Priče iz Hercegovine: Ibrik za dvadeset kava

Ukućana puno, o čemu svjedoči ibrik ostao iz tog vremena, i, ruku na srce, teško sam se, s njezina dva unuka nosio s ogromnom količinom kave u toj smeđoj emajliranoj posudi. Da mi je znati koliko se samo kava iz nje popilo!

Mila je rođena 1936. godine, kada su ovuda prolazili samo konjski putovi. Takvim jednim, 1955. godine, njezin pokojni muž Mijo - evo je točno dvije godine otkako je umro - krenuo je s petnaest svatova i isto toliko konja po mladu Milu na Gorance. Kuća bila mala i pred njom mali orah, taman posađen. Evo ga još tu, razgranao se kako se i kuća širila, a Mijo s Milom vrijedno sticao. Imao je prvi traktor i prvog tamića na ovom kraju. On i Milka imali su po četiri do šest volova i do deset konja! Nijedan komadić zemlje nisu ostavljali neobrađen.

Pojate kao utvare

Danas je sama, zapravo i nije, službeno sama živi, ali uvijek je netko od njezinih unuka tu, ponajviše Robert i Slaven. Ovdje je Mila rodila svu djecu, samo najmlađe u mostarskoj bolnici. Danas će u dahu nabrojiti svako od dvadeset devet imena unučadi i troje praunučadi. Štale iza kuće prazne, posljednje ždrepce Mijo je prodao pred zadnji rat. Sve. Samo je veseli konj Kuki ovdje, i sve mu je na raspolaganju, i štale i njive, obližnja šuma, svi paze na tog mladog konja, a on razmažen pa gura glavu kroz vrata dok pijemo kavu, mora on vidjeti tko je to došao.

Mila je za života svega tri puta bila kod doktora: tada kad je rađala, pa kad je morala operirati žuč, a nedavno je imala gadnu operaciju vratnog kralješka, koji je vazda u Milinim molitvama, jer je taj kirurg, inače Riječanin (nikako mu se imena sjetiti!), jednom mjesečno u Mostaru, kada operira pacijente kakva je i Mila bila. "Bog mu dao zdravlje!", zahvalna je ona čovjeku koji joj je olakšao stare dane, a vrat ju zaboli samo kad se vrijeme mijenja. Dolje, u gradu, mislim a ne govorim, i mladi se uzjogune kada se vrijeme mijenja i na južinu okrene. Pa nitko ni s kim fino ne govori. "Kada si bila najsretnija, bako?", pitam Milu između dva srka kave. "Kad sam mogla radit s mojim Mijom!", kao da je imala spreman odgovor.

Momci će me povesti oko kuće, pokazati čatrnje i vrt pun povrća, štale davno podignute, tvrdo građene i ne čudi me da je Mijo imao toliko 'ajvana, a dublje u šumi, u prirodnoj udubini, gustom grabovinom omeđeno je stanište dva neobična bića, dvije svinje: jedna je ovdašnja, divlja, a druga - vijetnamska. Čuo sam da ima to stvorenje, ali ga nikad nisam vidio. Pa ga, eto, ovdje vidjeh. Dug je bio put toj svinji dovde, ne baš iz Vijetnama, ali valjalo je pratiti gdje je najbliže gnijezdo, jer su mladi Pandže svakako htjeli baš nju, i evo je tu, malene, debele i smiješne, trome i lijene, vazda gladne, dok je mala raštegorska divljakuša oprezna, na ovu dvojicu se navikla, na vijetnamsku prijateljicu i ne baš, ali moje pojavljivanje ju je pretvorilo u biće koje iz opreza i nepovjerenja skače po najmanje metar unatrag, samo pomjerim li ruku da uzmem fotoaparat.

Njezina osjetila još nije ubio boravak u zatočeništvu, vremenom vjerojatno hoće. U štali su i posljednje sedlo i samar ostali iza Mije, uzde, ali i nepoznat mi pribor. Momci kažu da je Mijo bio jedini u planini koji je "škopio" kobile, a odavno nema potrebe za tim. Ovo mjesto i ova kuća imaju sve što bi trebao imati jedan muzej s izlošcima i opremom za život u planini.

Put me je dalje odveo do lijepe kuće u Podivačju, kuće Mladena Ćubele, jer tako se, čuh, zove čovjek koji već godinama traga za svim detaljima o porijeklu tog neobičnog prezimena, uključio je u tu potragu i znanost, fratre, narod, te se očekuje da će uskoro objaviti knjigu o tome.

Inače, gnijezdom Ćubela u Hercegovini službeno se smatra selo Grabova Draga, koje me čeka na mom hodopisu, dolje, kada se s Goranaca i Bogodola, preko Bila obori na cestu Mostar - Široki Brijeg, točno na mjesto Dobrič, otkuda sam prije dvije godine krenuo u širokobriješki kraj, djelomice ga obradivši, ali tom Dobriču ću se još vratiti samo zbog nekoliko iznimno zanimljivih i rijetkih stvari, ali, ima do toga...

"Dobar dan, a evo će i noć!", nazvah čovjeku koji je u čatrnju spuštao aluminijsku kantu, kakvu smo nekada svi imali ispred kuća, bez obzira na to gdje smo živjeli, potom zahvatio starom posudom meku kišnicu. Odrina je bila gusta, vrt ispred kuće prepun povrća. Jako, jako uredno dvorište. Ne bih rekao da se tu živi odnedavna, rekao bih da se tu živi - oduvijek. "Jeste li vi Mladen Ćubela?". "Jesam, 'ajde, naprid!". "Onaj što piše knjigu o Ćubelama?". "E, taj nisam, a ti si jedno trides'ti što me to pita!". Uuu, osjetih neugodu koju će utažiti dobar guc one kišnice. Ispričah se nemušto, ljudi se samo isto zovu. Nema veze, ali dan polako popušta pred sumračjem, velim, ostavit ću auto tu, pa malo prohodati selom, poslikati ako išta mognem. No, ništa što se mrda ne vidjeh, sve je prazno, kuće opustjele, pojate kao utvare pričaju s povjetarcem, stari auti posljednji put parkirani tu gdje će zauvijek ostati...

"Pa, ne bi' rek'o da nas u Podivači danas ima više od dvades'tero. Sve staro i onemoćalo." Tako mještani svoje selo zovu i nikada neću doznati što je zaporavo pravilno, Podivača ili Podivačje, uostalom ni kao za Vezoviće ili Vejzoviće, jer po svemu i starim knjigama su Vejzovići, tako se zove i posljednja muslimanska obitelj koja je tu živjela i za osmanske uprave imala zemlju i bila bogata, a sredinom prošlog stoljeća uglavnom rasprodala ono što im je bilo preostalo, te se i sama spustila bliže Mostaru. Takav jedan Vejzović, Zulfo, često me kontaktira, jer ga se tiče sve što po Raškoj gori napišem i priziva mu slike djetinjstva, ali ima Zulfo godina, žena mu je dobro bolesna, sada je u bolnici, ali svakako će jednom sa mnom u ovu goru, za koju mi je i ime raspetljao: Raška znači podbriježje, podgorje ili nešto slično tomu, ali nismo skontali iz kojega je jezika to izvučeno, ako iz staroslavenskog nije.

Mladen je razgovorljiv, ali ne na onaj hercegovački način, naročito ne na planinski, nego je nekako tih. Pretih. On je odavno tu, ali se sjeća kad je bio pošao odavde. "Šeset šeste otiš'o sam u Mostar, radio, sticao, Marija dicu rađala (gospođa Marija zalijevala je posude s cvijećem, sve je ovdje puno njegovanog cvijeća, pa mislim da su odrina i vrt Mladenov posao, a cvijeće Marijin), ali sam se osamdesete morao vratiti. Pa, kad već živiš tu, ne možeš gledati kako zemlja propada. Te sam dosta oko toga radio, i danas radim, imamo sve svoje, rijetko šta iz grada trebamo, a ako trebamo, kćeri donesu. Držimo i kokoši i svinje, duga je zima. Otac nepokretan ležao jedanaest godina, mater sedam, a sestra leži već petu godinu, nije im'o ko oko nji'. Eto ti... I rodica jedna nepokretna, eno doli gdje si slik'o onog renola. Skočim i do nje, nema ko... eto, tako ti ja ovdje - čamim..."

"Djeca?" "Tri ćeri se poudale... neka te, di si navalio (gledao sam na sat i činilo se da ću upasti u noć, a to u planini ne volim.), kad si se dovlen uspeo, neka te onda, Marija, deder kavu pristavi! (odmah učinjeno, samo sam se prepao da ibrik ne bude kao u Mile!), imamo i sina, jedna ćer i zet bi sad trebali ozdal 'vamo, pa neka i tebe, da koju prozborimo." Vala baš prozborismo. Ovaj vrlo ugodni čovjek nenametljivo govori o teškom životu nekada ovdje, o velikoj koncentraciji stanovništva kakvu i sam pamti, ta četeres drugo je godište, o miru kojega je s Marijom ipak našao tu, ali bogme i o propuštenim prilikama u gradu, ali ne žali, jer jedan je roditelj, osobito kada je jadan i bolestan i za nj se vrijedi žrtvovati. Mladen pamti da je, samo u obližnjim kućama, živjelo do sedamdeset ljudi. Polazio sam otprilike tri puta, ali sam definitivno odustao kada su mu došli kćer i zet, zanimljivi, fini ljudi, unučić je ostao spavati u autu, a curica se odmah dala u preraspoređivanje stvari po betonskoj terasi. Ona jedva čeka kada će kod djeda i bake, tu je njezina sloboda, i dah ove planine i dvorišta ostat će joj u nosnicama dok živi. I vraćat će ju ovamo.

Ni masno ni slano

Kćer je donijela vruće pecivo, sireve, te je vrijeme da isključim mobitel. Ne da mi se objašnjavati gdje sam. Vrag odnio tu spravu! Mladen donosi pečenicu, ne znam kada sam posljednji put vidio toliku pečenicu, osobito u ovo doba godine, kada su sve valjda već pojedene. "Ma, kakvi!" ne čudi se Mladen, "Niko više masno ni slano ne jede, ni mi, jer dok je čovjek ovdje boravio i teško radio, vazda je bio gladan i ništa mu nije bilo ni masno ni slano, sve se to topilo na njivi, a sad, evo svak' uzme samo da proba, k'o i ti." Bila ponoć kada sam se pošao spuštati prema gradu koji je žmirkao. U šematizmu fra Petra Bakule ("Hercegovina prije sto godina" - za godinu Gospodnju 1867. godine, hvala fra Anti Mariću za primjerak pretiska iz 1970. godine, što ga je s latinskog preveo fra Vencel Kosir, a u Zavičajnoj biblioteci "Život i svjedočanstva" objavili franjevci) bio sam pronašao podatak da je on, verući se ovuda pred kraj turske uprave, uglavnom prebrojavajući katolički živalj i zapisujući razna čudesa koliko i normalne pojave, u Podivačju upisao trinaest katoličkih obitelji s devedeset i tri žitelja, druge ne spominjući pa ne možemo znati je li ih bilo ili nije, odmjerivši udaljenost od Mostara na četiri i pol sata, a on je išao na konju ili magarcu. Skorim dolaskom Austro-Ugarske, broj stanovnika rapidno se uvećavao sve do sedamdesetih prošloga stoljeća, a sve od tada pa do danas, razlogom je ovog pu(s)topisa...

Ne stigoh pronaći ostatke ilirskoga grada, svugdje je dan trenutačno dug, samo u planini kratak ako po njoj tražiš ono što ne znaš naći niti ti tko zna reći, pa posuđujem fotografiju iz galerije Eko-udruge Raška Gora i zahvaljujem autorici. I još na nešto zanimljivo nađoh u fra Petrovoj knjižici, o čemu otad stalno razmišljam, čudeći se kako je netko u tako malo redaka opisao suštinu karaktera jednog naroda, a o Hercegovcima je riječ, gdje ih slavni fratar, u podnaslovu Pobožnost, ovako vidi: "Hercegovci su čvrsti u vjeri i svetim stvarima. U nekim vjerskim disciplinama i pretjeruju. Mnogo poste i daju milostinju. Najviše vole gostoprimstvo". Svi ljudi koje sretoh ovuda, takvima mi se učiniše...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje