Nije trenutak za prodaju Aluminija

Ovu odluku Nadzorni odbor donio je nakon što je Bradvica krajem prošle godine uspio smanjiti gubitke poduzeća koji su bili ogromni i spasiti Aluminij od propasti. S Bradvicom smo jučer, samo nekoliko dana nakon preuzimanja četverogodišnjeg mandata, pričali otvoreno o problemima koji tište Aluminij i planovima nove Uprave u idućem razdoblju.

U cijelom svijetu, pa i u BiH, vlada kriza. Kakva je situacije u Aluminiju?

- Kriza je pogodila mnoge, a najviše aluminijaše. Nas je to dobro prodrmalo o čemu govori i isključenje 25 posto kapaciteta ili 64 ćelije. Mnoge elektrolize u široj regiji su se i ugasile, no mi smo se krajem prošle godine vratili i uključili sve 64 ćelije. Sada smo na ovim prostorima jedini koji radimo sa 100 postotnim kapacitetom. To ujedno govori da smo na izlasku iz krize. Tu je i blagi porast cijene aluminija, ali s druge strane, i rast cijene ulaznih sirovina poput struje koja je na istoj razini. Cijena koju plaćamo Elektroprivredi HZ HB je 48 eura po megavat satu i to je s aspekta udjela u cijeni aluminija visok postotak koji prelazi 50 posto, a nigdje u svijetu udio struje u cijeni aluminija ne prelazi 28 do 30 posto. To govori o tom da bi Aluminij morao imati drukčiji tretman kod Elektroprivrede i bez konačnog rješenja po tom pitanju Aluminij neće imati svjetliju budućnost. Ipak, polako se oporavljamo. Iako su zadnje dvije godine završene s gubitkom, kombinat je uspio izići neuništen, a tu ide zahvalnost i ranijem dobrom poslovanju. Treba se očekivati svjetlija budućnost.

- Nadzorni odbor je pohvalio Vaš rad ističući da ste u v.d. mandatu uspjeli smanjiti gubitke. Koji su to idući koraci koje ćete poduzeti da bi Aluminij i u ovoj godini ostao na istoj razini ili čak poboljšao poslovanje?
- Na dnevnom redu Nadzornog odbora je bio i program rada Uprave za mandatno razdoblje u kojem smo detektirali što nije dobro i definirali koje su to investicije u koje bi trebalo ulagati već ove godine. Neke smo već otpočeli jer smo potpisali s američko-izraelskom tvrtkom Energtek memorandum o razumijevanju o programu plinifikacije. Tražimo programe koji ne zahtijevaju naše investicije jer ih nemamo. Nakon završetka u osmom mjesecu program će biti isplativ jer imamo 30 posto uštede, odnosno više od milijun eura na godišnjem nivou. S druge strane, imamo izvanrednu ponudu za izgradnju pogona nove elektrolize po principu 50 posto ulaganja partnera i 50 posto našeg. Taj partner traži da nabavljamo njihovu glinicu, ali nam nudi puno jeftiniju struju nego što je danas nabavljamo. Ta dva programa bila bi izuzetno dobra stvar. Kada su u pitanju gubici, moram naglasiti da smo situaciju pratili od srpnja. Gubitak se stalno povećavao da bi krajem listopada dostigao 16,5 milijuna, a ostala su nam bila dva mjeseca do kraja godine. Ali smo krajem godine uspjeli ne samo zaustaviti rast gubitka nego ga i smanjiti. Godinu smo završili s gubitkom manjim od 14 milijuna. Iako se čini da je nemoguće smanjiti gubitak za dva milijuna, mi smo to uradili prodajom aluminija po boljim cijenama i dodatnim rezanjima. Svakom od dobavljača smo rekli da mora smanjiti cijenu za 10 posto da bismo razgovarali i svi su to prihvatili. Uveli smo i "kućno carinjenje" i izdvajamo 6 posto manje za carinu, a tu je još 30 stavki na kojima štedimo. Vodili smo računa o Aluminiju, a ne o programima koji su ranije pisani, a mislim da u Aluminiju nikada nisu ni pisani. Čvrsto sam uvjeren da će ova godina biti teška, ali da će biti i rezultata što pokazuje i podatak da je 31. siječnja postignuta rekordna proizvodnja od 11,033 tone tekućeg metala, što nikada nije postignuto od kada postoji kombinat. Ovo je dokaz da se može još više raditi. Proizvodnja se mora u svim segmentima povećati maksimalno, a troškovi moraju biti što manji.

Kakvi su planovi za predstojeće razdoblje?

- Naš cilj je naći dugoročnu i kvalitetnu opskrbu električnom energijom jer je to najveći problem. Sama cijena je naš problem. Elektroprivreda je u šestom mjesecu objavila da je ispunila godišnji plan, a mi kao proizvođači najboljeg aluminija na svijetu smo gubitaši. Nama ne smeta njihova dobit, dapače, drago nam je. Mi smo prije rata kao specijalni potrošač plaćali normalno struju, a danas također specijalni potrošač Mital Stil Zenica plaća 20 posto jeftiniju struju od nas. Tražimo jednak tretman, ali nikada nam nije odgovoreno. Parlament FBiH je donio zaključak da se struja ne može izvoziti dok se ne podmire potrebe domaćih potrošača, ali nitko se ne obazire na odluke u ovoj državi. Elektroprivreda izvozi struju i onda je mi kupujemo. Taj Parlament je također u srpnju 2009. donio odluku da se privatizacija Aluminija mora provesti u roku od 30 dana, ali dvije godine nitko to nije ni prokomentirao. Ovo je jedina država u kojoj se zaključci zakonodavne vlasti ne provode, a izvršna vlast radi po svom. Ipak, uspjeli smo pola struje riješiti s HEP-om. U idućim danima ćemo sklopiti ugovor s HEP-om na tri godine po kojem dobivamo jeftiniju struju, a mi ćemo u toj količini dati metala TLM-u iz Šibenika. Mi od Hrvatske dobivamo 100 megavati, a naša je potrošnja 225 megavati, tako da ostatak uzimamo od Elektroprivrede HZ HB za što nam treba rješenje. Zbog ovoga smo počeli razgovore s raznim tvrtkama po Europi da nađemo jeftiniju struju. Ako ovu godinu ne završimo s dobitkom, izići ću pred ljude i zahvaliti im se i predati tvrtku onome tko to zna.

Privatizacija Aluminija traje godinama, a prate je i suprotstavljena mišljenja Vlade FBiH, Uprave Aluminija i bivših radnika po pitanju problema u poduzeću, vlasničkih odnosa i drugog. Kakva je trenutno situacija na tom polju i hoće li proces privatizacija u dogovoru s Vladom biti nastavljen nakon zastoja?
- Na putu realizaciji sporazuma između Vlade i Aluminija je stajao resorni ministar Vahid Hećo i za to imam brojne argumente. U tom procesu je Aluminij napravio ustupak po pitanju kapitala, jer je nakon sporazuma on iznosio 44 FBiH, 44 Aluminij i 12 posto ino kapital, a prije toga FBiH je imala manje od 24 posto. Sporazum se prolongirao s ciljem da se ništa ne uradi. Zamazivali su oči javnosti i radnicima, a stvarali predstavu u Vladi da Aluminij koči. Da je to tako, pokazuje sjednica iz lipnja kada je sporazum prolongiran za 6 mjeseci. Tada nije dao zadatak što raditi. Proglasili su tender neuspješnim, a nisu raspisali novi. Tada smo zaključili da Vlada ne misli ozbiljno, a pored toga 3. listopada su bili izbori, a 8. studenoga je isticao sporazum. Željeli su prenijeti problem novoj Vladi. Tada smo poduzeli jedinu stvar koju smo imali. Znajući da neće biti vlasti do ožujka, morali smo djelovati i budući da je u sporazumu pisalo da se Nadzorni odbor i Uprava ne mogu mijenjati dok traje sporazum čekali smo istek. Vlada u tehničkom mandatu je produžila taj sporazum na godinu dana, a nas nisu ni pitali. Nismo se izjasnili jer nemam koga obavijestiti, jer Vlade koju bi trebao obavijestiti nema, a ne priznam Vladu u tehničkom mandatu. To znači da moram obavještavati Heću o stvarima koje pet godina opstruira. Ne pada mi na pamet. Drugo, smatram da to nije pitanje o kome bi se Uprava, direktor ili Nadzorni odbor trebali izjašnjavati nego da je to nadležnost dioničara. Neka se dioničari izraze jesu li za produživanje sporazuma ili ne. Što oni odluče, tako ću se ponašati. Ne pada ni kome na pamet raditi nešto u četiri oka pogotovo ne s tipovima poput Heće. Mislim da nećemo imati problem ni kada su u pitanju bivši radnici. Rekao sam im i u Hećinom prisustvu da su prava tih ljudi jedino zajamčena sporazumom i ako Vlada ne realizira isti, oni ostaju bez prava. Što se tiče Aluminija, ti radnici neće biti oštećeni jer je veliki broj njih uključen u dioničare i ako itko uspije doći do dionica, doći će i oni. Ako ne uspiju doći do prava zahvaljujući Heći, onda mogu na drugi način. Možemo zajednički raditi na planu registracije kod registra vrijednosnih papira jer smo dobili potvrdu komisije za vrijednosne papire koja je prihvatila izmjene Nadzornog odbora i Uprave i to smo registrirali na sudu i podnijeli zahtjev za sklapanje ugovora s registrom i ugovor je potpisan. Isključivo želim da se radi po zakonu. Neće ići lako jer ovo nije isključivo pravni problem, više je politički.

Što mislite, treba li se uopće Aluminij prodavati?

- Ovih dana najviše razmišljamo o tome. Trenutačna situacija je takva da ne bi bilo dobro prodavati Aluminij jer Aluminij puno više vrijedi nego ono što bi se za njega sada na tržištu moglo dobiti. Bila bi šteta i glupost sada, pod ovim uvjetima, prodati. Raniji uvjeti od 300 milijuna eura su bili ponuda i to nije prihvaćeno. E, onda ćemo morati sačekati neka bolja vremena jer nikome ne pada na pamet da ovo daje u bescjenje, a nitko nema ni pravo na to jer je ovo poduzeće važno za grad i regiju. Ne smije se dopustiti da Aluminij završi u nesigurnim rukama i nije trenutak za to.

Vlasnički odnosi

Hoće li vlasnički odnosi biti vraćeni na stanje iz 1997. godine?
- Logika je, ako je 2006. potpisan sporazum koji je drukčije regulirao stvari, da se stvari vrate na prijašnje vrijeme kada istekne sporazum. Što onda vrijedi? Vrijedi ono što je bilo prije njega, a bio je sudski registar koji nitko dosad nije pobio. Smatram da je upis u sudski registar javan i da svako ima uvida u njega. Sav taj upis je objavljen u Narodnim novinama i na taj način su svi znali za to i mogli su reagirati.

Piše: Vanja Bjelica-Čabrilo / dnevni-list.ba