Priče iz Hercegovine: Sućut živih ili mobilizacije mrtvih

...ili ratova na ovom prostoru, premda se ponajprije misli na žrtve Drugoga svjetskog rata, osobito gubitničke strane, jer fakat se druga polovica dvadesetoga stoljeća uopće nije bavila tom temom, barem ne u bivšoj Jugoslaviji, niti u državama nastalim po njenom raspadu. U svijetu je to pak drukčije i žrtve ne znače ništa doli stradanja, bez obzira na boje uniformi u koje su odijevani i u njima ratovali poginuli ljudi.

To je naprosto drukčiji civilizacijski odnos spram žrtava, unatoč njihovom povijesnom statusu, ideološkom opredjeljenju i sličnim podjelama koje su u socijalističkim društvima bile najizraženije i u kojima se uvijek šutjelo o masovnim grobnicama i stratištima, prepuštenim zaboravu. Ali, to se pitanje zadržalo u svijestima mnogih ljudi i kada se po ovoj nesretnoj kriški svemira opet prosula krv i zatrpala se nova tjelesa i nakon rata se počelo tragati za opet novim stratištima, aktualizirala se priča i o starim stratištima.

Pijetet

Groblje, za koje je već postavljen kamen temeljac, zamišljeno je na širokom prostoru Goranačke visoravni, pri njezinu jugozapadnom rubu, između prastaroga misišta na Bilama i sela Grabova Drag, u koje bi stalo pedeset tisuća križeva. Često sam, prolazeći ovuda, čuo priče da se po okolnim njivama i planinskim škripama i zapuštenim ledinama, odmah ispod površine zemlje, nalaze broji kosturi vojnika poginulih na kraju Drugog svjetskog rata, neki su poginuli i nakon njega, osobito u ovim krajevima, a većina poginulih su bili Nijemci.

Od domaćih, tu su uglavnom ustaše, partizani i pripadnici drugih vojnih formacija, te Talijani na širem prostoru srednjeg toka Neretve, osobito na zapadnim padinama koje se spuštaju do njezine obale. Države zainteresirane za sudbinu posmrtnih ostataka svojih davnašnjih državljana pokazuju razne organizacije koje se bave ovakvim aktivnostima i uglavnom su iz Austrije, Njemačke, Italije ili Hrvatske, a u nas se takve udruge utemeljuju uglavnom po nacionalnom pravilu, pa Srbi obilježavaju svoja grobišta tamo gdje su im dostupna, Hrvati svoja, tako i Bošnjaci, dok se u drugim državama pijetet spram tih žrtava davno uredio državnim zakonima, pa se po brojnim europskim spomen-grobljima nalaze spomen-ploče sa imenima mrtvih ako se do njih došlo, te s osnovnim nacionalnim obilježjima, kakva se mogu vidjeti po austrijskim ili talijanskim grobištima, uređenima i evidentiranima, smještenima u kanjonima rijeka i golemim planinskim vijencima, gdje su ljudi ginuli u onom broju i u onom kontekstu kakve im je dodjeljivala povijest. Tako je uvijek bilo i bit će. Nitko u civiliziranom svijetu obilježavanjem grobova ne priziva duhove prošlosti i nikomu ne pada na pamet prepravljati povijest, ali kako je i u svemu drugom drukčiji, Balkan je i u tome poseban, pa je oprez uvijek potreban.

Srbi oduvijek odlaze na solunsko spomen-groblje kao izraz pijeteta žrtvama iz Prvoga, a na mnogim stratištima okuplja ih Drugi svjetski rat, Bošnjaci zadnjih godina u Galipolje, gdje je, prema procjenama, poginulo i do dvadeset tisuća Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu, a u proljeće se u Hrvatskoj uvijek uzburkaju politički, nacionalni i vjerski duhovi, kada na red dođe komemoracija u Jasenovcu, a osobito obilježavanje zbivanja na Bleiburgu, i nitko ni o čemu ne misli ni približno isto. I nova stratišta, kao Srebrenica, Grabovica, Ahmići, itd, itd, uglavnom okupljaju istonacionalne zajednice iz kojih stradalnici jesu i nitko praktično ne pokazuje poštovanje prema drugima koji su i u smrti tuđi i njihovi. Naravno, popis svih stratišta je golem.

Konkretno, ovo groblje na zapadnim stranama mostarskoga područja bit će vjerojatno najveće u Europi, dolično mu je i ime - ''Groblje mira'' i oko njegove izgradnje učinjeni su veliki koraci, odobren projekt, postavljen i blagoslovljen temeljac, utemeljene odgovarajuće udruge, a ovdje već nekoliko godina djeluje udruga, zapravo Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, te je objelodanjena i suradnja sa sličnim udrugama svijeta, ponajprije s razumljivo vrlo zainteresiranom njemačkom državnom udrugom Volksbund, čiji su predstavnici često boravili na ovom terenu i pritom obilazili groblja, osobito su bili razočarani stanjem starom mostarskog austrijskog groblja, u narodu znanog kao Vojno groblje, posve zapuštenog, no nije to jedino groblje koje je u ovom gradu zapušteno niti je to razlogom da ono ne treba biti uređeno. Dapače! Obavljeni su i mnogi službeni razgovori o kojima je upoznata naša javnost, reakcije su mlake, i u odobravanju i osporavanju, i nitko ne vidi posebna razloga suprotstaviti se nečemu tako logičnom, premda ljudi zaokupljeni svakodnevicom, a koja je više tipična za groblja nego za ovozemaljski život, razmišljaju da bi najpametnije bilo misliti na budućnost, no, svejedno, nijedna budućnost se nije pokazala nezainteresirana za prošlost iz koje je izniknula.

Mediji su izvijestili otprilike isto: "Razgovorima s hrvatske strane nazočili su voditelj Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH Ilija Vrljić, glavni tajnik Odjela Niko Marušić, ravnatelji službi Odjela: Pero Kožul, Velimir Mabić, Nikola Koncul, fra Miljenko Stojić i Miro Tokić, te predstavnici županija Vice Nižić, Žarko Vrljić i Mile Pušić. S njemačke strane razgovorima su nazočili Thomas Schock, voditelj službe zbrinjavanja za srednju i jugoistočnu Europu njemačke vladine udruge koja vodi brigu o nestalim njemačkim vojnicima, Goran Radić, zastupnik navedene udruge na teritoriju Republike Hrvatske, te Sabina Zelo, predstavnica veleposlanstva SR Njemačke u BiH. Na početku sastanka upriličena je videoprezentacija budućeg kompleksa na Bilima na kojoj se moglo vidjeti da je "groblje mira" planirano kao najveće groblje u Europi te hrvatsko nacionalno i međunarodno spomen-područje. Zamišljeno kao skupno mjesto svih žrtava iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata na kojem će, osim središnje kapelice, biti podignuto preko 50.000 križeva s imenima i prezimenima pobijenih vojnika i civila. Nakon prezentacije i razgovora, dvije su delegacije, uvažavajući želju gostiju, obišle staro austrijsko groblje iz Prvog svjetskog rata na Bišću polju u istočnom dijelu Mostara, koje ne samo što je potpuno zapušteno nego je i do temelja devastirano. Predstavnici njemačke udruge ostali su iznenađeni viđenim i nisu skrivali razočarenje ovakvim odnosom prema ovom groblju, tim više što je ovakvo groblje, s obzirom na izgled i arhitektonska rješenja, spomenik visoke kategorije...".

Nebriga

Mislim da je ovo objavio Hrvatski medijski servis, portal koji se dosta iscrpno bavi ovom temom, sugerirajući i kako "...neutralnom promatraču mostarskih zbivanja pada u oči necivilizirano ponašanje dijela mostarskih i bh. vlasti te takozvanih miroljubivih nevladinih udruženja za ljudska i humana prava i pitanja koja, kada su u pitanju jugoslovenska partizanska spomen-obilježja, imaju puno razumijevanje za njihovo očuvanje i brigu, a kada su u pitanju ovakva divljačka devastiranja, ne poduzimaju ništa, nego ih svojim stavom i potiču...". Ovo je jako razljutilo srpske udruge koje optužuju Hrvate da ''proteruju mrtve Srbe'' i ovdje se ionako nikada nećemo složiti oko minimuma osnovnoga.

Doduše, neki ljudi su se s pravom osvrnuli i na nebrigu oko grobalja nastalih nakon toga rata, a koja se gradili pobjednici, prije svih na Partizansko groblje u Mostaru, pa koji god razlozi bili za tu ogorčenost, ostaje činjenica da se prošlosti ne smije opet selektivno prilaziti i da je svako groblje predmet istoga, zajedničkog pijeteta, jer bi u suprotnom baš ta groblja, u kojima su već odavno mrtve kosti, mogla poslužiti za nova sučeljavanja po svemu razdvojenih. A to bi bila katastrofa. Zato neka učimo od Norvežana: oni financiraju obnovu ovoga groblja, a ne njegove ideologije, Nijemci financiraju to groblje na Bilama, ali ne i ideologije koje su dovele do toliko mrtvih, pa bi se i naši ljudi - tko god da su oni i koliko god ne priznavali da su na koncu uvijek i samo naši - morali učiti toj kulturi, a ne tuđim novcima promicati vlastite nekulture. I mobilizirati mrtve!

Dragan Marijanović/oslobođenje