Priče iz Hercegovine: Povijest ćaga

...kada je spašavao Srbe, tako i neke dvije godine kasnije kada su neki Srbi baš zbog toga spasili neke Hrvate, ali i iz najgore godine u povijesti hercegovačkog katoličkog svećenstva, 1945., kada je te i kroz par narednih godina pobijeno 66 franjevaca i kada je nova vlast odlučila da zanavijek prekine vezu ovdašnjih Hrvata sa svojom Katoličkom crkvom, optuživalo se franjevce za kolaboraciju s ustaškim vlastima, a najteže su padale optužbe da su fratri pucali na partizane.

No, duga je to priča koju spominjem svaki put kada dođe na red, a ovuda stalno dolazi, ali kako sam sada u Bogodolu a kako je fra Zlatko djelovao ovdje, držat ću se uglavnom priča i sjećanja te dokumenata o tom vremenu i njegovoj ulozi u njemu.

Fra Zlatko rodom je iz međugorske župe, bio je dosta vatren fratar, kanone jeste strogo poštivao i što god da je radio, radio je tek kad ispuni svoje redovničke obveze i fratri onog vremena šalili su se na račun njegove gorljivosti za ostvarenje radničkih prava, što ne znači da ga nisu razumijevali, ali franjevci su držali da je njihovo poslanje određeno kanonima, a da se tim stvarima treba baviti država, a fra Zlatko nije vjerovao ni u jednu državu. Dakako, bila je 1941, reklo bi se godina kao i ostale i tko je mogao znati da će ona biti početna u kataklizmi čovječanstva koja je nailazila.

U duhanskoj stanici

Nakon vijesti da je stvorena Nezavisna država Hrvatska, narod je, kao i njegova Crkva, s dosta oduševljenja doživio taj čin, razloga za tu državu bilo je puno, kao što su i Srbi toga vremena imali puno razloga da njome ne budu oduševljeni. Tako su se miješali ti osjećaji u danima kada nitko nije mogao znati kakva će ta država zapravo biti. Prve nevolje dogodile su se u dolini Neretve, gdje su zašli vojnici i oficiri iz kraljevskih garnizona istočne Hercegovine, te počinili zločine ondje. Bilo je to i vrijeme prvog ukazanja četnika. Eho toga dogodio se Neretvom uzvodno i ustaše su počele kupiti Srbe po i oko Mostara, te su tako pokupljeni Srbi s goranačkog platoa, njih sedamdeset osam, te su odvedeni na Lišticu.

Već su se događali pljačka i ubojstva. Dobio je zapovijedi i upute provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Krešimira Pandžića i gvardijana širokobriješkog samostana fra Bože Bubala neka odmah "uđaši" konja, krene prema Lištici i spašava Srbe, jer da su tamo odvedeni "naši župljani" (baš tako je fra Krešimir oslovio te nesretne ljude, jer nije bilo razloga da se nekoga tko s katolicima živi i dijeli isti prostor drukčije i naziva), da oslobode te ljude da se vrate kućama. Događaji su bili zgusnuti i sve se događalo brzo, iz sata u sat i fratri su bili iznenađeni kako odmah sve nisu znali. Dobio je fra Zlatko i pismo od fra Didaka Burića, svojega nekadašnjeg gimnazijskog profesora, koji je isto od njega tražio, te je fra Zlatko to pismo proslijedio i fra Damjanu Roziću, ali ovaj će ga tek poslije dobiti, jer se već uputio u Široki, sa dovoljno saznanja o svemu. Te se fratri uputiše u tek formirani logor u sklopu duhanske stanice u Širokom. Odmah su tražili razloge za dovođenje Srba i njihovo puštanje.
No stožernik je mirno odgovorio da je to nemoguće, da poštiva fratre i njihovu potrebu za spas ovih ljudi, ali da Srbi posvuda spremaju ustanak, te da je ovo predostrožnost, da se ustanak sprema baš sutra na Vidovdan. Prema jednom neimenovanom izvoru s portala Zaboravljeni heroji, stoji i ovo: "Na to se fra Zlatko nije smeo, već je odgovorio da je takvo što nemoguće jer ih je malo i da, i kada bi htjeli, ne bi mogli učiniti ništa značajnije. Zato ih treba pustiti kući. Na ove se riječi jedan od ustaša oštrim riječima obratio fra Zlatku govoreći: 'Tko si ti, što si ti, jedan običan mali fratar, da se usuđuješ doći ovamo u ustaški stožer i nama naređivati? Mi smo danas vlast, mi smo država i mi odlučujemo! I kako mi odlučimo, tako mora biti. Idi odakle si došao!' Fra Zlatko se nije dao zastrašiti, već je energično odgovorio da nije vlast ni država niti je to tvrdio, već da je došao u ime pravde, istine i poštenja, te da govori u ime Isusa Krista. Nastavio je i rekao: 'Ako ste pravi kršćani, morate me shvatiti. Pravednim i nedužnim ljudima ne smije se sloboda oduzimati, niti ih zatvarati i maltretirati. Jedan od ustaša je na fra Zlatka potegao pištolj. Na to je fra Zlatko odgovorio: 'Ne vadi pištolj. Samo preko mene mrtva možeš raditi s mojim Srbima što hoćeš. Ja se bez njih ne vraćam.' Stožernik je nakon toga počeo malo popuštati rekavši fra Zlatku da ide kući, a da će nakon Vidovdana oni pustiti Srbe kućama. No, fra Zlatko je i dalje govorio da se bez zatočenih ljudi ne vraća.

Tad je naišao šef duhanske stanice i, da smiri situaciju, pozvao stožernika i fra Zlatka na kavu. Čim je fra Zlatko izišao iz duhanske stanice, otišao je do škole gdje su Srbi iz njegove župe bili zatočeni i naredio stražaru da otvori vrata i pusti ljude. Pošto se stražar, koji je također poznavao fra Zlatka, kolebao, fra Zlatko ga je odgurnuo, otvorio vrata i pozvao Srbe da izađu. Svi su nagrnuli na vrata, prepoznavši glas fra Zlatka, koji im je rekao: 'Slobodni ste, idite brzo doma.' Bilo je 78 osoba u tom zatvoru. To je bila samo jedna od niza humanih akcija koje je poduzeo ovaj nadasve plemeniti čovjek, redovnik i svećenik Katoličke crkve."

Sjećanja na ovaj događaj ima više, sve se svodi na taj čin hrabrosti i nesumnjive nepovezanosti franjevaca sa ustašama, jer nijedan službeni predstavnik tog reda i Crkve ničim nije opravdavao poteze nove države spram nehrvata ili suprotnomišljenika. Prema nekim, još živim izvorima, fra Zlatko je za ovaj čin bio nabavio pištolj, o čemu je dugo šutio, jer o oružju ništa znao nije niti habitu išta do čakije za narezat kruh pripada, ali, eto, bio je poseban, a postoji i verzija u kojoj je rekao stražaru: "Nije ni tvoja glava od švedskog čelika!'', te zadignuo habit da se vidi drška pištolja.

Fra Zlatko je imao prigodu doživjeti jednaku zahvalnost Srba za svoj potez, jer 1943. godine ovuda će svoj trag paljevine i klanja ostaviti i četnici, a dio fra Zlatkovih sjećanja prenosim iz konteksta razgovora dr. fra Andrije Nikića s njim, vođenim 16. rujna 1971. godine, kada su se uzburkala vremena i trajalo Hrvatsko proljeće, a franjevci i vjernici počeli iskapati tjelesa franjevaca pobijenih 1945. I u par sljedećih godina, osobito onih u Mostarskom Gracu. Razgovor je objavljen na portalu Stopama pobijenih, u rubrici Glas o mučeništvu: "(...) Sjećam se kad su 1943. na ove strane došli Talijani s četnicima.

Jedna grupa četnika je došla preko Žovnice - Graca... Druga grupa je prošla preko Goranaca - Polja... Treća grupa je otišla prema Ljubuškom. Kad su se povratili, došli su u Knešpolje. Svi Srbi su izišli na Žvatić i na Ovojce. Izišla je i rodbina. Rekli su četnicima nas je spasio fra Zlatko Sivrić. Ne smijete Hrvatima ništa učiniti, ne smite ući ni u njihove kuće. Ako vam što treba, tražite od nas. Nama ovdje nije pala ni dlaka s glave zahvaljujući njima, stoga ni vi njima ne smijete ništa učiniti. Uglavnom nisu neki masakr učinili, ali kad su prešli u Gorance, na Čabulji su ubili tri čovjeka iz Bogodola.

Od mojih župljana na Risovcu je ubijeno od četnika 12 ili 18 župljana. Nekoliko ljudi je ubijeno na Barama. (...)"

Zanimljivo da je, u jeku ubijanja franjevaca po ovim krajevima fra Zlatka spasila jedna nevjerojatna "sitnica", jer da ju nije imao, ne bi ostao živ, jer ni drugi nisu, pa je ubijen i takav humanist i Božji čovjek fra Krešimir Pandžić, fra Božo Bubalo umro je nakon premlaćivanja tijekom dvomjesečne istrage, pobijeni su svi do kojih su partizani i oznaši došli i o tome nikakva spora nema, to je zločin nad zločinima, to je ubijanje cijelog naroda i ubijanje njegove intelektualne misli toga vremena.

Dakle, kada je došlo vrijeme partizana, fra Zlato (tako su ga odmilja svi zvali), odlučio se malo "osigurati", nabaviti "ćage", o čemu ga fra Andrija priupita, a on odgovorio kako je došao do njih: "(...) Franjo, zvani Ćakan, sin Mirka Ivkića, služio je u Rodoču u avijaciji. Vojska je slabo jela. On je doznao da sam stigao u Mostar pa je došao u samostan da me posjeti, a došao je da štogod pojede. Dolazio je svaki dan. Gvardijan mu je uvijek davao. Dolazio je s njim i njegov drug Pero (Pera) Martinović da pojedu štogod. Davali smo im i onda su oni odlazili nazad. Ja sam Ćakanu govorio: 'Čuješ li Ti, daj Ti meni kakav papirić od OZNE isposluj, da se sačuvam.' On je govorio da mi ništa nije potrebno. Znaju oni tebe. Tebi ništa neće učiniti. Kad je on kasnije dolazio, ja sam opet ponavljao: 'Daj mi kakvo ćage...' Dva-tri dana prije on dođe i donese mi ćage. To sam uzeo, stavio u džep i čuvao. Kad sam ja pitao ćage, pokraj mene je bio i fra Darinko Brkić. Fra Darinko mi reče da na to ćage napiše i moje ime. Tako sam ja Ćakanu i rekao i tako je to i učinjeno. (...)"

I, kad je došao red da i fra Zlatu, 1945., u širokobriješkom samostanu "ispitaju", dogodit će se slijedeće: "(...) Došao je red na mene. Reče mi: 'Kud si pošao?' Ispričao sam mu da sam bio u Mostarskom Gracu, pošao kući... Došao sam ovamo i evo sam vas dočekao.

Ljutito se derao i govorio: 'Tako, 28. I. ti si išao i govorio - evo ustaša, evo slobode - i tako bunio narod protiv nas. Partizani kolju, pale, kradu, rezaju uši, ubijaju...' Odgovorio sam: 'Ja nikada nisam bio ustaša...' Fra Darinko Brkić je sjedio iza mene i govorio:

'...vadi ćage'. U to vrijeme u zbornici se nije dobro vidjelo. Struje nije bilo pa je svijetlila samo garbitna lampa. Ja sam izvadio ćage i pružio mu. On je uzeo i vidio samo da na papiru ima grb s petokrakom. Iziđe tada Saša i reče nam: 'Ajdete i vi.' Kad smo izišli, bili smo zaprepašteni. Vidio sam sve puno četnika, partizana... Odmah smo se prestrašili.
Brana je pozvao Sašu. Iza toga nas je pustilo.(...)"

Pranje prljave savjesti

Fra Zlatko je umro u osamdeset osmoj godini, u samostanu, o njemu su napisane dvije knjige, jedna se zvala "Crveni fratar", i time ga se svrstalo u red još neznatnog broja tako nazivanih svećenika. I, to bi bilo ok da se teoretičari "franjevačke zavjere" iz tih mračnih godina ne služe ovim časnim imenima samo kada treba reći nešto kao "Vidite njih, oni su bili pravi, a svi ostali su ustaše!"; kakva glupost, kakva demagogija i zaludni pokušaji pranja prljave savjesti! Pa i fra Zlatka bi ubili da nije imao te ćage.

A, opet, s druge strane, znalo ga se često podbadati, jer svatko tko je to htio, mogao je jer taj je fratar proveo s ljudima, svima i svuda. Kao da je "kriv" što ga nisu ubili. Jer, tako biva kada su uvijek nova vremena i svako od njih traži druge ćage. Kada će fra Zlatko slaviti neku obljetničku misu, u Međugorju je to bilo, možda 1960. ili godinu-dvije poslije, bilo je naroda onoliko koliko će ga se u Međugorju okupljati dvadesetak godina kasnije: tu slavljeničku misu pamte i po stotinama pravoslavnih Srba koji su s potomcima došli tu, pokloniti se tom čovjeku.

Fra Damjan Rozić je za svoj dio zasluga u ovom ljudskom činu odlučio prihvatiti ponudu novih vlasti te se "skinuti", kako to narod voli reći, službeno se eksklaustirati, i sve vrijeme posljednje države živio je u Mostaru u dodijeljenom mu stanu, ne baš ponajboljih živaca i zdravlja. Svojedobno je dr. fra Robertu Joliću i on iznio dio svojih sjećanja na ove događaje.

I, povijest ide dalje. I vazda će biti povijest - ćaga.

Dragan Marijanović/oslobođenje