Priče iz Hercegovine: Čari skitnji Truhelkinih

Stigla je amo iz male Azije otkud su je donijeli Tračani. Loza je brzo rasprostranjena Mediteranom, a u našim krajevima su je počeli saditi i njegovati neka ilirska plemena, raspoređena pod toplim kriškama neba i naseljena uz rijeke i ravnine. Bišće polje je bilo idealno za to, jer sve što se danas doima idealnim oduvijek je bilo i uvijek čekalo i uglavnom primjenjivalo civilizacijske napretke i mijenjalo lošije za bolje.

Najbolja monografija

Prema povijesnim izvorima, vinovu lozu su iz njene postojbine, Male Azije, na Mediteran prenijeli Tračani, a njen uzgoj su prihvatili Iliri koji su tada naseljavali ove krajeve. Ilirik, pa i ovi krajevi stukle su Rimljani 22. godine prije Krista, Iliri su im nastavili služiti, biti robovi i vojnici, a ovi su se, ushićeno područjem i njegovom klimom i plodnim poljima, tu, bome zadržali sve do propasti Rimskoga carstva. Rimljani su o lozi sve znali i unaprijedili su njezin razvoj i brojni istraživači su i u Bišću polju pronašli ulomke raznih građevina, uglavnom časničkih vila i villa rustica, a na kojima su motivi vinski krčaga i grozdova. Puni su ih muzeji u Mostaru, Sarajevu i Beogradu, Dubrovniku i Beču, a vjerojatno i Istanbulu, jer onaj tko je nalazio, nosio je ondje otkud je i došao. No, za razliku od, recimo Mogorjela, gdje je sačuvano puno toga, ovdje pak nije, a tamo se još od vremena cara Augusta Oktavijana, carevao je od 27. do 14. godine prije Krista, pa su neki skloni vjerovati da je i Mogorjelo otad, a drugi ga smještaju u 4. stoljeće; kako god, ulazni portal još krase prelijepo urešene kamene ploče s reljefima motiva vinove loze i peharima za ispijanje vina, a unutar tog prostora kojemu su temelji pregrada još tu, pronađene su još, makar i oštećene i ukopane u zemlju, posude za čuvanje vina.

Zapravo, mostarski je kraj, podupremo li ga naseljima i poljima od Gruda do Trebinja, kroz povijest bio središte vinogradarstva; Ošanići kod Stoca i tamošnji drevni Daorson, nastao između tristote i pedesete godine prije nove ere, pružio je najstarije činjenice i podatke o proizvodnji i načinu spravljanja opojne tekućine, a u ljubuškom kraju pronađeni su reljefi na kamenim pločama isklesanim u slavu boga Libera i ulomci siluete Menade, pratiteljice Liberove, našlo se to na Čerinu i iz drugog su stoljeća, a tu je nađena i presa za masline i grožđe, a mostarsko vinogradarsko područje počinjalo je ondje gdje je i danas - od Bijeloga polja na sjeveru do, evo ovog Bišća prema Blagaju, te dubravske visoravni, što se blago s juga od Neretve uzdiže prema Stocu. Ako ima išta što je priču o vinu u Hercegovini stavilo na jedno mjesto, onda je to svakako monografija ''Hercegovina zemlja vina'', mostarskog nakladnika Galerija Martino; tu su pisali svi koji sve o ovome znaju, te se radosno služim ponekim citatom iz nje, a i nakladnik se potrudio pronaći fotografije za koje se nikada nije moglo pretpostaviti da će jednom ugledati svjetlo dana, pa dijelim radost s autorima i njihovim nakladnikom radi činjenice da je ova monografija, nastala u malom Mostaru, proglašena najboljom monografijom koja o vinu zbori, u cijelome svijetu.

Nekakva stanka, duga i siromašna podatcima o vinu nastupila je nakon što su amo upali Slaveni, dok je srednjovjekovlje, osim stećaka, ostavilo dosta priča i o vinu, koje se, očito opet počelo njegovati kao dvorski kult, a Hum i Bišće bili su puni tvrdih gradova i vojvodskih imanja, sa bogatim kućama i podrumima s vinom. Najpoznatija je i najcitiranija povelja bosanskog kralja Tvrtka iz 1353. gdje zbori o vinu koje je pio u Suhoj, današnjem Čitluku.

Lukavi Sandalj

Zanimljivih se podataka o Bišću i njegovoj povijesti, te dvojbama je li tu ikada bio kakav dvorac (Blagaj je nešto drugo, premda blizu, op. a) može naći i u knjizi ''Naselja bosanske srednjovjekovne države'', autora arheologa Marka Vege, iz 1957. godine, koju će objaviti nakon što je valjda ''prekopao'' ovo polje, a knjizi ću se i ubuduće djelomično vraćati, jer svašta nam neznanog u njoj ima: ''(...) Kad je bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzeo Hum, odlučio je da dođe u dvorac Bišće (eto ga, bilo ga je!, op. D.M) gdje je trebalo da ga dočekaju dubrovački poslanici sa darovima 1327. godine (tu se Vego poziva na brojne imenovane izvore među kojima se spominje i stanoviti Martin Brajković iz Bišća, op. D.M), a za spomenuti dvorac veže se i kralj Tvrtko I koji ''je izdao povelju Dubrovčanima u svom dvorcu u Bišću, u Podgrađu, 2. dec. 1382. god.(...) Bišće se nalazilo u Podgrađu kod Blagaja koje dominira čitavim današnjim Bišćem - Poljem. Tu se nalazi selo Vrači, jedan kilometar daleko od rijeke Bune gdje je odsjeo i kralj Dabiša 1395. god. i kralj Ostoja 1399. i 1403. god. Dubrovčani su došli kod kralja Ostoje u Bišće 3-III-1404. god. Vojvoda Sandalj je mislio da dođe u Bišće 1405 (...)'' No, lukavi Sandalj nije došao u dvorac u Bišće, jer je znao da se Dubrovčani nalaze tu baš zbog njega, jer je uspostavio visoke carine gosparima za trgovinu, a karavane su prolazile baš onim rimskim mostom kojega smo spominjali u jednom od prošlih dijelova Hodopisa, a što su ga Nijemci porušili u povlačenju 1945. godine. Ukratko, ovo spominjanje Bišća polja kod Vege, tek je ilustracija za brojna spominjanja u mnogih autora i putopisaca. Jedan od njih bio je i neki francuski veseljak i skitnica Pertusier 1812. godine bilježi: "Kao dosanjana oaza stoji ''Vesela dolina'' Neretvina (tako je on doživio vinograde oko Mostara, op. D. M) oko Mostara i u njoj slikoviti prostrani vinograd.''

Pišući predgovor za svoju knjigu ''Naši gradovi, opis najljepših srednjovječnih gradova Bosne i Hercegovine uz 96 slika'', tiskanoj u ''Bosanskoj pošti'' 1904. godine, (pravo prijevoda pridržaje si pisac) legendarni Ćiro Truhelka će izdvojiti (i) ovaj dio BiH, kaneći opisivati Blagaj, no svejedno ću vam citirati taj predgovor u cijelosti, eto zbog topline i ljubavi kojima je napisan, a što se u nama u međuvremenu prlično izgubilo: ''Listajući obilnom putopisnom literaturom bosanskom, primijetiti će čitatelj, da je u njoj naći vrlo malo, tek mimogred, spomena o onim obilnim gradovima srednjeg vijeka, što će ih putnik Bosnom danomice i u svakome kraju naći po gorskim kosama ponosne Bosne. Razlog tome nedostatku nije možda taj, što tim spomenicima ne ide velika važnost u vidu turističkom i arheološkom (Ponavljam, Truhelka je ovo napisao 1904-e!, op. D. M), nego je pravi razlog taj, što se je većina ''putopisaca'' žacala popeti se uz one strme krševe, na kojima se uzdižu ona sokolova gnijezda srednjega vijeka, da ih iz bliza prouči, već je voljela da iz daleka, ako je moguće, iz udobna fijakera kroz durbin pogleda u njih ili, što je još gore, da sabire materijal za svoje putopise'' za svojim pisaćim stolom.

Pa ipak, ti su gradovi naši najvažniji spomenici srednjega vijeka, važni dokumenti srednjovjekovnog graditeljstva, važni jer se u njima odigrava čitava bosanska povijest srednjeg vijeka.

Ta praznina u literaturi nukala me da se pobliže bavim proučavanjem tih gradova. Gdje god sam se za svojih putovanja po Bosni namjerio na podor staroga grada, uspeo sam se, da ga iz bližeg razmotrim i tako sam vremenom pribrao ne samo bogati materijal, koji djelomice objelodanjujem u ovoj knjizi, nego sam osvjedočio da imade malo zemalja, koje toliko obiluju podorima srednjovječnih gradova, kao Bosna.

Tko putniku hoće da razgali romantiku Bosne i Hercegovine, neka ga ne šalje samo na Vrelo Bosne i Bune, na jezero Plivsko ili kuda u planinu, nego neka ga vodi k onim ponosnim kulama, sa kojih su bosanska vlastela srednjega vijeka vladala Bosnom i njenom sudbinom. Tu će putnika, a osobito stranca, zanijeti življi dojam o prirodnoj i historičnoj romantici Bosne, nego li uz pladanj plivskih rakova i neretvanskih pastrma.

Kod proučavanja bosanskih gradova, kako rekoh, slabo sam našao pomoći u literaturi, ali ipak moram da dično istaknem Lopašićevu radnju o bihaćkoj krajini, gdje sam našao historički materijal potpun, pa mi je trebalo popuniti samo manjkavi opis samog podora, a mjestimice nanizati koju vijest iz spomenika, kojim se pokojni Rade Lopašić nije mogao poslužiti. "Kod ostalih gradova, valjalo mi je vas historički materijal iz temelja pribrati, služio sam se pri tome svim vrelima, koja su mi bila pri ruci, a ako je gdje šta manjkavo, lahko je uz ono, što sam pribrao, nadovezati.

Niz opisa, priopćen u ovoj knjizi, sadržaje tek nekoliko opisa gradova iz onog velikog obilja, kojim se Bosna može da podiči, ali i to malo pokazuje, koliko se blago krije na onim nepristupnim krševima, na kojim su stolovala bosanska vlastela srednjeg vijeka.

Ako i nisam uspio pišući tu knjigu, u onoj mjeri u kojoj sam se nadao, polažem ju ipak mirne duše u ruku svakome Bošnjaku, koji ponosom gleda na starinu svoju i koji se rado sjeća prošlosti svoje.''

Kuće i podrumi

Eto, Ćiro, muzej kojega si osnovao i sa tvojevremenom družinom u njega trpao blaga BiH, te mnogi tobom poučeni nakon tebe, zatvoren je u Sarajevu, jer se ova država stidi svoje prošlosti, a tebi hvala što si ovim pogovorom umjesto mene neuka ali radoznalog, odgovorio i ženi mi i djeci mi, prijateljima i neprijateljima koje zanima kojega vraga nalazim u ovim skitnjama! A po Bišću polju, evo tek do Turaka dobacih, jer ni njima vino mrsko ne bijaše, a Alipaša Rizvanbegović, kad no udevri da se uspostavi vilajet hercegovački i vlast se podijeli od vilajeta bosanskog, udari na lozu ko niko prije njega; niz Dubrave, po Buni i Bišću, naćera seljake - i kmetove pod haračom i muslimane - na sadnju vinograda i svega što se zeleni i jesti se može, podiže kuće i podrume, a sve do konjičkih bogaza tjerao je ljude da sade, o njegovom trošku, pa ako nikne - nikne, ako preživi zimu - preživi, ako rodi - rodi, a ako ne rodi, ko što mu smokva i šipci tamo nikad ne rodiše, opet dobro, barem se zna doklen hercegovački ćelopek zemlju u rodilište pretvara.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje