Priče iz Hercegovine: Šutnje na straži ispod Vilenjaka

Zapravo, najslikovitiije o ovom veranju govori ime jednog od četiri prilaza Vituši Gornjoj, označenih tankom blijedom crtom na mapama koje već dugo nitko ne treba, jer ih nitko ne koristi i toliko su zarasli da ih niti mogu, niti želim naći. Staza se zove Držirep. Tu mi odmah pred oči izranja slika ljudi koji proklinju mater što ih je tu rodila, da moraju konje i magarad tovariti burilima vode s Neretve, i vući ih gore u planinu, pod onaj kameni vijenac Vilenjaka, kako se u narodu oduvijek zove taj masiv pravoga imena Pasovi, koji nadvisuje sve druge litice ovdje, viši je od osam stotina metara i kada sunce prevali na zapad, sjenke s njega pokriju i Vitušu i sela uzvodno, i pola sela s druge strane jezera, i pola onog zlatnog polja tamo. A magarad i oni proklinjali su čovjeka što im se, uz svu tu muku, još za rep drži!

Neslužbena religija

Oznake o miniranom području su svuda, a tražim nekropolu stećaka. Onu koju je Šefik Bešlagić pred potapanjem vadio iz doline. Sve je taj marni znanstvenik izbrojio, popisao, opisao i vječnosti ostavio. Imam kartu gdje bi se oni trebali nalaziti. Ali, nema puta. Više puta sam prošao pokraj njih, a da ih nisam primijetio; na maloj su ledini pod branom Salakovac, i malom se kozjom stazom uspinje do njih. Pokraj upozorenja o minama. Kada sam prvi put dolazio ovamo, čuo sam mještanina koji je rekao: ''Ama, nisu bolan sve mine, ima i tabla što su ji nako, bez'eze mećali''. Znači, uglavnom. Gljiva je vjerojatno jestiva, ovdje vjerojatno nema mina. Lijep i siguran izbor. Ali, nađoh ja stazicu, vidjeh kravlji izmet na njoj, znači mina nikako nema kud je krava prošla i ostalo, da prostite, radila, a kad naiđem na stećke, preskakat ću s jednog na drugi i stvar riješena. Tako i bi.

Zapisa o stećcima sjeverno od Mostara ima puno, prema nekim navodima, čak 1.208, no, ipak, ovih se malo spominje, jer su već odavno svima daleko od očiju. Onih u nekropoli u Bučićima o kojima sam već hodopisao ima 165, danas pak mislim da ih je više, zapravo od Bešlagićeva spašavanja vituških stećaka ih je ondje više, jer je neke morao prenijeti tamo, jer ovdje na ovu ledinicu koja izgleda kao prirodno stubište za uspon u brda, nije ih moglo stati svih šezdeset i osam koliko ih je pol milenija ležalo dolje uz rijeku, pa ih se eto, moralo maknuti. Bila ta prošla država, kakva god bila, i svak' o njoj mislio što misli, ali znanost je pobro bila svetinja, i znanost i kultura bijahu neslužbena religija, do koje se držalo više negoli se u postkomunizmu drži do pravih religija. Ako je ovo pravi izraz, jer ne postoje krive religije. Bešlagić je nastojao ove stećke po nekim kriterijima probrati. I ovdje ih pretisnuti, dakle postaviti ih u položaje u kakvom su bili petsto godina, a sve su ploče ili sanduci, od ne baš pretjerano kvalitetnog kamena i siromašni simbolima. Kao da je odabrao tipske stećke stari Bešlagić.

Kakvih-takvih znakova na šest je stećaka. Oni su se graditeljima našli na putu još 1888. godine, kada se trasa staroj pruzi probijala, ali kada je voda došla na red, nije im više bilo spasa. Koliko su muke ljudi i magarci tek vidjeli kada ih se iz tristotinjak metara udaljene udoline dovlačilo ovdje! Ističe se jedan s obveznom posudicom, neki će ju zvati kaležom i sličnim imenima, ali sve što se oko toga dade pretpostaviti jeste da je to udubljenje ili potreba da duša pokojnikova nikada ne bude žedna, ondje gdje su te rupice u kombinaciji sa križem, može se govoriti o klasičnom vjerskom značenju, no, postoje značenja koja su našla svoju primjenu u dalekim budućnostima, a rupica je idelan primjer tomu: odavde vodu vazda piju ptice, a dok je bilo ovaca i koza a mina ne - ovdje se vazda bacala šaka soli. Stećci se gledaju s branom, u trajnoj šutnji. Želim vjerovati kako će nekad netko, povijesno i kulturno osviješten doći ovdje, napraviti neko jednostavno kameno stubište do ovog malog vječišta naših predaka, ograditi ga od nebrige i očistiti od mina, a belege neka, i osigurati prolaznicima da i na taj način uživaju u rijetkim prizorima ove rajske kotline, u koju se i ova brana vremenom uklopila, još samo da nije tako siva.

Bivša sela

Litica je puno. Ono, baš okomitih. Kad sam naišao na prvu, još dolje od Vojnog, doznao sam da se na njoj uvježbavaju pripadnici gorske službe spašavanja. Ma, ovdje ih ima zahtjevnijih, opasnijih, a to ovi mladi ljudi čija tijela ne funkcioniraju bez adrenalina, među njima su i budući alpinisti, opaki penjači koji, čekajući neku pravu ekspediciju u svijetu, eto uvježbavaju ovdje te opasne korake, lijepeći se uz stijenje kao gušterice. Ja ih ne zatekoh, ali Dragan Vidović prije mene jeste, pa posuđujem njegovu fotografiju, a oba smo od pokojnog Ćirila Ćire Rajića, neponovljivog dokumentarista stare Hercegovine s kojom je umro, posudili snimak vituškoga željezničara iz ranih sedamdesetih, na kojoj on, umoran od posla i uspinjanja u selo, ponosno stoji pred kućom - pojatom, sretan što ima službu državnu, a kuću privatnu. E. Onda se sve sjebalo!

Krenuh prema Jedrinju, uzvodno, ne znajući na što uopće mogu naići, sve su to bivša sela, sva pomorena vodom, s tek ponekom kućicom pri brdu, koje kao da stražare nad kućama pod vodom i čuvaju njihove priče. Put nikakav. Stisnut uz prugu, dijelovi mrtve pruge koji su poslužili za nj još su i dobri, sve drugo je mučenje. Otvaraju se novi vidici, kao, jest da je sve gotovo isto kao i prethodno što vidjeh, ali nije, uvijek je drukčije i uzbudljivije. Naiđoh i na tužno ovječenu priču o prošlom ratu. Spomenici s kojih mlada mramorna lica i mrtve mramorne oči gledaju na drugu stranu. Tu su poginuli oni, drugi poginuše s druge strane. I oni treći. I svi žive u šutnji s debelom vodom. Nikoga, do njihovih najdražih, odavno nije briga za njihove smrti. Ginuli su za zastave koje su tek nakratko vidjeli, a cestom M-17 već dugo prolaze druge zastave i čude se što su ljudi ginuli. Kakvo licemjerje! Ovi momci bili su iz zapadne Hercegovine. Tamo su njihovi grobovi, ovdje se katkad junače govornici, jer tu su njihove smrti. Iz rata kojeg nisu ni tražili. Pa se smrti same s vodom razgovaraju...

Stari Blaž

A zastave prolaze, i još ne znamo: koja će biti - zadnja? Trebao bih se uspeti na Kuk, otud se sve vidi, da napravim panoramu, jer takvu vidjeh na slici iz Bjelopoljske zore, na njoj starac Blaž Aničić Jelić, godište trides'drugo, puši i gleda valu u kojoj je proveo život. Ništa od ovoga ne znamo dok prolazimo onom cestom, brzo kao da ju posljednji put u životu prolazimo, jer negdje moramo stići, i još se nadamo bržoj jer će nas prije odvesti negdje o čemu naše sudbine misle posve drukčije. A, šute s ovom vodom. Stari Blaž sigurno zna što baš ovdje sjedi.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje