Priče iz Hercegovine: Put u Mostar

Mostar je za većinu djece iz našeg sela bio pojam velikog grada. Velež je početkom sedamdesetih imao jednu od boljih momčadi u prvoj ligi, trojicu ili četvoricu reprezenativaca, a ujesen sedamdesettreće je koliko se sjećam čak bio jesenski prvak.

Piše: Blago Vukadin/nistarija.blogspot.com

Na kraju sezone je ipak Hajduk osvojio titulu, a meni je bilo krivo jer je Dinamo tih godina igrao očajno. Dragutin Vabec je bio jedini reprezentativac iz „moga" kluba, i to ne standardni nego bi ga trener ubacio kad bi se Iko Buljan umorio. Postavio bi ga na poziciju desnog braniča, a čovjek bio vezni igrač. Navijači Veleža iz sela, nije ih bilo puno osim Jure Rezina i moga mlađeg brata Marinka, su nas Dinamovce dražili, rugali se Vabecu i nabrajali glasno nekakvog Marića, Hadžiabdića, Bajevića i Vladića. Da te glava zaboli i da crkneš od muke!
Radovao sam se tjednima unaprijed svom prvom dalekom putovanju. Na karti mi je stariji brat Vinko pokazao kroz koliko gradova će autobus proći, a meni je bilo krivo da su samo dva, Posušje i tadašnja Lištica, pa sam pod svaku cijenu htio da netko i Kočerin proglasi urbanim središtem, da bih na dugačkoj listi posjećenih gradova koju sam tada počeo voditi mogao navesti još barem jedno ime. Brat međutim nije popuštao, govorio je da moje uveličavanje nema smisla, i ako je selo, onda je selo, te da je on u školi učio kako je Kočerin obično selo. I gotovo! Mater je, da bi me umirila, zaključila prepirku tvrdnjom da će možda jednoga dana od tog mjesta ipak postati grad, i to veliki.

Na put sam krenuo s materom i sa stricem Micom. Mama nije znala gdje je bolnica, pa je strikan - kod njega smo prenoćili u gradu da bismo uhvatili mostarski autobus u pola sedam - rekao da će i on poći s nama. Vozač je bio Tomo Karan, čiji sin Milenko je sa mnom išao u isti razred, te me je zahvaljujući protekciji zapalo mjesto odmah iza njega. I materi je više godilo da sjedimo naprijed jer onda nije morala povraćati. Tomu sam pripitkivao o svakoj kući, a on je odgovarao navodeći i imena ljudi koji su u Mesihovini ušli u autobus.
Zaustavili smo se u gostionici kod Pile, desetak kilometara prije Posušja, gdje su svi autobusi u to vrijeme pauzirali - janje je se tamo i godinama kasnije neprestano okretalo i nemoguće je bilo proći tuda a vidjeti prazan ražanj - i prozračivali vozila od prašine nakupljene na rupavom makadamu. Kratko prije Posušja počinjala je asfaltna cesta, pa je preostali dio puta prošao puno brže. Ukupno putovanje, bez pauze koja bi potrajala i do sat vremena, od tadašnjeg Duvna a današnjeg Tomislavgrada do Mostara trajalo je puna dva sata.

Od te prve avanture u dalekom svijetu - narednih nekoliko godina sam često putovao na kontrolne preglede u navedenu bolnicu pa je moguće da su se dojmovi pomiješali - su mi posebno u sjećanju ostala tri predjela - duboka klisura od Studenih Vrila do Piline gostionice na kojem dijelu sam prije svake krivine stiskao zube i molio Boga da Tomo uspije smotati velikim volanom, crkva na Širokom Brijegu koja je se vidjela iz daleka i dominirala cijelim krajem, te serpentine pri spuštanju u Mostar s pogledom na cijeli, s istoka, sjevera i zapada brdima ograđeni grad.
Tomo mi je objašnjavao gdje se nalazi bolnica, pokazivao mi je čak i zgradu, ja sam vidio samo drveće, a negdje u predzadnjoj krivini mi je pokazao i Veležov stadion. Skoro sam zagalamio od radosti kad je nadodao da od bolnice do stadiona nije daleko, i kad me otpuste da ću sigurno moći pogledati kako izgledaju tribine i travnjak budući da je autobus iz Mostara za Duvno polazio u pola četiri popodne.

Po dolasku u veliki, vrući grad je se i stric Mice probudio. Mater je za svaki slučaj otišla povratiti i onda smo se nas troje pješice zaputili s jedne na drugu obalu Neretve. Usput smo prošli pored hotela sa crvenom fasadom, mislim da je to bio hotel Ruža koji je za vrijeme rata izgorio, pa onda širokim alejama, malo pravo, malo više desno, sve dok nismo stigli do bolnice.
Formalnosti su mater i stric dugo obavljali, a mene su u međuvremenu smjestili u sobu s jednom izrazito mršavom curicom koja je bolovala od neke bolesti sličnoj padavici, pa je ležala u krevetu s rešetkama, s još jednom djevojčicom čijeg imena i izgleda se više ne sjećam, i dvojicom dječaka. Jednoga sam zaboravio, a drugi je bio Ivan iz Bijakovića. Njega sam se krajem osamdesetih sjetio kad sam bio u Međugorju, raspitivao sam u nekoliko kuća za njega, prvi Ivan je bio pogrešan, ali je se drugi sjetio trećega, a taj već skoro zaboravljeni prijatelj i mene, i bolnice, i naših liječnika, Dr. Bjelice i Dr. Nadaždina.

Ivan je cijelo vrijeme pričao kako radi u selu i kako već zna vozit frezu, a ja nisam znao što je freza, ali nisam htio pitati da ne ispadnem glup, pa sam napomenuo kako mi kod kuće nemamo takav uređaj, ali da zato Živko Miškov ima sve strojeve, od traktora do pluga i grnjače. Ivan nije znao što je grnjača, a ja nisam znao kako da mu je opišem, pa smo se prebacili na nogomet. I on je navijao za Dinamo te smo se kukajući o nepravednosti selektora sprijateljili. Posebno dobri prijatelji postali smo dva tjedna kasnije, kad je moj stariji brat s materom došao u posjet i donio mi Panini album s nekoliko sličica, izdat povodom svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj.
Na prvoj sličici koja mi je od nervoze pala pod krevet bio je brazilski branič Carlos, igračina koji nema nikakve veze s braničem Reala pred kraj stoljeća. U istom paketiću bili su još neki meni nepoznati nogometaši iz Zaira, a u ostalih pet - Vinko je potrošio dobar dio novca kojeg je dobio za krizmu - nalazili su se Katalinski i Oblak. Katalinski je bio prvi u duplom izdanju, pa je Ivan odmah uzeo sličicu viška i obećao mi da će kad ga otpuste - tjedan dana ranije nego mene - otići do kioska, kupiti jedan paketić sličica i donijeti mi da izaberem najboljeg od tri moguća igrača. Nije donio. Možda nije ni zaboravio, ali je njegova mater bila gadno ljuta kad je došla po njega, vjerojatno je se freza bila pokvarila, te on nije smio pisnuti, a kamoli pomisliti na to da se još jednom sa sličicama vrati do bolnice. Možda je i kiosk bio zatvoren?

Istoga dana kao i Ivan otpuštena je i curica iz ograđenog kreveta, a u sobu su stigla dvojica krupnih dječaka. Ja sam odjednom bio najmanji, pa je naopaka sestra Nevenka bez puno pitanja prebacila moje stvari u drugi natkazić i smjestila me u zatvor s rešetkama. Čim je izišla počeo sam plakati, ona dvojica novih su se smijali ali su pravili račun bez krčmara, bez meni najdraže i najljepše medicinske sestre Dubravke.
Ta visoka, vitka djevojka iz Stoca, s dugačkim pletenicama, velikih smeđih očiju i prekrasnog osmijeha me je već prvog dana osvojila. I ja nju. A i moj brat Vinko joj je se dopao kad je crn i preplanuo banuo u posjet i donio mi već spomenute sličice. Dubravka ga je upitala:

„Kako si tako crn? Jesi li bio na moru?"
„Nisam. Bio sam na Brdinama", obradovao je se moj brat razgovoru s lijepim stvorenjem.

„A gdje su ti te Brdine? Šta je to?", počela je se zanimati Dubravka.
„To je naša njiva na kojoj sam okopavao krumpire", završio je Vinko svoje predstavljanje. Je li pocrvenio dok ga je ona odmjeravala od glave do pete nije se moglo prepoznati budući da je, kao što sam naveo, bio crn kao ugljen.

Dolazila je svakoga dana po nekoliko puta u našu sobu, mjerila mi temperaturu, milovala me po rukama i čelu, čak bi mi glavu prislonila na čvrste grudi, a ja sam se topio od dragosti. Tog dana kad sam se rasplakao zbog kreveta došla je ljuta kao paprika i kad me je vidjela i čula da cmizdrim nije puno pitala o čemu se radi. Smjestila me je u sobicu u kojoj su sestre pile kavu - laknulo mi je kad sam primjetio da nema naopake Nevenke - popio sam sok iz Dubravkine čaše i onda me je ona odvela nazad u sobu. Tamo me je čekao veliki krevet, svježe presvučen, a moje stvari su već bile poredane u natkaziću. Pokrila me je, prekrstila se sa mnom i duboko sam zaspao.
U bolnici sam proveo tridesetpet dana. Otpustili su me srijedom, a po mene je došao ćaća, u kariranoj košulji, s kaputom prebačenim preko lijevog ramena - bilo je jako vruće - i u cipelama koje nije stigao očistiti. Ili ih mater nije kontrolirala? Tata je doktoru Bjelici - kosa mu je poput njegova imena bila sasvim svijetla - htio uručiti kuvertu s novcem, ali je čovjek odbio i nije se dao nagovoriti, pa smo se po podizanju otpusnog pisma i dijagnoze s navodima lijekova koje mi je naša duvanjska liječnica Alma Gudelj trebala propisati, zaputili u grad. Dubravka me je na rastanku čak poljubila, a ćaća je se smijuljio i nije ništa govorio.

Zato me je najprije odveo do Veležova stadiona. Svi ulazi su bili zatvoreni pa smo razgledali okolo možemo li ikako ući. Tata je čak mislio prebaciti me preko betonskog zida, no sam ja bio guzlav, a on nije bio baš jak, pa smo nakon dva neuspjela pokušaja odustali. Zato smo odjednom ugledali mali prozorčić, otvor u zidu u visini moje glave veličine otprilike trideset puta trideset centimetara. Gurnuo sam glavu u zid i minutama sve detaljno razgledao. Vidio je se jedan reflektor, dio travnjaka s golom na kojem nije bilo mreže i vrh male tribine. Neki čovjek je nešto sklanjao pa bih svaki put kad je on prolazio ispred mene pogledao u stranu, da me ne vidi i ne otjera me s lijepog položaja za kojeg nisam imao ulaznicu.
Kako bismo nekako proveli vrijeme do polaska autobusa zaputili smo se u stan našeg Mandoseljana, Frane Begina, tada milicajca u Mostaru, čiji sin Željko je trenirao u Veležovim juniorima. Ni Frane ni Željka nije bilo kod kuće, ali je Franina žena Jarkinja imala još jedan posjet u stanu - kod njih je glavom i nepostojećom bradom kavu pila žena Franje Vladića, tadašnjega desnog krila Veleža, jednoga od najboljih napadača u zemlji čiji centaršut je bio puno bolji od Popivodina, ali ga selektori nisu često pozivali jer je se pričalo da nije baš discipliniran. Kad sam se vratio u selo slagao sam drugima da je i Vladić bio u Franinu stanu, i da smo se rukovali, no ne znam jesu li mi moji slušatelji povjerovali.

U robnoj kući Hit je ćaća otišao negdje na pivo, ja sam se vozao pokretnim stepenicama, a budući da doktor Bjelica nije htio uzeti novac dobio sam i dvije gramofonske ploče - jednu od Beatlesa, drugu od Parnog Valjka - da bismo nakon ručka na terasi hotela sa crvenom fasadom, direktno na obali Neretve, otišli do kolodvora.
Autobusi su stajali na peronima uz cestu, a jednu etažu više nalazio je se željeznički kolodvor. Ćaća mi je pokazao gdje se kupuju karte i gdje je klozet u koji sam hitno morao, no baš tada je jedan dugački teretni vlak u pravcu Ploča protutnjao bez zaustavljanja. Naporno je bilo s nekoliko metara udaljenosti brojati vagone pa sam se sigurno zabunio, ali ih je stoposto bilo više od trideset. Srećom pa WC nije bio zauzet, inače bi postalo jako kritično kad sam - nakon što je zadnji vagon nestao iza lijeve krivine - otrčao tamo usput panično otvarajući šlic na hlačama.

Toga dana je autobus koji je u pravcu Duvna dolazio iz Sarajeva vozio neki drugi šofer. Tomo je imao slobodan dan. Zato sam ja svom ćaći kad smo se penjali serpentinama pokazivao gdje se nalazi „moja" bolnica, a gdje je stadion Veleža.
Kasnije sam često putovao u Mostar i još pokoji grad, na listi je se nakupilo nekoliko redaka. Bilo je i lijepih i napornih kilometara, ali se malo njih može mjeriti s uzbuđenjem prilikom moga prvog putovanja u Mostar i prolaska kroz dva druga grada, kroz Posušje i Lišticu. I Kočerin.