Miljenka Koštro: Didova stina

Zeru lipe naše ikavice.

Ostavijo je did
unucima i praunucima...
I kuću i vrta i stinu
Da ji čuvamo i pazimo
Klesa je tvrdu stinu i kuću ziđa
Zvizdan je peka, ali, did nije čeka
I vrta je suvozidom obiša
Suvu i škrtu crljenicu
Motikon godinan kopa
Znojijo se priget zemlji
Težačke ruke trpile su žuljeve
Žalile se na muku i umor nisu
Ostala je kuća prazna,
Zanimila u vrimenu
još samo fenjer visi o zidu
A petrulja u njemu nema
ugasilo se ognjišće
Pisma se odavno u njoj nije čula
Ostala stina vapeć za životom
i vrta razgrađena klanca
Dida više nema da besidi o duvanarima
Ni pisme, ni smija nema
Sve splela drača
Ko stražar, kuću i vrta čuva
Dica razbacana po svitu
Od mirisa didovine još dišu
A prid kućom rodila trišnja stara , doziva ji
Da se zajedno sićaju minuli vrimena
Čatrnja još čuva vodu i uspomene
Za dicu ako se vrate
Pojata već davno zaboravila
Kako izgleda stado
A didova stina, čvrsta i ponosna
još uvik uspravno stoji, godine broji
I strpljivo čeka, čeka, čeka...
Zna da dici i unucima cidi se znoj
Sa čela negdi na drugom mistu
Ni svjesni ponekad nismo
Kako nas nimim pogledom
Naše ditinjstvo gleda
Ali didovu stinu iz sićanja i srca
Iščupati se, ni u kom slučaju neda.
Život pisme piše, a neke tragove
ne isperu ni vrime, ni oluje ni kiše.

MILJENKA KOŠTRO

21.06.2019 u 07:20