Priče iz Hercegovine: Ilirska božica, fratarski sanduk i stogodišnja udovica

...te štošta drugoga, ponajprije naslonjenost na ambijent u kojemu je život kroz prapovijest ovdje, dokazuju da je civilizacija u svim svojim mijenama i smjenama pulsirala ovdje u kontinuitetu.

Zanimljivo da se tek nedavno, objavljivanjem knjige "Arheološki vodič Hercegovine", znanstvena javnost iznenadila da je vrijedni arheološki nalaz iz vremena Ilira zaveden u arheološkoj zbirci muzeja Franjevačkog samostana na Humcu (zbirku je 1884, dakle četiri godine prije negoli će se utemeljiti Zemaljski muzej u Sarajevu, ovdje utemeljio fra Anđeo Nuić) kao Ilirska božica, te utvrdilo da je ta brončana figurina zapravo nađena u ovim Sovićima. Statua ilirske boginje datira iz vremena tri stoljeća prije Krista, i u ovoj publikaciji autora Snježane Vasilj, Nine Čuljak i Ante Paponje, objavljene u Mostaru prije tri godine, jasno stoji da je na fotografiji "Figura iz Sovića kod Goranaca".

Zapravo, ovo golemo područje zapadno od Neretve nikada nije sustavno arheološki istraženo, do brojnih se vrijednih artefakata dolazilo posve slučajno, evo, ovih dana se također na Gorancima u groblju "štošta" zanimljivoga sasvim slučajno otkopalo, pa ću o tome naknadno pisati, ali se stvar s istraživanjima počela napokon suvislo pomicati otkako na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Mostaru djeluje i odsjek za arheologiju.

Ruža i Manjuka

Don Marinko Ivanković, stalno angažiran na ovdašnjem portalu (napokon stupih s njim u kontakt i dobih dopuštenje za korištenje njegovih vrijednih zapisa, koji u jednom sadržavaju i istraživanja i kazivanja i dokumentiranja, te ponajviše putopise, i vrijedan su karika u lancu povezivanja ovoga kraja i njegovih ljudi s vlastitom poviješću), uputio me i u postojanje lijepih nasljedstava iz prošlosti, vezanih uz franjevce staroga vremena, a ispostavit će se da su dvojica bili baš odavde. No, "počujmo" najprije dio ove priče:

"(...) Prolazimo iznad Krešića kuća; iznad Oplota. Sjećam se kad smo kao djeca išli u školu da je na Oplotu najjače puhala bura i bio najveći smet snijega. Ljuba Markanova se ne vidi pred kućom, sklonila se u kuću ili nešto radi u pojati. Iznad Ćošaline kuće preko Stare čatrnje spuštamo se među kuće. Javljamo se Manjuki i Ruži. Navratit ćemo k njima dok malo obiđemo i vidimo što je Mate posadio na Lukovištu i Ivan na Vrtlnini. Oko Miljenkove kuće je pokošeno i uređeno. Silazimo niz Mrginj. Kod Pojate se zaustavljamo. Nova trava nadrasla staru i sve je iscvjetalo. Pčele i razni insekti i baje stvaraju tihu i skladnu glazbu. Ptice ne vidiš, a čuješ im pjesmu. Sve bruji kao neke tajanstvene orgulje. Na Rasniku, najvećoj Glibića njivi, jedino je Srećko Sulin posadio nešto krumpira i ostalog povrća, sve je ostalo zaraslo u visoku travu i kupinu visoku i preko dva metra i teško bi se usudio prijeći na drugu stranu. U Plandištu bacamo pogled na Vraninu čatrnju i pojatu koja je ruševina. U ogradi obilazimo Marijove pčele i pojatu, koja je sagrađena prije sedamdesetak godina i bila je prva pojata prekrivena crijepom u selu. Malo je u zadnje vrijeme i popravljena da se ne sruši. Vraćamo se nakon kratke šetnje u selo i već Manjuka zove na kavu. Već više godina Manjuka i Ruža su od ranog proljeća do kasne jeseni u Sovićima i oživljuju napušteni zaseok. Nakon pozdrava, sjedamo pred kućom i Ruža malo-pomalo pripremila cijelu gozbu. U Manjuke ne može ponestati viceva i dogodovština s putovanja koje je doživio kao profesionalni vozač po raznim zemljama i krajevima, a on to zna sve zgodno i zanimljivo ispripovijediti. Iznosi i stare obiteljske molitvenike koje je nanovo dao uvezati Dragan Vidović. Prvi je tiskan u Budimu 1818, a drugi veći u Rimu 1842. i na njemu je rukom napisano da ga je darovao fra Ilija Marojević svome bratu Iviši 1856 (Nisam siguran da li sam dobro zapamtio sve godine, posebno zadnju, jer nisam imao nakanu tada o tome pisati, nego tek kad sam došao u Zagreb). Glibići su se u starini prezivali Marojevići. Iviša je bio Manjukin pradjed, ako sam ja dobro proračunao. Iz te obitelji su bila dva svećenika franjevca u devetnaestom stoljeću, još dok su Turci vladali Hercegovinom. Spomenuti fra Ilija i fra Jeronim ili kako je pokojni Ćoro (Ikulin djed) znao reći pra Jerolim. Oni su svojoj obitelji darovali sve što je bilo potrebno za služenje sv. mise (kalež, oltarni kamen s moćima mučenika i misno odijelo) puno prije nego što je sagrađena goranačka crkva i to se već generacijama čuva u posebnom sanduku. Kad bi bio blagoslov polja u Sovićima ili na Planinici, sanduk bi se nosio na groblje za služenje sv. mise. Listam molitvenike u kojima je obilje molitava za svaku životnu prigodu. Napisani su pismom kojim se pisalo prije reforme koju je proveo Ljudevit Gaj i u njima nema slova: č, ć, đ, dž, lj, nj, š, ž, nego su pisana kombinacijom drugih slova. Jezik je starinski, ali s malo pažnje sve se može lako pročitati i razumjeti. Pogledali smo Manjukin mali vrt iznad kuće i njivu iza Ilinčine kuće. Sve lijepo raste i sve je uređeno i nema ni jedne travke koja bi smetala posađenim biljkama da rastu. Nakon ugodnog susreta, opraštamo se od Ruže i Manjuke....)".

Manjuka je nedavno umro, no Ruža će se baš negdje u ovo vrijeme uspeti u svoje Soviće, ona je posljednja čuvarica tako vrijedne priče. I svih razloga za nju. O sovićkim franjevcima don Marinko je istražio puno više negoli ja u dostupnom mi Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije, gdje su oni smješteni u svoje vrijeme, ali don Marinko je iščačkao sve što se dalo iščačkati, a ni toga o njima nije baš "vele", kako se ovdje za pojam puno voli reći: "(...) Fra Jerko Marojević Glibić, za njega piše da je iz Mostara, ali znamo da je iz Sovića. Sovići su u njegovo vrijeme pripadali župi Mostar koja je imala sjedište u Gracu. Krsno mu je ime bilo Mate i rođen je 10. rujna 1776. Krstio ga je fra Marko Čabrić, a krizmao biskup Okić 6. lipnja 1781. Franjevački habit obukao je 7. svibnja 1800. u Kreševu i započeo novicijat, a zavjete položio i postao franjevac 7. svibnja 1801. O njemu još znamo (ne iz ove knjige) da je bio župnik u Brotnju 1811, da je sagradio prvu župnu kuću u Posušju 1823. Umro je u Kreševu 1836. Fra Augustin Marić iz Sovića, krsno mu je ime Jozo, a sin je Nikole i Piosae. Nije sigurno da mu se majka tako zvala jer nije bilo moguće sigurno pročitati stari rukopis. Rođen je 27. travnja 1804. Krstio ga je fra Luka Penava, a krizmao biskup Miletić. Franjevački habit je obukao 16. siječnja 1821. u Kreševu, a zavjete položio 16. siječnja 1822. U ovoj knjizi nema više zapisa o njemu, a moguće druge izvore trebalo bi potražiti. Svakako najpoznatiji sovićki franjevac bio je fra Ilija Marojević. Krsno mu je ime bilo Petar, a bio je sin Ambroza. Rođen je 6. prosinca 1804, krstio ga je fra Nikola Ilić 2. siječnja 1805, a krizmao biskup Miletić. Franjevački habit je obukao 27. lipnja 1826. u Kreševu, a prve zavjete položio i postao franjevac 27. lipnja 1827. Bio je župnik u Brotnju 1845-1846, u Ružićima 1846-1849. Bio je sposoban svećenik. Vršio je službu lektora na studiju filozofije. Bio je magistar ili meštar novaka, što znači učitelj na Širokom Brijegu 1849-1850. Za službu meštra birali su se obično redovnici pravog redovničkog duha, ali i dobrog znanja koji znaju dobro poučiti i primjerom pokazati kako treba živjeti kao redovnik. Fra Ilija je 1850. darovao svome bratu Iviši sve potrebno za misu, kako je zapisao sam na starom molitveniku. Tada još nije bilo ni župe ni crkve u Gorancima i time se služio on i drugi svećenici za mise na grobljima kad bi došli u Soviće. Fra Ilija je umro već slijedeće 1851, a imao je svega 47 godina (Podaci o župničkoj službi i daru bratu Iviši uzeti iz drugih izvora). Iz Sovića je bio i fra Marijan Krešić. Krsno mu je ime bilo Marko. Sin je Jure i Vide r. Bošnjak. Rođen je 20. travnja 1829. Krstio ga je 9. lipnja 1829. fra Mijo Rozić, župni pomoćnik, a krizmao biskup Barišić. Franjevački habit je obukao u novoj crkvi BD Marije u Širokom Brijegu 28. travnja 1847. i započeo novicijat. Zavjete je položio na Širokom Brijegu 20. travnja 1848. i postao franjevac. Umro je (vjerojatno kao student teologije prije nego što je zaređen za svećenika) 21. lipnja 1852. u Ferrari u Italiji. Novicijat je na Širokom Brijegu započeo Vid Krešić 12. kolovoza 1912. Roditelji su mu bili Ivan i Matija r. Krešić. Rođen je u Sovićima 25. prosinca 1891. Otpušten je iz novicijata 1913. i nije položio zavjete. Umro je u Sarajevu (U Jolićevoj knjizi prezime Maroević pisano je bez slova j prema latinskom načinu pisanja. Ja sam zapisao Marojević kako se obično piše). Naišao sam i na podatak (ne u ovoj knjizi) da je u samostanu Gorica u Livnu bio fra Luka Marojević 1748. i da je u istom samostanu bio meštar novaka fra Petar Marojević 1799-1801. Ne znam da li imaju veze sa sovićkim Marojevićima ili su iz nekog drugog kraja".

Ma, ima toga čim se u knjige zaviri, a ponetko star i dobroga pamćenja prozbori o onome što je vido, čuo ili su mu pričali, svako selo postaje povijesna pričaonica. Te iz nje posuđujem i nesvakidašnju priču o Đakuši, što ju je opet don Marinko zapisao: "Đakuša je bila dugo vremena najpoznatija i najpriznatija žena u Gorancima, barem sam je ja takvu doživljavao. O njoj bi vjerojatno dosta starih Sovićana i Gorančana moglo reći i napisati puno više i bolje od mene. Ja pokušavam staviti na papir onako kako sam zapamtio pričanje o njoj, a i sam sam je poznavao, jer je njezina kuća bila odmah do škole u Gorancima koju sam pohađao pet godina. Bila je veoma pobožna žena i valjda je jedina svakoga dana bila u crkvi na misi. Nije se ona hvalila svojom pobožnošću, niti je drugima prigovarala. Uvijek tiha, skromna i neprimjetna. Doživjela je duboku starost. Pravo joj je ime bilo Matija, a Đakuša joj je bio nadimak. Goranački župnici su u staro vrijeme kod sebe imali jednog ili više mladića koji su pomagali u crkvi u kući i pojati. Radili su, imali su hranu, ali bi kod župnika naučili čitati i pisati, jer negdje do 1930. nije bilo u Gorancima škole. Neki su župnici uzimali dječake ili mladiće iz župe, a neki su dovodili sa sobom nekog od rodbine ili iz župe gdje su bili prije u službi. Takve dječake dok su bili kod fratra zvali su đaci. Kad je u Gorance za župnika došao fra Jakov Kraljević 1880, doveo je sa sobom đaka Iliju Kraljevića. Nisu ga zvali imenom, nego su ga zvali đak i onda kad više nije vršio službu đaka. On se u Gorancima oženio Matijom Ćorić, koju su prozvali Đakuša i pod tim nadimkom su je svi poznavali. Ilija je bio društven i poduzetan čovjek. Otvorio je u Gorancima kavanu. Možda je to bila i prva kavana. Kod nove crkve, koju je gradio baš Jakov Kraljević, dolazili su mnogi i čini se da je kavana dobro radila. Ilija i Matija su često bili kumovi kod krštenja djece iz župe. Djeca su se krštavala često već drugi dan iza rođenja i mnogima je bilo prikladno da ne dovode kumove iz daleka da dogovore kumstvo za muško dijete s Đakom, a za žensko s Đakušom. Od kavane Ilija je uštedio lijepu svotu novca, tako su pričali stari. Novac je uložio u banku, ali je banka u koju je uložio novac propala te su ostali bez novca. Ilija je uskoro psihički obolio. Ljudi su u selu gubitak novca i bolest povezali i nastala je priča da je Ilija obolio zbog gubitka novca. Možda jest? Zašto netko oboli, to ipak uvijek uglavnom ostane tajna. Slušao sam kako su stari pričali da su žandari koji su redovito dolazili na kavu kod Ilije, dok je kavana radila, nastavili dolaziti i poslije. Pitali bi Iliju da im 'ispeče kavu', ali Ilija više nije imao ni volje ni snage za to. Ne bi ih, međutim, odbio, nego bi stalno postavljao pitanja: Tko će donijeti vodu? Tko će naložiti vatru? Tko će oprati fildžane? Tko će samljeti kavu?... I kad bi žandari na svako pitanje odgovarali da će oni to učiniti, pitanja bi išla bez kraja, tako da se to pretvaralo u svojevrsnu igru besposlenih žandara i bolesnog Ilije. Đak Ilija Kraljević umro je kako je zapisano u Matici umrlih župe Goranci 14. travnja 1929. od gripe i imao je 65 godina. Đakuša je nakon njegove smrti živjela još 31 godinu. Umrla je 24. travnja 1960, kako je zapisano, u 102. godini. Đakuša je poslije Ilijine smrti živjela sama. Negdje pred Drugi svjetski rat dovela je k sebi mladića Ivana od rodbine iz Raške Gore iz brojne obitelji Jure Šunjića. Ivan je uskoro otišao u rat iz kojega se nikad nije vratio, kao ni mnogi mladići iz Goranaca. Đakuša je opet više godina živjela sama. Desetak godina nakon rata k njoj se doselio najmlađi sin Jure Šunjića Šimun. Šimun je bio oženjen Matijom Drežnjak koja je bila kćer poznatog goranačkog prakaratura Karla Držnjaka koji je bio poznatiji po nadimku Čačak. Nakon Đakušine smrti, Šimun i Matija su živjeli u njezinoj kući. Matija je umrla prije Šimuna, pa se Šimun oženio Zorom Škutor. Đakuša je svoje udovištvo živjela poput biblijske proročice Ane, skromno, časno i pobožno".

Teka za mise

Po Sovićima se našlo puno obiteljskih "Teka za misu", a to su bilježnice s evidencijom koju ovdašnje obitelji vode kada im netko u kući umre, pa se plaćaju mise, navede se ime onoga tko uplati i koliko uplati. To je u katolika u Hercegovini normalna pojava, ali starost tih teka je draguljna.

Za kraj mog bavljenja Sovićima ukazat ću na muke nekadašnjeg profesora u livanjskoj gimnaziji Stipe Manđerala koji je nastojao raspetljati nekrolog na starom sovićkom križu, a to fotografski dokumentirao Darko Glibić (kojemu zahvaljujem na povremenom korištenju njegovim autorskim fotografijama, do kojih ja nikako ne bih mogao doći), ali, uza sav profesorov trud, nikako se taj nekrolog, najstariji ovdje - odgonetnuti.

Ostavljam Soviće i Sovićane da istraže je li "Sovićka božica" iz Gornjih ili Donjih Sovića jer je to njima prevažno, a ja odoh u planinu, pa makar se i tek Planinica zvala!

Dragan Marijanović/oslobođenje