Priče iz Hercegovine: Ima planine, ali nema zemlje

... svjetla, jer grm je obavijao kamen, ne bih ni znao da na Raškoj Gori postoji i zaselak Platido (čudo jedno kakvih sve nazivlja amo ima!), u kojega sam banuo ljut zbog neopreznosti, a manje zbog nevelike štete, i mokar od strašne sparine, pa, velim, svaki put do nekuda vodi, i ovaj će, trebam vodu i bilo kakvu informaciju.

Daj vode

Put je napadnut šipražjem i niskim grabovim raslinjem, koje je vegetacija na vrhuncu izbacila preko suhozida i put učinila još užim negoli jeste. Prolazim pokraj nekoliko davno napuštenih adresa, kuća i pojata iz kojih već odavno probija drveće, golema rupa odbacuje me malo uvis, a radio iz ležišta, a taman se mudrovalo o velikoj polufinalnoj nogometnoj utakmici svjetskoga brazilskoga prvenstva; voditelj je zapisivao ono što su predviđali javni kladioničari, pa, ako pogode, dobit će bon od pedeset KM i ravno u imenovanu sponzorsku trgovinu, da to potroše. I grad na koji sam prvi put u životu bacio pogled s njegove sjeverne strane, s prve krivine uspona od prigradskog naselja Rudnik i Skakala, kao da nema nikakvih drugih briga nego se baciti na tu utakmicu, veseleći se valjda što će mu stanovnici ubiti još jednu, u nizu dugih ljetnih i uglavnom beskorisnih večeri. Valjda je tako u svakom gradu (izvan pojasa Gaze!); svaki prati nogomet i svaki uveseljava proizvođače piva. I, kako dakle u tom udaru ispade moj radio, do ušiju mi dopre snažan i sirov narodnjak, a tamo gdje je narodnjak mora biti i narodni čovjek, pa polako, rupu za rupom, pođoh za zvukom koji se pojačavao.

Imaš što vidjeti: čovjek sam, ispred kuće usred široke osame, i taj glasni radio, golemo drvo izdašne krošnje, pa uklizah u debeli hlad, a ljudina ne diže glave sa hrpe tek umiješanog betona te ga, kao tijesto razvlači u nešto što bi trebala biti staza. Nije me ni čuo ni vidio. Taman kad je pjesma bila gotova, a spremala se druga, viknuh ''Hej!'' Ljudina će, kao da je normalno da netko pod taj dud svaki čas parkira, zapravo kao da se znamo, što u namjernika stvara ugodu dobrodošlice (jer ona nije nužna, osobito u planini, možete mi vjerovati!): ''Hajde, hajde vamo, oćeš ladnu pivu?''. Jer je valjda normalno da svatko po ovakvoj vrućini sanja hladnu pivu. ''Daj, živ bio, vode, ako imaš!'' ''Kakve vode, đava ti vodu odnija, ako neš pivu, ima vina, oćeš gemišt ladan da ti napravim, natočim rakiju?'' Ma, trajala je ta ponuda dok se nisam dočepao one fine meke kišnice. Čovjek je sav u poslu, uređuje staru kuću, puno toga iz nje izbacio je van, čini mi se da će i krov mijenjati, sada radi prilaze. Kuća je mala i stara, prizemnica s troja uporedna vrata, te mi se učini da nitko dugo u njoj nije živio. Ja sam taj i taj, ''Neka, neka si...'', jer svatko je netko pa ni za predstavljanje nema prevelikih razloga, baš tako doživjeh njegovu ravnodušnost dok je sjedao i skidao šešir taj vedri umorni čovjek. ''Hodam po planini, tražim Podivačje (Negdje se kaže i piše Podivač, a negdje Podivačje), slikam i pišem, da vidim kako ljudi žive i slično, to radim, to mi je poso, pa velim, da svratim i amo, a ne znam ni gdje sam svratio...'', ''Neka, neka, dašta vego radiš, svak mora nešto radit, u Platido si doša, ja sam Anđelko Čale, evo ruke!'' Pružena ruka s dlanom radnika, onog kojemu je vazda bilo suđeno samo teške poslove raditi. Stisak kvrgav i ljudski. ''Nisam do sada čuo da to prezime ima na Raškoj Gori'', iskreno priznah. ''A, da nije nas, ne bi ga ni bilo, jedini smo ovdin, mi i Škegre.'' ''I Škegra ima tu? To je tipično samo za krajnji zapad Hercegovine'', iskazah stanovitu upućenost u raspored ovdašnjih prezimena. ''I nji' samo jedna kuća, pa se vazda zajebajemo, velim ja Škegri, štaš' ti, Škegro jedan! On meni, štaš ti, Čale jedan! A onda se smijemo i kažemo, vala, da smo kak'i ljudi, bilo bi nas u deset kuća! A, ima okolo još dvi kuće Vidovića, Aničići, Škobići, ma, ima kuća, ali malo ljudi, nema skoro niko. ''Radio grmi, beton ti se, bojim se, suši." ''Ma, pušći beton, neće se on brzo osušit, a neće ni odavlen niđe, poravnaću ja to. A ni Podivačje ti neće pobić. Pustinja tamo - pustinja vamo. Evo, ja se zado da ovo malo uredim, da jopet dolazimo...'' ''Kuća dugo bila prazna, rodio si se ovdje, Anđelko?'' ''I', koliko se nas vodin rodilo i živilo! Po svim ovim kućan što su se sasadile bilo je svita da ne bi virova. U ovom kućerku nas je bilo sedmero; pokojni ćaća, mater, ja, brat i tri sestre. Jedna umrla, pokoj joj duši. Ima ku'inja, soba i špajz. Nami bilo dosta. Ali, svi smo iselili, kad je 'no svak iseljavo, neko u grad (misli na Mostar, op. a.), neko doli u Vojno, Orlac ili Raštane (prigradska naselja, op.a.), a neko, ko moj brat, i u Njemačku. Svi smo ostali u vezi. Pa se zdogovorili da se ja litos bacim na posa, da ovo malo skućim. Cigla trune, počelo prokišnjavat', brat mi gurno šes 'iljada maraka da to malo skrpim. Ali, ja bi to naoposun dotira. Njeme (njemu, op.a.) to stalo ko i meni, morebit i više, jer je u daličini pa ga zar steže, a ja nikad nisam ni pristaja dolazit. Đava grad odnija! Važno je da ovdin ima struje i da je čatrnja puna. Ali, ko što si i sam vidio - nema puta do kuće. Prije nismo ni znali da nema puta, nije nam triba, kokad smo samo na konjima išli. A šta će konju put!''

Sam napravio put

Anđelko radi u mostarskoj firmi Ceste d.o.o. i rad mu je očito obilježio život: ''Iljadu devesto sedamdeset prve, umra mi ćaća, ja ima jedanes godina. Radio doli u Orlacu. Reko, kad umrem, nemojte se mučit u vuć me u Rašku Goru, odma me u Orlacu u greblju zakopajte. Nije imo ni pedeset jednu, tada se mlado umiralo, ljude satrali ratovi, život u planini, neimaština. Ima planine, ali nema zemlje. A porez udrilo kao na obradivu površinu. A, svu si zemlju, men se čini, moga na deset konja iznit s nje! Zato se narod i razbiža. I ćaća siša radit u rudnik, ali nije državni posa bio za nj. Ubrzo se razbolio. E, di no stado... a, ja; tako je i bilo, sa'ranimo doli ćaću. Sićan se, jedno jutro, majka Milka sila, eto di ti sad sidiš, plače... A sirotinja. Pumirat ćemo od gladi, dico moja. Ja je gledam i sve mislim: niko neće krepat od gladi. Ujutra sam jamio ćaćinu kosu, opaso vodir i belegiju, i u selo. Kosio. Neko bi me primio iz sažaljenja, a ubrzo sam ja kosio ko veliki. Dnevnica bila deset oni iljada. Ona crvenka. Kad je lito došlo kraju, a ja sama ga cilog kosija, uđašim konja i niz Rašku Goru, smota pare u zadnji džep. Ravno u pokojnog Marka Jurića u dućan. Gleda on, dite s konjem i parama, a moje i jedno i drugo. Ćaču mi je zna, Marko ljudina bio. Natovarim pune sepete, svega, ulja, brašna, šećera, kave, ma, svašta i eto ti i nazad vamo, reko: eto vidiš, majko, nećemo pocrkat! I nismo, svak do svog kruva doša, svak svoju vamiliju ima, pa ćemo se ovdin sastajat, a ja bi litos, akobogda, sve triba završit. I brat će doći iz Njemačke... ma, sve više naroda popravlja starinu, moreš ti ić di oćeš, ali te vazda vuče tamo oklen si poteka. Iman ja sve doli u Mostaru, dvoje dice, troje unučadi. Vole oni više doli nego amo, ali kad ja to utegnem, volit će više amo. Navika narod na komociju. Mater smo ukopali tu, u Domazetima. Prolitos sam zgrabio špicu i počeo tuć kamen tamo di si skrenija s autom. Otalen dovlen ima kilometar. Sam sam put napravio! Ajde, barem kavu da ti napravim...'' ''Pusti kavu, Anđelko, ode vrijeme, beton ti se suši, a i mene put čeka i sve si ovo golim rukama poravnao?'' ''Sve!'' Stvarno mi se nevjerojatnim doima taj Anđelkov pothvat. Živu stijenu smrvio je u kakav-takav put, da nije, kuda bih zalutao dovde.

''Vidiš tamo onu kuću, ritko tu ko dođe, eno tamo?'', kažem da vidim, a zapravo ne vidim jer je sunce polako sjedalo na goru i narančasto-crvenim snopom tuklo ravno u oči. ''E, undi ti je živila pokona Agata Aničić. Ne znam ni ja puno, ali znam da se pričalo da je ona, pokoj i njezinoj duši, bila rodila dvanestoro dice. Sedam sinova. I da ji je sve izija Drugi svicki rat. Čuo bi ja kad bi ćaća o tom priča. Ali ne znam jesu li stradali neđe daleko ili su ubijeni kad su vamo došli, jer mnogi jesu. Zborilo se da je bijo jedan Srbin, biće bio partizan, pošten čovik, što je osigurava vagone. I prije vego voz sa ljudima dođe na stanicu u Raštane, on bi otvorija prozor i govorio ljudima: Biž'te ubrdo! Tako su zar neki i priživili. A sve druge vodilo u Sjeverni logor, eno znaš di je. E, tu bi ji unda razvrstavalo, pa jedan naš, što je tu bija, priča da je bilo najzajebanije kad je naređivalo ljudima da izađu na sunce. A drugima da ostanu u 'ladu. E, toji koji iziđu na sunce, nikad više ne bi vidili sunca! Đava rat odnija!'' Slušam Anđelka i prisjetih se vjestice od prije nekoliko dana, a koja je sadržavala informaciju da je negdje u Hrvatskoj ili Sloveniji, u nekoj masovnoj jami otkriven identitet nekoliko Ljubušaka, a jamu su obrađivali dr. Dragan Primorac i dr. Damir Marjanović, danas u svijetu poznati po uspješnom otkrivanju identiteta nestalih putem DNK analize. Samo trebaju uzorak. Je li itko ostao tko bi dao uzorak za nekog od Agatinih sinova, razmišljah dok se provlačih uskim putem, što je lagano tonuo u planinski sumrak. I koliko je zapravo u svijetu napaćenih Agata? I ovih dana su tragične priče takvih majki po Bosni opet udarne vijesti. I hoće li se ikada o ratovima moći govoriti razumno, s osjećanjem razumijevanja za ljude koji su nestajali ni sami ne znajući za koga? Zar je i danas drukčije? Ima li treći kut za tu priču? Stajališta pobjednika i gubitnika znamo.

Čekajući kišu

Lijepi prizori uokolo odagnaše mi te misli, taman kako je negdje za mnom ostala glasna muzika sa kazetofona Anđelka Čale, čovjeka koji obnavlja kuću, jer nikada nije izgubio ljubav za nju. Tako su i neki neznanci lijepo uredili svoje doce, pune povrća koje se nada kiši. Ugledah i čovjeka kako posluje oko dalekovodnog stupa, posađenog posred dvorišta ispred niske stare kućice, kao orijentir. Pa ću i tu malo svrnuti, svjestan da neću pogledati tu utakmicu. I, neka neću.

Dragn Marijanović/oslobođenje