Priče iz Hercegovine: Junačka noć u kolibi

...od Nevesinja prema Mostaru, ostao mi je vrh Veleža koji je pokriven novim snijegom pa će to malo pričekati. Ostala mi je i moćna istočna utvrda Fortica i njezini bunkeri, ali, priznajem, malo sam umoran, malo bih promijenio skitnju, a u mobitelu mi je već podugo pozivna poruka da dođem u Đubrane, skroz na drugu stranu, jer ovo je do sada sve bio smjer istok - sjeveroistok, a ovo gdje ću malo predahnuti je zapad - sjeverozapad.

Čini se da je i nadmorska visina ista, tu je, oko hiljadarke. Jednom, samo jednom, davno, u ratu, bio sam na tim Đubranima, mjestu što se uvuklo u visove ponad Raške Gore i Vojnoga, na sjevernim prilazima Mostaru u kojemu sam se zaustavio tek da se opskrbim gorivom i vodom, cigaretama i hranom, jer tamo gdje idem - idem sam, tamo me lovačka koliba čeka, njezin snimak mi je na zaslonu mobitela, i privukao me taj prizor, čudesan je, eto taman toliko da odustanem od svih planiranih skitnji, a sljedećega dana doći će lovci da se oproste s lovnom sezonom, da jedu i piju, uključivo sa svim onim lovačkim zajebancijama koje su samo njima smiješne, jer su samo njima znane te petljancije o velikim trofejima, a svima nama ostalima, sve su to ''lovačke''...

Između gore i jezera

Đubrani su opako visoko, džip ječi, ne zaustavljam se u Raškoj Gori, jer ako sam stanem, onda danima iz nje neću izići, to je povijesno, ambijentalno i na svekolike načine putopisno jako zanimljivo područje, stisnuto između gore i jezera, neka to pričeka, neće nikuda pobjeći, ali pomisao da ću noć provesti posve sam u kolibi koje mi je ključ u džepu, tako me opsjela da mi je došlo izići iz džipa i gurati ga do te točke koja se nikako ukazati, a dan odmiče i šuma postaje sve gušća, i bome mi to bi drago vidjeti, jer mislio sam da, nakon iskustava na prethodno opisanim područjima, šume više do Bosne nigdje neću vidjeti! Đubrani su bili važno uporište HVO-a u obje faze rata. Koliko je spomenuta Fortica na istoku najprije bila važna JNA i rezervistima pa poslije Armiji BiH, toliko je ova kota bila važna HVO-u. Sjećam se Karla Pandže, dobroćudnog mještanina koji je davno sišao s ovog za život surovog mjesta - uostalom, gotovo kao i svi njegovi nekadašnji stanovnici, dolje, u Mostar, Vojno ili Rašku Goru, koji je u kući dužio vojni telefon, a do kuće kroz šumu, preko livada, kroz voćnjake, krumpirišta i gustiš bila provedena telefonska žica. Siva. Taj telefon zvonio bi rijetko. Kad pak zazvoni, to je značilo da Karlo negdje mora poći, prenijeti do vojnika kakvu vijest, nešto izvidjeti i tomu slično. Sjećam se da se oko njega i vojnika vazda petljala jedna djevojčica, tek progovorila. Marina se zvala.

Dimovi u daljini

Jednom se dogodilo da Karlu taj strogo tajni vojni telefon noćima nije zvonio, bilo mu je to čudno, ali, misli, bolje da ne zvoni, kad ne zvoni mirnije je. Prošlo nekoliko dana, došli neki važni ljudi sa Karlu nepoznatim činovima, pa gdje si ti, čovječe, mi zovemo stalno, ne javljaš se, opasnost neka bila ili što već, a što tako važne ljude i ratnike natjera na takvu strku. Meni telefon nije zvonio, jer da jest, javio bi se, što ne bi, Karlo će njima. Jedan brko zapovjedi bojovnicima da prate kabel i da vide da negdje nije oštećen. Šta oštećen - presječen! Odmah blizu, u voćnjaku. Ko bi to mog'o bit, da nije diverzija, bome se dobra gungula digla. Mala Marina šutjela. Zapravo, shvatila je da je taj kabel najvažniji za telefon, a kad on zazvoni, onda njezin tata odlazi u noć. Pa je fino uzela škare, neopaženo presjekla kabel i mirno spavala uz svoga oca, ne hajući za ratne strategije! Marina je danas majka jedne isto vragolaste djevojčice Eve, a njezini su me pozvali na tu lovačku feštu. Kad sam ugledao kolibu, činila mi se nevjerojatnom: na njezinim su se daščanim stranama sušile kože: jedna od velike ženke vepra, druga od maloga vepra, a treća od kune. Unutra je bila peć u koju sam odmah nagurao drva, potpalio vatru. Osjećao sam se kao Davy Crockett ili kakva druga pustolovna budaletina iz devetnaestog stoljeća, ili lovac na polarne lisice sa Aljaske, koji je, eto, pred hladnu noć potpalio vatru u svojoj kolibi, dva života i dvije smrti udaljenoj od sljedećega ljudskog traga.

Nekad, zapravo često, do sna dolazim zamišljajući baš ovakve prizore, one koji nemaju veze sa životom kojim živim, vjerojatno se i vama događa slično, da vas negdje u nekoj planinskoj kolibi grije vatra iz ''bubnjare'' i nikoga oko vas nema da vas mori i pritišće.

Odmah sam se bacio na skitnju napuštenim selom, u daljini ipak vidim dimove kako se uzdižu iznad grabovih šuma, mora da je to onaj ostatak svih ostataka nekadašnjeg bujnog života ovdje, danas utjelovljenog u desetak starijih ljudi i gužvu u katoličkom i pravoslavnom groblju. Prošlo je i nekoliko terenaca prema dolini, trubili su, vjerojatno računajući da su lovci u kolibi; prostor je prekrasan, divlji i nepredvidiv, kuće kamene i tko zna kada građene, čatrnje goleme i sustavi za prikupljanje oborinskih padalina vrlo inteligentno osmišljeni, crni se tek izvrnuta zemlja u ogradama, netko je taj vrt dobro zaštitio od krda divljih svinja, pa će tu niknuti sve živo samo ako vode bude u pravo vrijeme. Zadovoljan fotografijama koje sam napravio, javljam Marininom (nju i Evu sam fotografirao u dolini) mužu Ivi da je sve OK, da sam se smjestio i da mi je super. I bilo je. Onda je noć pala kao da je bačena s neba, ništa ono polako, dugi suton i to. Samo je pala. Zapuhao je neki ludi vjetar i vatra u peći je poludjela. Izišao sam vani po još puno, puno drva, osigurao se za noć i umirio. U kolibi su dva uska, ručno i grubo tesana ležaja. Idealna za vreću za spavanje. Fino, imam i onaj jastuk što ga reklamiraju, stalno mi je u džipu, pa ga isprašujem na vratima kolibe koja vjetar silinom nastoji zatvoriti. Ne sviđa mi se taj vjetar.

Prolijeću mi pod mrzlim nosom pomiješane latice behara i poneka pahulja, šta je ovo sad, dan bio super, a noć donese jaku studen, otkud snijeg?

Nikad bolje

Namjestio sam krevet, pucketala je vatra u koju sam buljio kao u televiziju. Upalio sam nekoliko svijeća; koliba je puna hrane, konzervirane doduše, ali svuda visi luk, crni i bijeli, poneki komad slanine kojega su oglodali miševi. Pojeo sam sve što sam ponio. I popio. Opet gledao u vatru. Vjetar je već posve poludio i činilo mi se da se koliba povija, škripale su daske i ledeni se zrak uvlačio nekuda unutra. Eno staklenke kiselih krastavaca. Pojeo sam sve krastavce. Uvukao se u vreću i opet gledao vatru. Tek je dvadeset sati.

Ne spava mi se. Huk vjetra pomiješan je s nekim nedefiniranim zvucima, da to vuci ne zavijaju. Nije ugodno biti sam u toj kolibi, uvrh Đubrana, na mjestu koje se zove Površak. A, zar nisam želio da baš tako bude? Valja mi van, ''posadi sebe'', kako stari narod kaže. Sva planina mi je toalet. S tratine me gleda par svjetlećih očiju, ne znam kome pripadaju. Upadam unutra, toalet odgađam do sutra. Je li oni bio pas, vuk, kakvo drugo stvorenje. U pol devet već sam u psihozi. Beš i Crocketta i Aljasku, poma'nitat ću ovdje. Što fino ujutro nisam došao. Ko će noć izdurat. Da mi je sad teve i najgluplja serija, moje papuče i komfor. Tako sam proveo noć misleći na topli stan, onako kako u njemu mislim o dalekoj kolibi. Čovjek je budala i nikada ne zna što hoće. Najgore je kad čovjek sam sebi sjebe iluziju. A i ja sam samo čovjek. Pa, kad je društvo počelo stizati u zoru, izljubio sam sve odreda. Kako si proveo noć? Super, nikad bolje nisam se naspavao, morat ću ovo ponoviti!

Čovjek je neiskrena budala...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje