Neum i granični problemi

Posljedice tih sučeljavanja prenijele su se do današnjih dana kada Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina trebaju utvrditi međudržavnu granicu.

Sredinom 14. st. Dubrovčani su diplomatskim putem stekli pravo na Stonski Rat (poluotok Pelješac), uz koji su dobili dva mala školja - Mali Školj i Kamenac (Veliki Školj). U namjeri da se što više približe vrlo važnom ušću Neretve i luci Driva (u današnjim Višićima) uspjeli su, što pregovorima što novcem, dobiti od bosanskoga kralja Stjepana primorje jugozapadno od Zažablja i sela Duži i čitav poluotok Klek. Dubrovčani su na taj način dobili i kopneni put od Stona, preko Neuma i Slivnoga, do trgovišta Narenta ili Drijeva, nasuprot današnje Gabele.

Krajem 17. st. Mletačka republika počinje širiti svoje granice nad oslabljenim Osmanskim Carstvom. Diplomatskom akcijom dubrovački Senat pridobio je Austrijance i Osmanlije da usuglase interese protiv Venecije. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. određeno je da Dubrovačka republika u Malostonskom zaljevu graniči s Osmanskim Carstvom, kojemu je tako potvrđen koridor, koji će razdvojiti dubrovački i mletački teritorij. Mirom u Požarevcu 1718. još jednom se utvrdila obnova granica opisanih Karlovačkim mirom. Osmanskim vlastima u mučnim pregovorima s Mlečanima nije se svidio uzak koridor, pa su jednostavno uzurpirali područje Gornjeka Kleka i veći dio poluotoka Klek na štetu Dubrovačke republike. Treba naglasiti da su oba osmanska koridora (stratezi vele da se radi o tampon-zonama) Neum i Sutorina nastala povlačenjem Mlečana s tog teritorija, jer ih Dubrovačka republika nije nikada posjedovala, osim poluotoka Kleka.

Pad Mletačke republike

Nakon pada Mletačke republike Austrija je u više navrata pokušala otkupiti osmanske enklave Neum i Sutorinu. Austrijski pregovarač Bernard Caboga 1832. nudio je Porti 17.400 dukata za oba koridora, ali bezuspješno. Austrija je stoga u malostonskom akvatoriju postavila blokadni brod sve do 1878., sprječavajući bilo kakvu plovidbu u predjelu Klek - Neum. Što se tiče primorja u osmanskom koridoru u Nemu, za Austro-Ugarsku ono je bilo mare clausum (zatvoreno more).

U dvadesetom stoljeću za vrijeme monarhističke Jugoslavije BiH je ostala u svojim granicama iz 1878. Područje Neuma i Kleka ušlo je 1929. u sastav Primorske banovine, a deset godina kasnije u sastav Hrvatske banovine. Partizanska vlast u načelu imala je stajalište na sjednici AVNOJ-a da su granice BiH ostaju nepromijenjene, sukladno odlukama Berlinskoga kongresa iz 1878. Međutim, 1947. na neobjašnjiv način Crnoj Gori prepušten je koridor u Sutorini. Govorilo se da je to bila trgovina Đure Pucara Staroga i Blaže Jovanovića, ali pisanih izvora o tome nema. Bosni i Hercegovini ostala je primorska enklava Neum - Klek, ali s granicom koja je zahvaćala dio poluotoka Kleka (Ponta Kleka, Rep Kleka), dva otočića Veliki i Mali Školj i hrid Lopatu u zaljevu Klek - Neum. Sporni vrh Kleka, takozvani turski repić, zauzima 40.220 četvornih metara, a Veliki i Mali Školj zauzimaju 7.211, odnosno 367 četvornih metara. Pokazalo se da će upravo taj dio posjeda negdašnje katastarske općine Slivno postati granični problem između Hrvatske i BiH.

Ugovor o državnoj granici između BiH i Hrvatske

Kao što je poznato, u Zagrebu je 1998. potpisan "Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Republike Hrvatske u i iz luke Ploče i kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neumu". Godinu dana kasnije u Sarajevu predsjednici dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Taj sporazum do danas nije ratificiran u Hrvatskom saboru odnosno Skupštini BiH. U Hrvatskoj je 1999. objavljena knjiga "Hrvatska granica na Kleku" (S. Ćosić, N. Kapetanić, P. Ljubić, N. Vekarić, prošireno izdanje 2012.), gdje autori dokazuju da su vrh poluotoka Kleka (Ponta Kleka), te otočići Veliki i Mali Školj, kao i hrid Lopata, oduvijek bili u posjedu Dubrovačke Republike. To su dokazali upisom tih nekretnina od 1837. u općini Ston. De iure otoci su bili vlasništvo obitelji Gučić iz maloga Stona, ali su oni 1948. nacionalizirani. Međudržavno povjerenstvo za granice SFRJ utvrdilo je razgraničenje između katastarskih općina, pa je tako cijeli poluotok Klek, uključivši Veliki i Mali Školj, postao sastavnim dijelom općine Neum. Treba dodati da administrativne granice u SFRJ nisu bile utvrđivane na terenu, već su samo ucrtavane na zemljovidu, i to u velikim razmjerima, 1:25.000 ili 1:50.000. Granica se na terenu utvrđuje na zemljovidima razmjera 1:5.000. Dakle, faktične granice na kopnu tek treba utvrditi. U dokumentu o razgraničenju nema potpisa hrvatskih predstavnika, ali SR Hrvatska nije nikada ulagala žalbu ili osporavala katastarske izmjene do 1991.

Arbitraža

U eventualnoj arbitraži oko granice u Malostonskom zaljevu Hrvatska u odnosu na BiH ima slabije argumente, prvo zbog stanja u katastru od 1974., drugo zbog potpisana sporazuma Tuđman-Izetbegović iz 1999. Treće, možda najvažnije, u praksi međunarodnih sudova i arbitraža razgraničenja na kopnu i moru koristi načelo teritorijalnih cjelina: manje se priklanjaju većima. Dakle, dva se otočića (školja) nalaze uz obalu BiH i njoj se priklanjaju. Radi se, dakle, o pet hektara kopnene površine i približno isto toliko morske, koja bi se dobila nakon razgraničenja u Malostonskom zaljevu. S druge strane Hrvatska bi dobila više površine u razgraničenju na rijeci Uni oko Kostajnice. Na kraju treba dodati da eventualnom ratifikacijom sporazuma Tuđman-Izetbegović Bosna i Hercegovina ne bi dobila izlaz na otvoreno more. Prema odredbama Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. i Konvencije o teritorijalnom moru i epikontinentalnom pojasu, zbog uskoće bosansko-hercegovačkoga koridora u Neumu (duljina obale iznosi 21,2 km) i blizine hrvatskoga kopna kod Kleka i Pelješca, BiH nema pravo izlaza na otvoreno more već samo pravo na slobodan prolaz i tranzit do otvorena mora.

hum.ba