Ornela Vištica: Bila sam i ostala djevojka s mostarske Avenije

Ornela Vištica (27) jedna je od rijetkih mladih djevojaka koje su već u ranoj mladosti proživjele koliko netko za dva života. Osjetila je sve lijepe, ali i ružne stvari, s jedne strane ljubav majke, bake i obitelji, ali i rat, izbjeglištvo, odricanja i ostalo zlo koje ide pod ruku s tim. Za blagdane uvijek se vraća svome rodnom gradu, tamo odakle je sve počelo. Uvijek nasmijana i vedra spremno je u intervjuu za Večernji list BiH podijelila svoju životnu priču.

Ornela, drago nam je što vas ponovno vidimo u Mostaru, vašem rodnom gradu. Jesu li povod vašem dolasku blagdani ili ste se zaželjeli zavičaja?

- Za posjet rodnom gradu i zavičaju nikad ne trebam poseban povod. Volim doći ovdje, u ovaj grad gdje se spajaju ili ne spajaju svjetovi, grad u kojem vas dočeka najljepša jutarnja svjetlost, znate ono kako Andrić piše o Mostaru. Gdje god bila, gdje god putovala i živjela nikad ne zaboravljam svoj identitet i tko sam, odakle potječem i u kakvom okruženju sam odrastala.

Pa , jeste li napunili baterije, stigli obići rodbinu, stare prijatelje...?

- Znate, nekako kod mene je ovo zapravo ritual jer se zna da sam za blagdane uvijek uz obitelj, a moja obitelj uglavnom je ovdje, u Hercegovini gdje živi i moja majka. Tradicionalno smo za blagdane zajedno i ono što sa sigurnošću mogu kazati je da ćete me u prosincu uvijek sresti na mostarskim ulicama ili okolo u Hercegovini. Ovisno o tomu gdje je ručak i okupljanje rodbine. Volim, recimo, otići i na selo pored Ljubuškoga kod ujaka ili tetke, rodbine, prisjetiti se dana na selu i djetinjstva.

Vezani ste za Mostar. Tu ste proveli formativne godine i tu vam je, kako kažete, baza?

- Rođena sam u Mostaru 1989., nažalost, zbog rata smo bili prisiljeni otići iz grada. Prva postaja na tom izbjegličkom putu bila je zapadna Hercegovina gdje imam puno rodbine. Nakon toga smo kratko vrijeme proveli u Njemačkoj, pa jedan dio u Sloveniji i Slavoniji da bi 7 godina svoga djetinjstva provela u Ljubuškom. Kad se smirila situacija u Mostaru i kad je zapravo bilo omogućeno svima vratiti se u svoje domove, tada smo se i mi vratili i ponovno nastavili svoj život koji je stao u ratu.

U kojem dijelu grada ste živjeli?

- Na Aveniji. Pohađala sam Osnovnu školu Petra Bakule, popularnu Desetu osnovnu, nakon koje sam upisala Gimnaziju fra Grge Martića. Sve se vrtjelo u krugu oko Avenije, tako da bi se za mene moglo kazati da sam djevojčica s Avenije.

Mora da je za jednu djevojčicu bilo teško proživljavati i preživljavati sva ta tumaranje po svijetu. Jesu li rat, razrušeni grad i izbjeglištvo ostavili traga na vama?

- Bilo je teško. Ali sam imala sreću što sam uz sebe imala takvu majku koja me u svakom segmentu znala zaštititi od svih tih nemilih situacija koje su se tada događale oko nas. Bila sam izolirana od svega negativnog. Cijele situacije postala sam svjesna tek u onom trenutku kad smo se vratile u Mostar. Ta poslijeratna situacija u gradu nije bila nimalo ugodna. Nije bilo bezbrižno i sigurno odrastati u takvu okruženju i baš u tom poslijeratnom razdoblju ulaziti u pubertet i u neke formativne godine. Moje odrastanje obilježila je knjiga odnosno poezija gdje sam zapravo pronalazila odgovore na sva pitanja koja su mi se tada kao djevojčici vrtjela po glavi. Sve nejasnoće i zablude rasvjetljavala sam u knjigama i poeziji. Poezija je bila moj bijeg od turobne svakodnevice koja se odvijala po mostarskim ulicama.

Otkud ta ljubav baš prema poeziji. Pomalo je neobično za mostarsku djevojčicu da slobodno vrijeme posvećuju poeziji, a ne popularnoj kulturi, izlascima u kafiće i sl.?

- To mogu zahvaliti majci koja je u mene jako puno ulagala,nećete vjerovati, ali naučila me čitati kad sam imala nepune dvije godine. Od malih nogu vezana sam za slova, pisanu riječ i vrlo brzo ta pisana riječ je poželjela postati monolog, pa dijalog, razgovor i govor. Još kao mala počela sam sumanuto učiti što više pjesmica napamet i onda sam ih izvodila. Jednostavno, taj sam tip. S druge strane, jako sam slaba s brojevima. U školi sam se jako brzo uključila u sekcije koje su bile vezane za govor, dramske predstave, recitacije..., ubrzo sam počela voditi sve školske priredbe i na taj način razbijala tremu od javnog nastupa naučivši od malih nogu komunicirati s publikom.

Imali ste pritom, vjerujem, potporu i svojih učitelja i nastavnika?

- Točno. Prije svih, od moga učitelja u 10. osnovnoj Joze Pehara. Njega smo jako voljeli jer je bio predivan čovjek i učitelj koji se puno trudio i posvećivao nama, možda i izvan tih nekakvih pravila i normi koje učitelj sam po sebi mora obaviti. Jednom prilikom smo u našoj učionici, u 4. razredu, organizirali priredbu na kojoj sam izrazila želju recitirati pjesmu Vjekoslava Majera Moj učitelj . I, točno se sjećam, nakon što sam izrecitirala, vidjela sam suze u očima mog i našeg učitelja. U tom trenutku mi je postalo jasno da ja ne govorim tek tako tu poeziju, nego se trebam okrenuti prema tome i razvijati u tom smjeru. Nakon toga me moj učitelj preporučio nastavnici Juliji Kuzman koja me je dalje vodila. Onda su krenula lagano županijska natjecanja, Dani hrvatskog jezika... Uslijedile su nagrade za najboljeg recitatora, angažmani na književnim susretima s pjesnicima, od kojih najviše izdvajam susret s Dragutinom Tadijanovićem. Bila mi je iznimna čast sudjelovati u tom programu pri njegovu posjetu Mostaru. U gimnaziji me preuzela profesorica Dragica Kolobarić s kojom sam počela pisati predstave, voditi uspješnu dramsku sekciju. Vrlo brzo je nas nekoliko koji smo bili skloni glumi i režiranju postalo prava mala putujuća družina koja je zarađivala džeparac nastupajući sa svojim predstavama u Mostaru i šire. Usporedno s gimnazijom sam se uključila u Školu govorništva u Zagrebu pod vodstvom pokojnog profesora emeritusa Ive Škarića. Tu sam svladala nove vještine i ta škola je možda bila presudna u mome daljnjem životnom putu. U razgovoru s profesorom Škarićem, koji je nekada predavao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti (ADU), zaključila sam da će baš Akademija biti moj daljnji put. Moram priznati da su me u toj odluci ohrabrile nagrade za scenski nastup koje sam dobila u Školi govorništva. ADU je nakon toga bio logičan izbor.

Prijamni ispiti za ADU u Zagrebu jako su zahtjevni jer traže iznimno znanje i vještine kandidata, a konkurencija je velika?

- Bio je veliki pritisak i moram priznati da nisam vjerovala da ću uspjeti upisati ADU. Bilo je puno prijavljenih kandidata, a primali su svega 12 studenata, od kojih 6 djevojaka. To je velika konkurencija, kriteriji su bili visoki i strogi. Uz sve to, ja sam dijete koje dolazi iz Hercegovine. To je bilo 2008. godine.

Ali, ipak ste uspjeli?

- Jedna od najzaslužnijih osoba za to bila je glumica Tatjana Feher. Iako je tada bila u jako lošem zdravstvenom stanju, to je nije omelo da me pripremi za Akademiju. To joj nikada neću zaboraviti. Mislim da je Tatjana Feher, inače rođena Zagrepčanka, jako zaslužna za kulturu Mostara, te da je Mostar i građani ovoga grada ne smiju nikada zaboraviti. Ovdje moram spomenuti i našega Mostarca Dragana Despota koji mi je dao nekoliko savjeta vezanih uz izvođenje mog tadašnjeg monologa. Imala sam Krležin monolog iz Vučjaka - Marijanu Margetić. Sjećam se, prijamni ispit bio je u rujnu i trajao je sedam dana. Rezultati ispita trebali su biti objavljeni na moj rođendan. I u ponoć bio je izvješen popis na vratima Akademije s imenima studenata koji su položili prijamni ispit. Bila sam izvan sebe kada sam ugledala svoje ime na njemu. Potekle su suze radosnice. Odmah sam nazvala Tatjanu koja je tada bila u Mostaru i koja je bila sva ushićena jer je to doživjela kao svoj uspjeh. Njezina smrt mi je teško pala, tim više što je dugo nisam vidjela zbog brojnih snimanja i nedostatka slobodnog vremena.

Nakon posljednjeg ispraćaja na groblju Mirogoj, morala sam se vratiti na snimanje i snimiti iznimno vesele i radosne scene s osmijehom na licu. Bilo je to jedno od najtežih snimanja za mene.

Jeste li ikad požalili što ste izabrali glumački poziv?

- Stariji kolege glumci znali su mi govoriti: Joj, nemoj u glumice, ne znaš što te čeka . To je vrlo nestalno zanimanje, moraš puno raditi, dokazivati se, a nije bogzna kakav novac. Ali, eto, moj instinkt i želja su bili jači nego svi ti savjeti koji su tada dopirali do mene. I kad sam bila u nekim najtežim trenucima nisam požalila što sam izabrala ovaj poziv.

A, što biste vi savjetovali mladima koji se tek trebaju odlučiti na glumu?

- Ako istinski žele glumu, onda je moraju osjetiti kao poziv jer to nije obično zanimanje. To čovjek jednostavno u sebi mora osjetiti, voljeti to. Predivno je kad ljudima možete prenijeti emociju, probuditi u njima osjećaje, pružiti im radost, sreću, zadovoljstvo, ali i ljutnju, bijes i ljubomoru. Mislim da mi glumci trebamo osvještavati ljude i da nam je to dužnost.

Šira javnost vas je ponajviše imala priliku upoznati preko televizijskih serija - popularnih sapunica. Je li vam žao zbog toga ili biste više voljeli da ste se kao glumica ostvarili u kazalištu ili na filmu?

- Pa, to jest, bez daljnjega. Ali, moram reći kako dok sam bila studentica profesori su me maksimalno htjeli zaštiti od tog istupanja vani. No, dogodilo se da moj prvi iskorak bude velika televizijska produkcija i ja sam svjesno uletjela u tu mašineriju te me na taj način javnost upoznala. Nakon pet godina neprestanog snimanja, sad sam odlučila definitivno se posvetiti kazališnom životu. Ja sam ipak profesionalna glumica koja ima akademiju iza sebe i konačno je vrijeme da me publika vidi i na kazališnim daskama.

Kad vas možemo očekivati na kazališnim daskama i možete li nam otkriti o kakvoj predstavi je riječ?

- Za sada mogu samo kazati da radim na tom pitanju i mislim da će se stvari vezane uz to uskoro realizirati. Ne bih ništa konkretno govorila, ali mislim da će od sada moj rad obilježiti kazalište. Toliko mogu sa sigurnošću kazati. S velikim žarom to iščekujem.

A kad bi vas pozvali iz HNK Mostar, biste li prihvatili neku ulogu ovdje u Mostaru?

- Opet moram spomenuti Tatjanu Feher. Vjerujte, umjetnicu i glumicu takvog kalibra, koliko god puta spomenete, jednostavno je malo. Želim da se njeno ime ureže svim mlađim generacijama u pamćenje. Ona je iznimno doprinijela HNK Mostar. Bila je glumica Gavelline škole, zagrebačke škole glume. Pratim rad HNK Mostar i Narodnog pozorišta Mostar i znam kako je to boriti se u kulturnom smislu u ovoj sredini jer sam ja to kao dijete prošla. U vrijeme svoga bavljenja poezijom, ovdje sam bila, u najmanju ruku, neshvaćena jer to jednostavno u ovom gradu nije nikad bilo in . U modi je bila ulica, okupljanje oko zgrada i sve što ide uz to. Svima je bilo čudno što se ja tu sada nešto bavim poezijom, što glumim i izvodim, što će ona..., i tako dalje. Ali ja se nisam dala obeshrabriti, slijedila sam svoj put. Znam da ovdje uopće nije lako promicati kulturu jer mi je poznato kako ljudi reagiraju na te stvari. I zato apsolutno podržavam sve kulturne manifestacije u ovom gradu, a kojih je jako malo. Izdvojila bih rad Matice hrvatske Mostar kao velikog promicatelja kulture na ovom području i, naravno, jedan veliki događaj koji nije samo promicatelj kulture na području Mostara, nego na području cijele BiH, a to je Večernjakov pečat . Naravno, tu su i Dani filma koje vodi kolega Slaven Knezović. Smatram kako Mostar može puno više napraviti po pitanju kulture upravo zbog svojih različitosti i da to treba što više poticati. Zašto, recimo, grad istoka i zapada ne bi mogao postati primjer u Europi po pitanju kulturnog života i dijaloga?!

Često se na svom Facebook profilu oglasite s nekom poučnom porukom. Veliku pozornost i brojne komentare nedavno je izazvalo vaše obraćanje djevojkama o temi kulture ponašanja. Imate poriv iznijeti svoje mišljenje u javnost?

- Imam poriv govoriti o tome jer je mnogo djevojčica koje mi pišu, obraćaju mi se i žele se fotografirati sa mnom. Gledajte, ne mislim da je itko savršen, svi imamo mane i vrline, ali bitno je činiti dobre stvari i raditi dobra djela te utjecati na ljude da čine što više dobrih djela. I mislim da se tu krije ljepota življenja i ljepota vas kao individue. Često kad mi postavljaju trivijalna pitanja na račun fizičke ljepote odgovaram kako se ljepota nalazi unutar čovjeka. Poručujem im da ja nisam imala uzore i da ne trebam biti ničiji uzor te da to ne želim biti. Svatko je individua za sebe i svatko treba raditi na sebi.

Znali ste također reagirati u javnost na predrasude, posebice kad se radilo o Hercegovcima? Jeste li i vi bili meta antagonizama?

- Imala sam sreću što sam uvijek bila okružena društvom i kolegama s akademije koji nisu imali nikakve predrasude prema meni s obzirom na moje podrijetlo. Ti ljudi su me upoznali kao osobu, kao individuu. E, sad, često se može vidjeti moj stav da kad se govori nešto ružno o Hercegovini i Hercegovcima i o tim predrasudama ja uvijek reagiram glasno. Zašto? Zato što mislim da svakog čovjeka treba upoznati, pogledati ga u oči, pružiti mu čvrsto ruku, provesti s njim neko vrijeme i tek onda donositi nekakve zaključke o njemu. Nisam površna, u tom smislu da će ako 30 ljudi krene na jednog čovjeka ja biti 31. Ne, nego ću uvijek prije toga postaviti pitanje - zašto je 30 ljudi krenulo na tog čovjeka. S druge strane, uvijek reagiram na nepravdu i jako sam tu osjetljiva.

Kao što je bio slučaj sa sirijskim izbjeglicama kojima ste pomagali i izlazili im ususret?

- Jednostavno sam se u tim trenucima morala sama uvjeriti što se događa s izbjeglicama. Meni u tom trenutku nije bio dovoljan novinarski osvrt i nije mi bila potrebna senzacija koja se radila oko njih. Mene su zanimali ti unesrećeni na licu mjesta, na lokacijama na kojima su bili smješteni u Opatovcu, Tovarniku, na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru vidjela sam ljude koji leže na podu, majke koje u rukama drže djecu koja vrište i plaču, ljude koji se smrzavaju i hodaju izbezumljeno ne znajući gdje se nalaze. I onda, kakav bi to trebala ja biti čovjek ako u tom trenutku ne bih pružila ruku i pomogla tim ljudima?! S mnogima od njih sam razgovarala, a s nekima sam ostala u kontaktu do danas. Bila sam njihov slušač i činila sve da bezbolno prođu kroz Hrvatsku, naravno, uz sve druge volontere koji su nesebično dijelili svoju pomoć.

Ako bi netko trebao imati empatiju prema tim ljudima, onda su to građani BiH i Hrvatske koji su proživjeli sličnu sudbinu?

- Prvenstveno ljudi u BiH i pograničnim dijelovima Hrvatske jer su oni također prošli rat i znaju što on sa sobom nosi.

Prijeđimo na laganije teme. Kako provodite slobodno vrijeme. Što vas najviše opušta. Znamo da ste dobri u plesu?

- Da, ples. Ples je umjetnost i moj način opuštanja. Volim plesati, volim gledati ljude kako plešu. To me isto može opustiti. Ples umara, ali i odmara istodobno. Opušta me čitanje, vožnja biciklom, analize koliko god znaju biti zamorne.

Pošlo vam je za rukom doći do završnice showa Ples sa zvijezdama ?

- To je bilo zanimljivo iskustvo jer se nikad ranije nisam ozbiljnije bavila plesom.

Ni na Akademiji?

- Ne, samo smo vježbali scenski pokret. Ovo je bilo posve nešto drugo. Jedan veliki izazov za mene. U jednom trenutku sam se zapitala što je meni ovo uopće trebalo i hoću li moći izdržati. Upustila sam se u tu avanturu, bila sam štreberica i, eto, dogurala do finala zahvaljujući svom partneru i mentoru Marku Hercegu. To je bio dokaz meni da se sve može ako to želiš i ako puno radiš. Jer bez rada nema ništa.

Često nastupate i kao voditeljica?

- Volim se odazvati kad me pozovu da vodim neke programe ako se to uklapa u moju koncepciju. To me na neki način opušta i ne umara me. Uz te voditeljske angažmane, volim govoriti poeziju.

Koji su vam omiljeni pjesnici, odnosno pisci?

- Među omiljenima su svakako A. G. Matoš, pa A. B. Šimić, tu bih dodala i Miroslava Krležu i Mešu Selimovića, Ivu Andrića. Imala sam nedavno veliku čast i zadovoljstvo govoriti Matoševe sonete pri predstavljanju novog leksikona A. G. Matoša u Leksikografskom zavodu u Zagrebu. Voljela bih to češće raditi.

Ne bi možda bilo loše da se povežete sa svojim sugrađaninom Goranom Matovićem?

- Da, poznajem gospodina Matovića i dobri smo jako. Poezija me jako ispunjava i opušta. Gode mi i kritike koje su bile odlične od dobrih poznavatelja Matoševa djela. Moram priznati kako mi je bila jako velika odgovornost jer Matoševe katrene i tercine nisu baš jednostavne za govoriti, njegov sonet je vrlo složen po tom pitanju i morala sam se tome dubioznije posvetiti.

Kao djevojčica ste pisali, imate li ambiciju napisati nešto, neku knjigu pjesama ili sl.?

- Za sada ne. U osnovnoj i srednjoj školi uvijek sam dobivala pohvale za svoje literarne radove i to je rezultiralo pisanjem komedije Ženidba koju smo i izveli u Mostaru u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. To je bilo u gimnazijskim danima. Danas volim napisati nešto za svoju dušu i to me isto opušta, a, sad, ozbiljno nešto uraditi i objaviti knjigu, nisam razmišljala. No, nikad ne reci nikad.

Razmišljate li ikad o braku, o majčinstvu?

- Naravno da, kao i svaka žena, razmišljam o vlastitoj obitelji jer je ona temelj od kojeg zapravo sve počinje. Mislim da sam još mlada po tom pitanju i da imam još vremena, ali bih u dogledno vrijeme voljela zasnovati obitelj i dobiti djecu, ako Bog da.

A, kakve su vam daljnje ambicije na profesionalnom planu?

- Sve što sam dosad napravila na profesionalnom planu dogodilo se spontano. Ne razbijam ja previše glavu kud ću s karijerom i što ću dalje. Sada imam želju posvetiti se više kazalištu i ostvariti se u kazališnom pogledu, i to mi je najveća ambicija u ovome trenutku. Nikad nisam maštala da budem popularna niti sam se zamišljala u nekim megalomanskim projektima. Ako se dogodi, super, ako se ne dogodi, Bože moj, idemo dalje. Zapravo mi je najvažnije u životu, važnije i do karijere, imati unutarnji mir. Svi smo mi na koncu konca samo ljudi. I moramo imati tu činjenicu uvijek u vidu. Citirala bih Tolstoja iz Ane Karenjine: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način... Svatko od nas bira svoj put. Ali na svakom tom putu nikada ne smijemo zaboraviti da smo samo obični ljudi.

Da ste ona djevojka s Avenije s početka ove priče?

- Da. Nikada neću zaboraviti tu činjenicu da sam ja djevojka s Avenije. Ili djevojka koja trči pored bakine kuće na selu uz rijeku Trebižat. Baka je puno vremena provodila sa mnom, te mi slikovito dala smjernice za život. Iako sam bila dijete, njene rečenice, djela i predavanja ostaju zauvijek u mom sjećanju. To su temelji, a sve drugo je samo nadogradnja. Moramo biti svjesni da smo nemoćni. Jer velike stvari na ovom svijetu režira Veliki Redatelj koji je iznad svih nas, a mi smo obični smrtnici iliti ga ljudi.

Vecernji.ba