Priče iz Hercegovine: Čerigaj, gaj grčke božice Cerere

Baš tu je nastala Hercegovačka franjevačka provincija, i to je selo smješteno uz podnožje mitskoga brda Magovnik, koje se s petsto pedeset metara nad morem, sivilom ostataka ilirske, pa rimske utvrde, uzdiže nad cijelim područjem.

S njega se vidi sve: i Široki Brijeg i većina njegovih naselja, cijelo Brotnjo, vidi se Biokovo nad Dalmacijom, Žaba nad jugoistočnom Hercegovinom, vide se sva sela razbacana po kamenoj pustari koja je naglo ozelenila pa se crkveni zvonici iz razbacanih sele nad njima dižu kao jarboli, vidi se i Ledinac i Hrasno, tuda šara uski putić gotovo nevidljiv sa ove kote, ali moćan je bio taj put, jer gradili su ga Rimljani, koji, kao da su pratili ilirska staništa, te se i sami na njih naseljavali, dograđujući njihove, uglavnom primitivne utvrde, proširujući njihove zdence, i gdje je Rimljanin bio, za sobom je ostavio trag organiziranoga života, pa je i Magovnik nad Čerigajem takav, a ime je vjerojatno dobio po latinskoj riječi magnus, što bi trebalo predstavljati nešto veliko, što to ovo trapezasto brdo zasuto kamenom duboke povijesti i jest.

Cijevi ima, vode nema

Arheološki, znanstveno i povijesno, ono nije nikada istraženo, a to bi i bilo teško, jer su se ogromne količine, ponegdje i megalitnog kamena, stoljećima i tisućama godina odranjale u dolinu, prošaranu malim livadama koje su nekada bile polja, dok je bilo ljudi koji su radili polja, te golemom kolonijom cera, pretpostavlja se da je ovdje najveća koncentracija tog patuljastog hrasta u cijeloj našoj zemlji, pa se još dvoji, a tako će vječno i ostati: je li Čerigaj dobio ime baš po tom ceru, nešto kao Cerov gaj, pa se to kasnije transformiralo u današnje ime, ili je ime nastalo po imenu grčke božice Cerere, po kojoj se zvao taj lijepi gaj. Kako god, zanimljivo je i čudesno mirno to mjesto, i Magovnik i selo pod njim, rasuto po zaselcima i prezimenima, s manje od petsto stanovnika, u koje sam pošao nakon dvadeset godina planiranja, kao da je nakraj svijeta, a ne nešto više od pet kilometara jugozapadno od Širokoga, grada koji je nastao kao rezultat i želja ljudi, osobito franjevaca, iz sela koja ga danas okružuju, a Čerigaj je u svemu tome bio ključan, pa sam na taj put krenuo zajedno sa fra Vendelinom Karačićem, mojim dragim prijateljem i povremenim suputnikom u sličnim ekspedicijama, jer on rijetko ima vremena za odvojiti, pa sam jako sretan kad ga baš za mene odvoji.

On često boravi u zipki hercegovačke redovničke provincije, on je pun povijesnih podataka, tiho i nenametljivo me dozira informacijama koje možda i jesu, ali ne i nužno negdje zapisane, jer drukčija je živa riječ, osobito kad je zbori tako neobičan svećenik i književnik, slikar i tvoritelj mnogih crkvenih vitraja i drugih umjetničkih djela po crkvicama Hercegovine, namjerno kažem crkvicama, jer one su njegova opsesija, i gore, po Blidinju i onom visokozračnom, i jastuku od mekih pašnjaka i jezera, što ih iviče podnožja Čvrsnice i Vrana, baš je nekoliko njih napravljeno po njegovim nacrtima. Sve o ovom mjestu ima u knjigama, naravno...

Ima i sjajnih zapisa marnog Stjepana Galića, ponuđenih svima na internetskim stranicama, ali nema "živih" razgovora, niti ljudi, samo povijest uklesana u kamen, nekako nepromjenjiva i siva. Zato volim putopis, on mi uvijek nudi nešto drugo, a da ono prvo ostane nedirnuto ni oskrnavljeno. Eto, kad smo prelazili most preko Ugrovače, primijetih suho korito, a nema sedam dana da je plavila zapadna polja i divljala valjda i ovuda, no, neko jutro prije ovoga, ljudi su ustali i vidjeli da Ugrovače više nema; tako to uvijek bude, ona se pojavi naglo i tako i nestane, opet je proguta zemlja koja ju je bila i istjerala na površinu.

Put kojim se vozimo lagano se uspinje, asfaltiran je i uredan, ali me iznenadila količina kuća s obje njegove strane. "Ovo što prolazimo, Zavezenik je, spada i to naselje u Čerigaj, ali ono je nastalo u zadnjih dvadesetak godina, nije tu bilo kuća, tek poneka stara, od kamena, zato se i zove tako, jer kada skreće sa glavnoga puta negdje, onda se kaže da se zaveze, pa je tako naselje dobilo ime: Zavezenik", zbori mi dobri fratar, i nisam dugo "zavozio" do prve skupine kuća, to su Baraća kuće, kaže Vendelin, ističući to prezime kao domicilno ovdje.

Selo je lijepo, prelijepo, sve miriše, lagani vjetar pomiče rublje nečije nevjeste prema jugu, trava, posvuda je trava, kao da su sve boje svijeta tu, nekošena, valjda nema tko, malo ljudi tu živi, a stari nisu više u snazi. Nevjerojatno mi je zazvučao fratrov podatak, na kojeg nisam nigdje naišao: "1969. godine, u Čerigaju je bilo šezdeset sedam kućnih brojeva. A u mjestu Bezdan (mislim da je to gradić u vojvođanskoj ravnici; op. p.) istovremeno je bilo četrdeset pet obitelji iseljenih odavde!"

Odlazi svijet vazda odavde, i sada je tako. Vidim neke nove, lijepe kuće, građene sa dosta njemačkog "štiha", i oko njih je nepokošeno, nikada nitko u njima nije ni živio, napravljene su tek da bi bile prazne i da bi neki Čerigajac, negdje u daleku svijetu, s unučićima kojima je njegov jezik smiješan, eto mogao mirno zaspati, jer je u zavičaju napravio kuću. Uza to, nevolje sa vodom ovdje su milenijima iste: još ju se sakuplja u čatrnje. Nema vodovoda. Vidim vodovodne cijevi, netko je to poručio, isplatio, sada skupljaju prašinu i prže se na suncu, savijene u klupko kao zmije - još se ne realizira davno proklamirani plan da se ovuda provuče vodena nit između Širokog i Gruda. Važno je da je taj koji je isporučio cijevi - isplaćen. Tko će se vraćati ovdje ako nema vode. Škola izgleda jadno. Četverogodišnja je, područna i ima samo devet đaka. A izgleda da su i oni u - štrajku! Teško je procijeniti koliko bi trebalo kuća ili zgrada za ljude koji bi se amo vratili, a odavde su korijenima. To su tisuće i tisuće Baraća, Čerkeza, Musa, Pinjuha, Grgića, Kordušića, Matijevića... Možda bi trebalo posjeći cijelu ovu cerovu šumu koju danas čuvaju zmije i duh grčke božice Cerere...

"Šta to ti slikavaš?", čuh s prozora glas starice. Nisam odgovorio ništa, iako je bila izvanredan poziv za škljocanje. Kad ste u ovim krajevima s fratrom, onda se opustite, ne možete doći u neugodnu situaciju, jer razumljivo je da možda i živcirate ljude svojim zapitkivanjima, zapisivanjima i fotografiranjem.

"Hvaljen Isus i Marija!", nazvao je fra Vendelin, izlazeći iz auta u habitu.

"Navik faljeni, ooo, pratre moj, ajde, ukuću, poist, popit, ajde, ajde..."

Ulazimo, ali primorani smo odbiti sve ponuđeno, nemamo vremena, pravda nas fratar, radimo, tek razmijenismo sa pokrupnom Vinkom Barać, rođenom 1932. godine, vedrom staricom koja iščekuje na prozoru, ili nekog svog, ili bilo koga tko će proći uglavnom pustim putem, i barem načas razbiti njezinu svakodnevnicu, ispunjenu molitvama za žive i mrtve.

"Bako, dođu li vama išta ovi Baraći što igraju košarku?", priupita ju moj sin, koji nam se pridružio i stalno snimao okolo.

"Čuli dođu li, dašta vego dođu, Stanko i Boris su mi - unuci!"

Bravo Vedrane, majstore! Kud mu košarka pade na pamet! Ne pratim to, ali znam barem toliko da je Stanko Barać već popriličan niz godina uspješan košarkaš, i u hrvatskoj reprezentaciji, da je igrao u KK Široki, gdje trenutačno igra mlađi brat Boris; igrao je po hrvatskim, španjolskim i ne znam kojim još klubovima, sada - reče Vinka - igra u Turskoj. "O, dobar je moj Stanko čovik, vazda me obilazi, ja sam njega do sedme i po godine podizala, a onda zaratovalo pa je otiša s ćaćom i materom, eee, ženi se moj Stanko, doće mi koji dan ranije a ženi se na dvades' prvi šestog, cura odavlen, naša iz Ljubuškog..." Baka Vinka je izrodila osmero djece, "iman dvades osmero unučadi, devet praunučadi, iman pet nevista, tri zeta i tri ćeri, eto sinko moj..."

U drugom dvorištu, uređenom, s prekrasno urađenim i njegovanim vrtom, punim povrća, razgovaramo sa gospođom Vesnom Musa, ona je iz Blata (Blato se naziva svako selo vezano uz Mostarsko blato, kao kad se govori da je, primjerice netko "iz Lašve"; op. p.), neće se slikati, radila je u vrtu u kojemu se podižu guste "cime" krumpira, graška, graha, "sve je ovdje drukčije i ukusnije nego igdje", govori nam, nalazeći razloge za to u izvanrednoj zemlji, punoj minerala. "Ti se udala amo, a ostavila onakvu zemlju u Blatu!", šalim se s njom, a ona će: "Ne spominji mi udaju, taj dan bila Oluja u Hrvatskoj, a pet svatova u crkvi. Kud baš na taj dan. Sve bižalo, granatiralo Široki, bilo ranjenih i poginulih. Svaki put kad je godišnjica Oluje, mene strese..."

Groblje na Magovniku

Rimljani su utvrdu na Magovniku radili vjerojatno radi zaštite grada Mokrasika, u Mokrom, gdje sam nedavno bio i opisao vam ga, ali tek sada djelomice uviđam njegov stvarni značaj, jer grad oko kojega su se gradile izdvojene utvrde za vojne posade, bio je iznimno važan. Tu zatičemo dvije oronule grobnice, obiteljske su i posljednji ukop se tu, prema jednom nadgrobnom obelisku, obavio 1871. godine, od obiteljskih grobnica Čerkeza i Pinjuha ostale su samo gomile kamenja, nema stećaka nigdje, umrle se kopalo u groblju Podjela, gdje je danas izraslo naselje, o čemu Galić piše: "Nema pouzdanih podataka o starosti groblja Podjela. Kako u groblju nema stećaka pretpostavlja se da su prvi ukopi počeli uspostavom čerigajske župe, dakle od 1753. U groblju se nalazi 20-ak starih grobova s kamenim križevima. Tu se nalazi i kamenica s uklesanim franjevačkim grbom koja je služila za krštenje u tursko doba. Legenda kazuje da su se ovdje slavile i mise polnoćke. Znamo za trojicu pokopanih fratara u groblju Podjela. Na križu, koji je postavljen kasnije piše: Čekaju blaženo uskrsnuće: o. Luka Dropuljić, umro 2. 1. 1804., o. Luka (treba Ilija) Musa umro 13. 5. 1824., o. Pavao Budimir umro 19. 8. 1834. U potpisu stoji: franjevci i znak franjevački grb. Prema žrtvoslovu II. svjetskog rata i poraća u naselju Čerigaj je bilo 47 žrtava. U domovinskom ratu je poginuo jedan branitelj."

Ovo groblje na Magovniku krije puno priča, ali valja to istraživati. Zanimljiv mi je zavjet Stipe Muse, čovjeka koji je rano otišao u Njemačku i zavjetovao da će, kada se vrati, ovdje posaditi čemprese i napraviti zdenac. Ispunio je zavjet 1970. godine, pomno praćen od pripadajućih službi. Za pola stoljeća njegovi čempresi nisu puno narasli, ne odgovara im zemlja. I zdenac je zatrpan. Pokraj njega je čatrnja, pretpostavlja se da je mogla biti i ranokršćanska krstionica. U njoj je nađen novčić "banovac" te jedna keramička lula, što i nije bogzna kako staro, jer je nakon otkrića Amerike, jer kako bi i kada duhan uopće bio ovdje?

To je ostavio netko davno, još dok se, eto iz keramičkih lula pušio duhan, ovdje, dokazano je više puta, rastao je jedan od najkvalitetnijih duhana u svijetu. Tijekom vremena provedenog ovdje naići ću tek na nekoliko malih posjeda gdje je po izvrnutoj crvenoj zemlji zasađen duhan, a naići ću i na jednu količinu sušenoga lista, tko zna zašto nikada ne izrezanog. Zanimljivo da se u ovoj ruševnoj kamenoj zaravni, podizanoj golemim kamenom vađenom odmah tu ispod, u Vilinskim Ljuticama (O, kakva potencijalna legenda!, vile su vazda vile, a ljutica je prapovijesni naziv na kamene gromade; op. p.) tko zna kada napuštenom groblju, mještanima svake godine održava najdraža svetkovina - blagoslov polja, a o najvećoj svetkovini, možda u cijeloj Hercegovini, onoj kada se obilježava dolazak franjevaca iz Kreševa, pisat ću nakon posjete crkvi i čuvaru njezinih ključeva...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje