Priče iz Hercegovine: Jedrinje i stražarnica broj 14

...poduprt jednim od najvećih potpornih zidova na ovoj pruzi, danas ne bismo ni znali da je tu, u potopljenoj zoni sela Jedrinje ikada bilo života. Ime je ostalo zahvaljujući tunelu. Jedrinje je zaselak gorskog sela Vituša i protezao se do Zaružja, desnom stranom tjesnaca koji završava u Drežnici, kod mosta.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje

Cijeli ovaj potez je bez ikakva puta, svojedobno je za to služila trasa stare pruge, no otkako će je 1982. godine potopiti voda jezera Salakovac, jedini mogući prilaz ovoj zoni je nova pruga. Te se katkada na njoj može susresti hodača u opasnoj šetnji, u kojoj je olakotna okolnost to što vlakovi ovom prugom već dulje prometuju intenzitetom onih na sjeveru Aljaske! Oni koji žele vidjeti gdje su nekada živjeli njihovi stari, za ljetnog vremena, amo se upućuju čamcima. Jedrinje se danas spominje isključivo u pričama o selu u kojem je bila locirana stražarska (pružna) stanica broj 14. Bilo je to vrijeme kada su straže motrile na prugu i svakodnevno ju obilazile, uvodeći u dnevnike izvješća koja je zaprimala sljedeća smjena. Bilo živo pokraj pruge u ta vremena koja dubina naše svijesti još drži nekako mrtvima.

Tragična priča

U to vrijeme, tu su, ponad luka što su silazile do korita Neretve uglavnom živjeli doseljenici iz visokih sela Raške Gore, Aničići, Kukići, Šunjići, Janjići i drugi, s tim da je svaka od ovih obitelji bila mnogobrojna i imala više kućnih ''numera''. Ipak, najznačajniji objekt ovdje je bila ta stražarnica i bila je središte svih zbivanja. Kako i ne bi kada je imala telefon i u širem kompleksu tri stana. Da, željeznica je nekada brinula o ljudima i nije pravila gubitke s kojima se država mora zajebavati, kakav je danas slučaj. U kronikama tog mjesta i vremena ostalo je ubilježeno da su te stanove koristili i Pero Perić, Cvitan Aničić, Drago i Vlado Janjić, Drago Šunjić i drugi. Svi su pomrli, a ako sam dobro razabrao župni list Presvetoga Srca Isusova, posljednji među njima bio je Pero Šerić, doseljenik s Jasenjana, otkud je stigao sa ženom i petero djece, te poslije preselio u za život pogodnije Bijelo Polje. Čuvao je staru Pero prugu sve do njezina dokinuća, a umro je u Međugorju, u izbjeglištvu, ratne 1993. Drago Janjić sišao je s Vejzovića i ovdje dobio namještenje i nadimak - Aćko; pruga ga je tu udomila i poslije će preseliti u Raštane u željezničku stražarnicu broj 16.

Najtragičnija stražarska priča vezana je uz Dragu Šunjića, doseljenog iz Prkoja s Raške Gore, sa ženom Šimom, s kojom je izrodio sedmero djece. Radio je dok je bilo stare pruge, a onda odselio u Mostar i dobio posao na širokotračnici. Kao varilac, 1983. godine gadno se opekao na poslu kojemu se nikada nije svikao, te umro... Da se dočepati tih čuvarskih bilježnica, razmišljam dok s lijevoobalnog mosta Bijela promatram ostatke ostataka tog sela, svašta bi se u njima moglo naći. Dobro su ljudi tu nekada živjeli. Zemlje je bilo dovoljno, one najkvalitetnije, crnice. Te su seljani izbjegavali na njoj praviti kuće; radije su to činili pri brdu, ali takva je gradnja bila muka živa, jer puno bi se više snage i kamena utrošilo u zidanje podgrada, negoli u samu kuću. Nekad je čovjek poštivao svaku šaku zemlje i bio zahvalan na njoj. Svoje male kuće također su gradili kamenom krečnjakom, a male posjede orali volovima.

Tu je blizu baš takav majdan. Taj kamen korišten je i za ovu, gotovo ''megalitnu'' podzidu u Jedrinju, po kojoj je pružena nova trasa pruge. Ljudi su uzgajali povrće, a u vrtovima u gori, koje su napustili zbog zaposlenja, uzgajali su krumpir, držali stoku. Ovdje je sve odlično uspijevalo, vode je bilo posvuda, još se odozgo s litica, odmah iza tunela, obrušavala vodena nit Božinog potoka, elem, su rodijaci ''građani'' rado ovdje dolazili, obilaziti familiju, a zapravo su u grad odvlačili voće i povrće, sušeno meso i ribu koju su domoroci lovili koliko god ovi mogu ponijeti. Lovili su pastrve i zubatke, još tada ih je bilo jer brana nije bilo, a koristili su mamac kojim se nizvodno još služe neki stariji majstori lova na ovu riječnu neman: odrezali bi dršku velike žlice i probušili ju, kroz nju provlačili trokuku, i to se u vodi vrtjelo ko ludo, a takva grabljivica ne bi propuštala priliku da ga zgrabi. Narastali su do trideset kilograma! Jedrinjani su imali i pčele, dvadeset do trideset košnica u prosjeku, lovom su se svakako bavili, a divljači je tuda bilo kao danas vode i ne čudi me što toliko ljudi već toliko vremena doziva i moli da napišem nešto o Vituši (obavljeno!), Jedrinju i Zaružju, jer da se to ispričati kako se tu lijepo živjelo. Ovdje je svatko svakoga poznavao. Nije bilo muslimana iz Drežnice koji nije poznavao svakog kršćanina ovdje, te obratno. Pruga ih je upućivala jedne na druge, dijelili su dobro, zlo tada još dugo nije dolazilo.

Dočekivali su tu švercere duhana iz zapadne Hercegovine, te ih upozoravali na policijske ophodnje. Tako je ubilježen jedan slučaj uvježbanosti u varanju patrola, jer jedan se milicajac nekog Raštegorca baš bio dovezao, da pođe s njim uvečer natrag, a brdo je brdo, ne snalazi se čovjek sam, a ima dojavu da je negdje gore ekipa sa duhanom, i povede ga ovaj. Kad je došao na dvjesto metara do kuće, zazvao je ženu, glasno da je sve ptice uplašio: ''Anđe, pristavider kavu, evo s menom milicajca!'' Dok nije skužio da je to bila šifra i upozorenje, jer šverceri su se baš u toj kući mastili slaninom i imali dovoljno vremena za zbrisati kroz prozor u šumu!

Dah nepravde

Jedrinje je dah nepravde prvi put osjetilo u vrijeme elektrifikacije, te je ostalo jedino selo u kojemu nikada nije zasvijetlila žarulja, jer se već tada planiralo graditi hidroelektranu. Tako da su mladi odlazili tražiti posao u brojne mostarske tvornice.

No, sve ovo je davno drukčije izgledalo i nikako ne uspijevam složiti barem ram za tu sliku. Neretva je bila duboko u tjesnacu, pa je država gradila žičare, tj. male čelične prijelaze, da mogu proći čovjek i konj, i nisu morali biti dugi. Bilo ih je više po ovom kraju, gdje je prijeći rijeku vazda bila muka. Ovdje su na širem potezu bila tri takva prijelaza i uglavnom bi ih odnosila Neretva, kad s proljeća poludi i nabuja. Imao je ovaj kraj i prvi pontonski most; postavljen je kada se gradio magistralni put M-17 i svi koji su tada putovali između Mostara i Sarajeva morali su ga prijeći. Tko zna gdje su sada njegovi dijelovi, makar da je za muzeja jedan ostao. I ovaj most u Bijeloj, također je naslijedio onaj pontonski, koji nam je dugo nakon rata bio spasonosan. Jedna čelična alka jedini je materijalni spomen na nj. Most smo srušili mi, a obnovili ga stranci i to nam je očito ušlo u naviku... Prilazi za nekadašnji ponton danas odlično služe ribarima, jer nekada je ovaj dio kanjona njima bio posve nepristupačan.

Djeca iz Jedrinja odlazila su u školu u Drežnicu, sve do 1967. kada se bivša postaja ukinutog kolosijeka u obližnjoj Vituši pretvara u područnu školu. Dok je bilo djece. Sada je dvjestotinjak metara pod vodom, u sklopu nje bila je i prodavaonica koju je držao stari Đoko Janjić.

Pogibija strojovođe

Kronike Jedrinja bilježe i jednu nesreću, još iz vremena ''ćire''. Duge kiše napravile su bujice i na prugu se obrušilo puno stijenja. Jedan dio nje strmoglavio se u rijeku, bila je večer i iz Sarajeva je dolazio putnički vlak. Udario je u kameni odron, lokomotivu je progutala Neretva, a nekoliko vagona ostalo je vagati na rubu. Tada je smrtno stradao strojovođa Muhamed Kurt, nekoliko putnika se ozlijedilo, a u strojovođinu slavu ostala je pjesma:

''Voz putnički iz Mostara krenu,
Krvavu će načiniti scenu.
Pred mašinom sijalica mala,
Još kad bi govoriti znala.
Kurt Muhamed hrabar mašinovođa,
hrabar bješe kao vojskovođa...''

Ne čitajte monografije, skupe i ušminkane, s onim sjajnim fotografijama. Tražite male neznane listiće, tiskaju ih po župskim uredima, parohijama i džematima. U njima je stvarni život. I Jedrinje je u jednom takvom, sve drugo je voda.