočarstvo. Dobro su organizirani i uspjeli su vratiti dio nekadašnjeg života. Kasnije ću susresti još nešto povratnika, iako, prolazeći srušenim selom nikako nisam mogao povjerovati da je u njemu živjelo toliko ljudi, toliko ono izgleda pusto i zapušteno.

Kada sam nekim ljudima u Mostaru govorio da kanim obići to selo, od mnogih starijih čuo sam izreku koja se ponavlja kao kakva kovanica, kao stih iz epa koji se vazda citira, o ''dvanes kuća Puljića i šesnes kuća Šemića'', što se odnosi na vjerojatno nekada najbrojnije bošnjačke i hrvatske obitelji ovdje, danas razbijene i razbacane po svijetu kao jablanovo lišće po vjetru. Sve ostalo, kao i drugdje gdje je pustoš, reći ćemo groblja; muslimansko na ulazu u selo, a drugo na izlazu, te katoličko, prastaro i na istočnom izlazu iz sela u koje uđoh uskim putem, nesiguran hoću li igdje moći okrenuti terenca; sve kuće su s lijeve strane, pri brdu, tek poneka s desne, i dolje se obara prekrasno polje, nerađeno ali puno ovčjega izmeta, ''brabonjaka'' kako se ovamo kaže za nj, i ako se polje sela Kamena ikada bude radilo, dat će bogat urod, jer ovčji i kravlji izmet čudesan su poticaj za plodnost zemlje kojega nijedno fabricirano gnojivo zamijeniti ne može. Sa prilaznog platoa s ruba Veline gomile, Kamena se očima otvara kao knjiga, kao slikovnica. Kakva ljepota! U selo se spušta strmom stazom sa zapada, a i iz njega istom takvom izlazi na istoku, ali cijelo selo neću moći proći; naprosto je put negdje usred sela zakrčen kamenim otpacima od srušenih kuća, i raslinje je osvojilo ono što je čovjek napusti. Usred sela škola je, bilo dosta đaka u njoj, i prodavaonica. Pokušavam zamisliti tu umrlu živost: selo puno ljudi, polje i pašnjaci puno blaga, pod jablanima bunari. Polje završava potokom nad kojim se uzdiže drugo brdo, nisko i nekako fino, kao da ga je ljudska ruka oblikovala. Potok Barnjača spušta se sve do Svačića i Donjih Vranjevića. Pred jednom kućom, ne posve obnovljenom, ali dovoljno da se u nju mogu vratiti ljudi, zatičem neobičan i nikad viđen prizor: jato pijetlova. I samo dvije kokoši. Obično je obrnuto; bome su ove koke nadrljale s ovoliko kitnjastih crvenoglavih ljepotana što kukuriču nad tihim poljem.

Žena brzo ulazi u kuću i zatvara vrata. Znam je, kaže Mehmed, išla je davno sa mnom u školu. Oni uzgajaju pijevce. Jedna kuća je posve obnovljena, čeka useljenje, lijepa je, prelijepa, građevnog materijala viđam svuda uokolo. Hajde, ne bi li Bog dao... U utorak, na badnju večer, vidio sam na televiziji kako nadbiskup zadarski, monsinjor Želimir Puljić predvodi polnoćku, u prastaroj crkvi Svete Stošije u tom gradu. On je bio jedan od dječaka iz niza tih Puljića kuća. Davno, njegovi roditelji uzeše djecu za ruke, zametnuše se s osnovnim što su trebali za put, i odoše u Slavoniju, u Požegu. Tada se iz brdovitih krajeva puno odlazilo u plodne ravnice. Njegova službena biografija iznimna je i jedina koja u papinskim knjigama spominje ovo selo: ''Mons. Želimir Puljić je peto dijete u obitelji Ivana i Ane, rođ. Raguž. Rođen je 7. ožujka 1947. u mjestu Kamena, župa Blagaj kod Mostara. Osnovnu školu započeo je u Blagaju i Mostaru, a završio u Požegi, gdje su mu se roditelji preselili. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku (1962-1966). Nakon završene mature upisao je teološki studij u Splitu (1966-1970), a nastavio u Rimu gdje je zaređen za svećenika, 24. ožujka 1974. Magisterij iz pastoralne teologije postiže 1978. na Lateranskom sveučilištu u Rimu. Osim teologije, završio je i Fakultet odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu, gdje je doktorirao iz psihologije 12. ožujka 1980. Po povratku iz Rima, na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu vrši službu prefekta studenata (1978-1989). Papa Ivan Pavao II imenovao ga je dubrovačkim biskupom 7. prosinca 1989. Zaređen je 14. siječnja 1990, kada preuzima upravu dijeceze. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je više zaduženja: bio je članom Stalnog vijeća HBK (1996-2002), predsjednikom Vijeća za obitelj (1991-1998), član Komisije za Hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu (1997-2002), član Komisije za uređenje odnosa s državom (1996-2002). Sada je predsjednik Vijeća za kulturu, te predsjednik vijeća HBK i BKBiH za inozemnu pastvu. Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti (od 29. rujna 1995). Bio je član Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu (1993-1995), te član Savjeta Sveučilišta u Dubrovniku (2005-2009) Uz brojne članke i studije u hrvatskim časopisima uredio je i objavio knjige: 'Josip Stadler' (1989), 'Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne' (1991), 'Vatikan i Dubrovnik' (1994), 'Častimo te, križu sveti' (1997), 'Euharistija izgrađuje Crkvu' (2000), '1.000 godina dubrovačke nadbiskupije' (2000), 'Josip M. Carević - dubrovački biskup' (2002), 'Obitelj snaga Crkve i naroda' (2004). Zadarska nadbiskupija dobila je u ponedjeljak, 15. ožujka, novog nadbiskupa: dosadašnjeg dubrovačkog biskupa mons. Želimira Puljića. O ovoj odluci pape Benedikta XVI javnost je u ponedjeljak izvijestio apostolski nuncij u Hrvatskoj mons. Mario Roberto Cassari. Biskup Želimir Puljić bit će, odlukom pape, premješten na službu u Zadar''.

Pusto selo

Dodajem ovoj biografiju i novi podatak, mons. Puljić predsjednik je Hrvatske biskupske konferencije. Susreo sam ga samo jednom, u jesen 1992. u Dubrovniku, u opaka vremena, zanoćio kod njega. Ujutro me blagoslovio za put koji je bio neizvjestan i opak, od Grada prema istoku, iza silne vojske, a tamo je čekala naoštrena druga vojska koju je valjalo udaljiti i spasiti Dubrovnik od mrcvarenja. Uspjelo je... Od tada ga nisam vidio. I ne znam je li on ikada više vidio Kamenu. Pa, bio sam ti na Božić u rodnom selu, monsinjore, a ne znam je li itko u njemu - teško da jeste - upalio božićnu svijeću. Jer teško je obići prostor u kojemu tri stanovnika žive na jedan četvorni kilometar, a za ''vladati'' općinom, dovoljno je po kamenjaru sakupiti čak - 47 glasova!

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje