Priče iz Hercegovine: Čudesa neotkrivenoga raja

Tako razmišljam dok me dječak od deset godina, moj novi prijatelj Vlado, pokazujući ručicom kamo ću skrenuti, jer puno je odvojaka i kozjih staza sa strmog i zavojitog puta, dovodi do nesvakidašnjeg platoa, široke zaravni Gornjeg Pologa, napuštenog sela s kojega je iseljavanje trajalo bezmalo cijelo prošlo stoljeće, a od njegove sredine do sedamdesetih, njegovi posljednji stanovnici spustili su se do Donjeg Pologa, ili otišli drugdje. Zapravo, vjetar koji me dotaknuo svojim hladnim dahom, upućuje na planinski ambijent, upućuje na to i sve što vidim i što ću tek vidjeti; a poslije ću doznati da to i jeste planina, Planinica joj je ime i trenutačno smo na oko 550 od njezinih ukupnih 1.139 metara nad morem, i ne znam da sam ikada naišao kroz tako po visini razvučeno selo, koje počinje rijekom i poljem, a evo završava planinskim pašnjacima, nad koje se nadvija stjenje vapnenca i gusta gora.

Miris bilja

Prostor izgleda fenomenalno, iz gustiša s druge strane livada stidljivo promaljaju nekadašnja ognjišta mnogobrojnih obitelji koje su stoljećima živjele tu i nastavljale kontinuitet od prapovijesti, o čemu je dokaza više nego sam mogao i zamisliti, jer sam vrlo malo podataka našao gdje sam god tražio, ali me mali Vlado svojom benignom dječjom upornošću doveo ovdje, jer sam mu potvrdno rekao da želim vidjeti stećke. A dječak zna... U livade u koje će upravo ući kosci, više iz navike i očuvanja običaja kosidbe, jer ovdje više nema domaćih životinja, ovo je već područje divljih zvijeri, ušli su krakovi gustih šuma, sve uokolo miriše na bilje, smjenjuju se boje divljega cvijeća i niskog raslinja, na ovakvo što još ne naiđoh u poprilično urbaniziranoj Hercegovini, osobito na njezinom zapadu. Sve se doima netaknuto i kao otkriće. Put je začudno dobar, uzak jeste, ali rupice na njemu nema, i gdje je bila - dobro je zakrpljena. Vlado kaže - desno, ako ćeš vidit greblje! Naravno. No, u i oko groblja naiđosmo i na društvo živih. Vlado iskače iz auta kao netko koga ljudi očekuju. Pozdravlja se s njima kao da su generacija, i svi ostavljaju ono što rade da se pozdrave s njim. Velečasni, doveo san van pi..pu... kako 'no, meni će. Putopisca!, rekoh pružajući ruku svećeniku. E, nikako upamtit!, ljut je Vlado na se.

Svećenik je ovdje, zato sam uzalud kucao u vrata župnog ureda dolje u Pologu. Doveo je grupicu mještana, svi starinom odavde, koja je marno čistila staro, prastaro groblje, nedavno ograđeno širokim zidom, i time je pretvoreno u pravi muzej kontinuiteta nadgrobnika od ranog srednjeg vijeka pa do pred konac dvadesetoga! Velečasni don Jakov Renić ovdje je od 2007. godine, Bosanac rođenjem, a eto, svećeništvo ga dugo veže za Hercegovinu, i istočnu i zapadnu, a i srednju; dugo je, trinaest godina župnikovao u sivom kamenjaru nad jednim drugim, Popovim polje, u prastaroj Trebimlji kod Ravnoga, onda je došao u devastiranu župu Bijelo polje (uvijek neko polje), te tamo obnovio ono lijepo zdanje i uredio okoliš.

Ako ste iz Bosne, dođe li vam što Alojz Renić, bivši nogometaš?, pitam prvo što mi je palo na pamet. Kako išta - najrođeniji smo!, kaže don Jakov, podsjećajući me da ga već dugo muče bolesti. Nogometni klub Čelik za koji je dugo igrao i proslavljao ga sa sjajnom generacijom nogometaša tog kluba odličnim rezultatima primorao je grad da mu naprave novi stadion. Sjećam se i te prve utakmice, igrala je Jugoslavija sa Švicarskom a tko je tada mogao znati da će baš taj stadion u budućnosti biti "gnjezdište" reprezentaciji BiH, koja će tu ostvariti puno povijesnih rezultata, s kojega će ući trenutačno među petnaest najboljih u svijetu, i s kojega će, to je posve izvjesno, ići na Svjetsko prvenstvo u Brazil. No, samo sam jednom sreo starog Lojzu, kako ga svi zovu, u nevakat i tamo gdje ni ja ni on ne bismo željeli taj susret: bilo je to na nekoj koti Kula, u središnjoj Bosni, Lojze je kuhao vojnicima grah i leću, pristavio bi ga ujutro da bi ga se tek popodne dalo jesti, toliko je bio star. S te Kule vidjeli su se krovovi njegovog Doca na Lašvi, i silno je patio Alojz, dok su se u rovovima pod njim tukla djeca njegovih navijača.

Prvi križevi

"Preko osamdeset stećaka razbacano je ovuda, potpuno su neistraženi...", prenu me iz sjećanja don Jakov, dok obilazimo skupine tih tajanstvenih spomena na isto tako tajanstveno vrijeme i njegove ljude; ima ih impozantnih i razbacani su svuda. Ima ih i u groblju kojega mještani kosilicama na benzin uređuju i sklanjaju svaku travku. Također i oko stećaka. "Fin je ovo narod, uvijek čiste i brinu o ovom području; eno vidite ovaj grob, to je grob posljednjega pokojnika ukopanog ovdje, bilo je to 1984. godine, župljanin je dobro poživio, prezivao se Zovko, a ovaj grob tu, ovaj što je obnovljen i uređen, e to su preci iz istog prezimena, tu su sahranjeni roditelji don Ivana Zovke, danas župnika u Jablanici..." U groblju su u središnjem dijelu stećci, pa mi se čini da se kroz povijest ovo groblje baš oko njih širilo, čak je kapelica, rekao bih nes(p)retno dignuta nad nekoliko pločastih stećaka, s njezine sjeverne strane, valjda se graditeljima to učinilo praktičnijim rješenjem, jer nisu trebali kopati temelj, a izbjegli su i iskopavanje nečijega groba, jer su grobovi doslovno stisnuti jedni uz druge; stećci su - barem što je oku vidljivo - tu logično najstariji, a onda slijede sve poznate faze izrade kamenih, grubo tesanih, možda prvih križeva u povijesti kršćanstva ovdje, pa sve do onih obnovljenih grobišta, s urednim i blještavim mramornim pločama, koje ipak odudaraju od općeg ambijenta, arheološki i povijesno sigurni intrigantnih, dok je novo groblje u Pologu pravi park mrtvih duša, sa crnim mramorom posloženim nad mrtvima u savršenom skladu kao domino kocke.

Stećci oko groblja puni su smeđožutih i zelenosmeđih lišajeva, prilijepljenih na kamene simbole kao školjkice uz morsko stjenje, a znakova i simbola je čudo jedno, pa se prisjetih nedavne izjave prof. dr. Miroslava Palamete, koji je, govoreći o svom bavljenju stećcima, a u kontekstu monografije koja je urađena za nesvakidašnju nekropolu u Boljunima, duboko u istočnoj Hercegovini, uz ostalo, bilo je to prije pola godine, rekao i ovo: "Veliki broj nekropola je neistražen, posebice arheološki. U tom smislu je najmanje napravljeno. Koliko se sjećam, samo je od većih nekropola ona u Lištanima kod Livna arheološki obrađivana. Iskapanja na njoj traju u prekidima već pedesetak godina, što upućuje na narav posla i nedostatak sredstava. Ima pritom jako veliki broj nekropola koje nemaju nikakvu monografiju ili uopće nisu registrirane, kao recimo, ona u Gornjem Pologu kod Mostara." Ima ogromnih, impozantnih stećaka, prizori lova i slično, ali, jedan među brojnim nakošenim stećcima plitko je otkopan. Don Jakov mi objašnjava: "Eto, baš je sve do jučer profesor Palameta ovdje istraživao, ovdje je malo zakopao da vidi je li što ostalo na površini, dugo je tu dolazio i proučavao." E, pa, profesore - "pratim te!"

Don Jakov ne ispušta malog Vladu iz vida, čak će se zajedno i fotografirati - to je bio i uvjet - te će me odvesti do lijepog prizora kamene čatrnje ili "lokve", kako se u ovim krajevima nazivaju ove lijepe stare kamene rukotvorine, presudne za opstanak ljudi i njihova blaga. Svećenik kaže da čatrnja nikada nije bez vode, i ima je kada je najpotrebnija. Uz nju je grubo istesano kameno korito.

Razmišljam: ako su ovdje živjeli Iliri - Delmati, a uzgajali su stoku sitnog zuba, trebali su ovu čatrnju, trebali su ju i Rimljani i Slaveni i Vlasi koji su jedino od stočarstva živjeli, trebao ju je svatko, sve do sredine ili konca prošloga stoljeća, kada su odavde otišli i ljudi i stada, još ju samo divlji konji sa Planinice i Gostuše i širokog područja Goranačkog "sedla" trebaju, kada u svojim planinskim lutnjama dođu dovde, onda su ova čatrnja i ovo korito vraški stari i stručnjacima bi trebali biti jako zanimljivi. Kao i sve drugo ovdje. Iz čatrnje je zakreketala žaba, a don Jakov je raširio ruke, kao vjetrokaz, okrećući ih prema Maloj i Velikoj Gomili; to su one kamene nakupine, nekada ilirske a potom rimske utvrde što ih je rasulo vrijeme, pa sada izgledaju kao kameni mravinjaci. Budući da je nedaleko Zvonigrad, jedan od najznačajnijih polisa i utvrda uopće iz prapovijesnog vremena, odavde pa sve do Daorsona u Ošanićima pod Stocem, ove gomile su bile njegove predstraže, tako govore činjenice: na nekoliko kilometara ispred važnih utvrda, uvijek su bile gradine sa vojnim posadama. Kakav kraj! Kakvo područje, neistraženo i tajanstveno! "'Ubilo' se za monografije..." "Eto, da ste došli koji tjedan poslije, imali biste monografiju, upravo treba izići iz tiskare, tu bi našli puno podataka koji vas zanimaju..." Pa meni ovaj svećenik čita misli! "Ovi ljudi su jako vezani uz ove starine i unatoč proteklim godinama otkako su napustili ovaj kraj i prestali biti Gornjepoložani, oni uvijek, kad krenu ovamo iz Donjeg Pologa, kažu: Idemo doma", pojašnjava mi don Jakov očitu vezanost ovdašnjih ljudi uz svoju postojbinu, koju uređuju i ne prepuštaju tek tako zubu vremena. Pripremajući se za pisanje ovog nastavka, malo sam "zaguglao" i našao nešto što ja ne bih vidio da sam sto godina bio gore: na portalu za prezentaciju i zaštitu prirodne i geološke baštine Hercegovine, Geoarheo, (svakako to pogledajte!) mr.sc. Goran Glamuzina, inženjer geologije, osim što je sa stajališta svoje znanosti puno toga rekao o prostoru koji je i njemu samom otkriće i kojega je nazvao "malim rajskim dijelom Hercegovine", te pravim malim neotkrivenim nacionalnim parkom i dakako mogućom top turističkom destinacijom, stvorenom za pustolove, znanstvenike i istraživače svake vrste, (dodao bih), uočio je jednu nevjerojatnu sličnost motiva sa stećka, kojega ja ne bih pronašao nikada: okamenjeni ljudski lik s nekog ovdašnjeg stećka fotografski je usporedio sa glasovitom slikom "Krik", Edvarda Muncha, nastalom oko pol milenija nakon što je netko dao isklesati možda vlastiti lik na stećku, a zub vremena pretvorio ga u grč i izraz umirućeg bola. Nevjerojatna sličnost koju vam prenosim sa spomenutog portala.

Put Zvonigrada

Umor, glad, preskakanje jutarnje i popodnevne terapije s uključivih desetak tableta, vrtoglavica izazvana čistim zrakom i miomirisima planine, te osobito zbrka podataka u glavi i jaka žeđ, upućuje me na poziv Vladi da se napokon spustimo u dolinu.

''Ma kakvi, di ćete sad ić; ja ispita kuda se more do Zvonigrada, ajte, ne bojte se, ja vas vodim, sve mi je čovik objasnio da ne zalutamo, ko zna ka'ćete jopet doć, ma, nije van to daleko, samo s treba malo penjat i ne zalutat!''

E, pa tko bi ga odbio...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje