Priče iz Hercegovine: Gradac u kamenom gnijezdu

A Gornji Gradac stoljećima je središte jedne goleme župe, mostarskoga Graca i, da nije bilo ovoga ljudskoga i svećeničkog "gnijezda" u visokoj gori, davno građenog na stijenju, teško da bi se moglo govoriti a putopisac zabilježiti jasne tragove jedne duge povijesti.

Povijest se ovdje toliko "nametala", svojim burnim i nevoljnim razdobljima sve od dolaska Osmanlija, pa do par desetljeća iza Drugog svjetskog rata, kada se valjda i ona umorila i nekako zamrla, pa je nastala neka druga, povijest odlazaka, kada su ljudi postali umorni od njezina duga trajanja, a i ova druga povijest umorila se od onih prethodnih, i tako je nadolazeća postaja moga puta danas uglavnom pusta, ne posve, ali nije više prevažna, zapravo presudno važna kao nekada. Puno je krivina u usponu koje uopće ne mogu "iz prve" savladati. A vozim "prvom", više puta se vraćam i ponovo savijam. Nevolja je taj put s kojeg, što se više uspinjem njim, sve jasnije vidim Blato, golemu zelenu ravnu plohu nizine što se, makar i sa ovolike udaljenosti, zbog okomitosti čini nekako bližom. Miljenko i Dragan, zet i punac, ni danas se neće posvetiti radu u vinogradima, i njima je ovo postalo zanimljivo, jer, premda žive nedaleko niže, rijetko ovamo zalaze, jer nemaju pravog razloga. Gore i dolje, ovdje su posve različiti svjetovi, i stoljećima se odozgo nastanjivalo dolje, pa je već dugo aktualna samo ta povijest - dolje. Obećavam im - nije to tako čvrsto obećanje - da ću za nastavak putovanja, koje će se morati obavljati ostacima rimskoga puta, prema Gostuši, Mosoru, Velikoj Dragi i tjesnacu do vrelišta koja uviru u prekrasnu vodenu nit u kamenu, rijeku Lišticu, pokušati naći nekog drugog za vodiča, a sve mi se čini da će to opet biti fra Vendelin Karačić.

Bespuće brda

On ionako sve zna o ovom kraju, i tko zna kada je i sam zadnji put prošao ovaj jedinstven ambijent, koji mi po svemu do sada viđenom, još tamo od Goranaca nad Mostarom, područja Čabulje i svega pod njom, Planinice ispod koje spavaju puste kuće, drevni stećci i divlji konji, izviru bezimeni potoci, uzdiže se Zvonigrad, otkud biju strašne bure i gdje cvjeta smilje i bosilje kao nigdje drugdje kuda prođoh, zapravo predstavlja jedinstven park prirode i povijesti, i ne vidim nikakva razloga zašto on ne bi bio utemeljen. Još bi se isti, sa Čvrsnicom u dubokom zaleđu, mogao čak vezati uz Park prirode Blidinje. Ali, ovaj potez stisnut uz rimski put od onog visećeg mosta, koji je bio prije svih drugih mostova na Neretvi, pa ovuda i sve do Delminiuma i dalje prema Panoniji, ovih tridesetak ili više kilometara, prava su riznica ljepota. Prije ulaska u neko područje, nastojim se što više uputiti o onome što se o njemu zna, jer kada ne uradim tako, onda redovito nešto važno propustim. Fratri su ovdje već nazočni u 14. stoljeću. Onda dolaze Osmanlije... Fratri podižu svoje gnijezdo u ovom nepristupačnom ambijentu, o tome pišu: "(...) U 17. stoljeću tu su podigli svoju kuću s kapelicom Imenu Isusovu. U popisima iz 1743. i 1768. Mostarski Gradac je još samo dio (izbočeni zapadni dio) stare župe Mostar. Poslije rušenja mostarskog samostana (1563.) i pod stalnim pritiskom teških progona slijedećih 150 i više godina župnici Mostara napuštaju grad, zaštićuju se bespućem brda. Ti župnici beskućnici pomiču se što dalje od Mostara: Cim-Podivačje blizu Goranaca-Gostuša-Gradac. Godine 1797. sjedište župe konačno je ustaljeno u Gracu. Tako župa mijenja i naziv u Gradac (mostarski). Fra Nikola Ilić proširi postojeću kuću iste godine. Iz ovog skloništa sve do 1849. župnici obilaze vjernike nekadašnje župe Mostar: od Neretve do Širokog Brijega, od Drežnice do Blata, dolinu Neretve od Bune do Grabovice. (Zapravo se radi o golemom, pregolemom teritoriju, op. p.). U franjevačkoj kući u Gornjem Gracu (župa Mostarski Gradac) bio je fratarski novicijat i prvo učilište u Hercegovini godine 1844. Već 1849. Mostar je župa. Župniku Graca ostaju brda između doline Neretve i Širokog Brijega, Drežnice i Knešpolja, dio župe Široki Brijeg. Godine 1871. od ove župe otcijepile su se župe Goranci i Drežnica. 1892. godine župnik fra Mate Prskalo podiže župnu crkvu u Gracu. U međuvremenu, Knešpolje se pridružilo Širokom Brijegu. Godine 1965. osnovana je župa Polog. U davno vrijeme, tj. godine 1743, područje župe Gradac bilo je rijetko naseljeno i brojilo je 26 domova u kojima su živjela 279 vjernika. Godine 1768. bila su 44 doma i 415 vjernika. 1867. godine 113 domova i 939 vjernika. 1902. godine 239 domova i 2.057 vjernika. Vrijeme Prvog svjetskog rata (1914-1918.) i godine gladi te gripa "španjolka" oduzele su brojne živote, da bi se stanje počelo popravljati tek između dva rata. 1932. godine župa broji 352 doma i 2.790 vjernika. 1940. godine 376 domova i 3.162 vjernika. Drugi svjetski rat (1941-1945.) oduzeo je brojne mlade živote ove župe (238 župljana je poginulo i nestalo), a mnogi su se nakon rata odselili u gradska središta (Mostar i Široki) i daleki svijet. 1975. godine župa broji 371 dom i 2.013 vjernika.(...)"

Živi svjedoci

Crkva i povijesna fratarska kuća obnovljene su, dvorište uređeno, podignute su spomen-ploče i spomenik brojnim stradalim, dakako, najviše ih je odmah po koncu Drugog svjetskog rata, Miljenko se vrti oko nezgrapnog kamena u dvorištu. Okreće se ukrug, kao da ih traži još: "Ma, bilo ih je nekoliko, evo, kad smo bili djeca, tu bismo sjedili, ako se podigne neki starac, a starci su tu motali 'škiju' i gledali kolo nakon mise, bilo bi puno svijeta, došli bi ljudi iz doline, igralo se i pjevalo, a onda opet - pustoš". Kuće su se negdje skrile, pokriva ih zeleni gustiš. Mirno je, savršeno mirno. Samo cvrčci i ptice. Negdje meket koze. U jednom dvorištu susrećem starog Slavka Čuljka, njegovi su uglavnom drugdje, gdje i svi drugi, u nizinama nove povijesti, no njegova je ovdje. I koza za koju je nalomio granje puno sočnog lišća.

Tražimo to mjesto nevolje, strašnog stradanja franjevaca, šestoga dana mjeseca drugog 1945. godine, kada su se amo uspeli pripadnici II. proleterske brigade, kojom je zapovijedao major, kasnije će postati general - Bruno Vuletić. U crkvi su zarobili šestoricu fratara, dva vojnika i jednog civila, naredili im da se skinu do gola, te ih sve postrijeljali iznad crkve u Gornjem Gracu. Ubijeni su fra Augustin Leopold Zubac (1890.), ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici, fra Krešimir Pandžić (1892.), profesor na Širokom Brijegu, fra Roland Zlopaša (1912.), profesor na Širokom Brijegu, fra Zvonko Grubišić (1915.), župni vikar u mostarskom Gracu, fra Rudo Jurić (1925.), klerik i fra Kornelije Sušac (1925.), klerik. Nekoliko stotina metara od crkve, njihova tijela pobacana su u gustiš nizbrdice, zatrpana su s nešto zemlje i puno kamena, plitko. 1969. godine franjevci i župljani su ih iskopali i u mraku prenijeli njihove kosti na Brijeg, te ih 1971. godine dostojno ukopali u tamošnjoj bazilici. Ima verzija o ovom strijeljanju, po kojoj su partizani - a u narodu ovdje ona je najbliža istini - zapovjedili jednom zarobljenom njemačkom vojniku da ih pobije, pa, nakon što je ovaj to učinio, oni su ubili njega. No, ne možeš povijest zatrpati kamenom i reći - gotovo je. Posljednjih se godina puno radi na otkrivanju novih grobišta, masovnih i pojedinačnih, do sada ih je registrirano 150 samo na području općine Široki Brijeg (!), utemeljeno je i županijsko povjerenstvo koje se već godinama bavi ovom vrstom istrage, javljaju se posljednji živi svjedoci, pa će to povjerenstvo, službeno registrirano kao Vicepostulatura, doći do novih saznanja, a vezana baš za ovaj dio općine: "(...) Među ubijenima u Širokom Brijegu i trojica su hercegovačkih franjevaca koje su komunisti odveli s pučke sv. mise u Izbičnu 11. veljače ne dopustivši im da je završe. To su fra Marko Dragićević, fra Bono Andačić i fra Nevinko Mandić. Ubrzo se pročulo da su posljednji put viđeni u Grabovoj Dragi kako nose streljivo za partizane. Krenuvši tim tragom Vicepostulatura je uspjela doći do novih svjedoka i novih saznanja. Dvojica ubijenih franjevaca zaista su zadnji put viđena u Grabovoj Dragi, odakle su produžili negdašnjim putom Mostar - Tomislavgrad i ubrzo ubijeni i bačeni u jamu u Gornjem Gracu. Trećeg su komunisti ostavili u Knešpolju i tu je ubijen. Iskapanje u Knešpolju u Dubravi provedeno je 26. svibnja - 5. lipnja 2010. Po svjedočanstvima još živućih svjedoka, jedan od ubijenih je i fratar. Nažalost, zbog istrošenosti kostiju nismo među posmrtnim ostacima pobijenih pomoću DNK analize uspjeli pronaći njegove kosti. Pripreme za iskapanje jame u Gornjem Gracu u punom su jeku. Koristimo prigodu i molimo sve one koji znaju nešto o spomenutome ili kakav drugi podatak o ubijenim hercegovačkim franjevcima da nam to što prije jave. Nadamo se da će se konačno pokrenuti i službena državna tijela, te nam pomoći u ovom nadasve humanom poslu. Neka je velika hvala Povjerenstvu za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje nam pomaže koliko je u njegovoj moći. (...)", priopćeno je iz Vicepostulature. Ovdje, na mjestu strijeljanja rečenih fratara nedavno je podignuta spomen-ploča, veliki križ, ali, neka mi donator ne zamjeri, njegova aluminijska ili blještavost nekog drugog metala nikako mi se ne uklapa u ovu tužnu priču; Hercegovina je kamena, i sve njezine priče počinju i završavaju s njim.

U povratku mi Miljenko zbori bizarnu priču iz 1943. godine, kada su ovuda tutnjali, palili, pljačkali i klali četnici. Nedavno su umrli njezini akteri. Naime, uz neki zid ovdje četnici su pribili nekolicinu ljudi i strijeljali ih. Među njima je bio i mještanin Marko Zelenika. Metak ga je pogodio u uho, pao je sa drugima koji su bili mrtvi. Naravno, zalila ga je krv, a četnik koji je pucao, izvadio je pištolj i "potvrđivao" smrti još po jednim hicem u čelo. Kada je došao do Marka, drugi je rekao da više nema potrebe to raditi, da su ustaše mrtve, te da valja goniti otetu im stoku. Tada su se četnici povukli preko Vukodola i Goranaca u Istočnu Hercegovinu, a taj povijesni pokolj započeli su u Jablanici, pa preko Blidinja i rubom posuške općine, preko Širokog Brijega, dovde... No, priča nije bila gotova, i dobro je da ju pročitaju oni koji četništvo službeno vraćaju na stranice povijesti koje se bave - antifašizmom, koji dižu Draži spomenike, mole parastose, (a ovdje su i djeca nazivana ustašama desetljećima nakon tog rata) i pozivaju mračne duhove prošlosti da opet pripremaju neki pokolj, za kojega se ne zna kada bi mogao, ali će jednom uslijediti sigurno. Došao je, dakle, (ne)sretni Marko kod kuma i susjeda Petra Ćubele Šegića na nedjeljni ručak, kum je radio u kostarskom rudniku, te na ručak pozvao prijatelje koje je ondje stekao, neke šefove i sve je to fino funkcioniralo, vrtjeli su se janjci, jednouhi Marko sjedio je u kutu, ničim ne remeteći to slavljenje rudničkoga bratstva i jedinstva, progovorio bi tek ako bi ga netko nešto pitao, godine bijahu sedamdesete, nitko više nije spominjao rat, i Marko je bio sretan što mu kum ima takav posao i prijatelje. Ali, jedan Nevesinjac, naročito grlat, u jednom je trenu rekao: "E, bogumi Petre, da smo znali da ođe vako dobro i prije bi ti mi došli!" Bezbeli, svi su se dobro nasmijali, i smijeh je potrajao dok sve dok Marko, dotad više mrtav nego živ, što je već imao nesreću uvježbati, češkajući mjesto gdje mu nje nekada bilo uho: "E, kume Petre, ne zamiri mi... Slušaj ti, čovik, nemoj lagat da nisi bijo vodin, kad jesi, jesi, bijo si i strilja si, tad si bijo četnik a sad si drug, strilja si i mene, a ja, zbožjon pomoći osta živ! Izvineder kume još jednon, ajte, zbogon!"

Čiste ruke

Nastala je konsternacija, šok, dah je zastao na istom mjestu gdje i janjetina, drug četnik je istrčao do "tristaća" i okrenuo prema Mostaru, Petar je zagrlio kuma Marka, i dalje je išao raditi u rudnik u čije mračne tunele drug četnik ionako nije zalazio, on je bio službenik u upravi, priča je zataškana, jer Marko bi opet bio kriv i vjerojatno okrivljen za lažnu optužbu. Lažnu optužbu? Slučajno mi ta sintagma "naleti" dok sam u povratku, umoran, gladan i osobito žedan razmišljao o tom i svakom vremenu. Uvijek se sve završi pričom o dva tabora; konkretno, zadnja velika podjela bila je na fašiste i antifašiste. No, čini se da to i nije tako jednostavno. Hoću reći, nitko nema čiste ruke. Ideja može biti čista, ali ruke mogu biti krvave i u onih koji su se digli na one koji su na krvavim rukama zamišljali budućnost. Zato se valjda stvari i pojave i ponavljaju, u manjem ili većem obimu. Jer se do kraja nisu oprale ruke. NO, Gostušo i Mosore, eto mene, samo da predahnem.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje