Mostarska liska: Jedan dan života

Mostar, život
... autobusi različitih boja su dolazili i odlazili. Riječi su nam bile rijetke kao i sunce toga ljeta, uglavnom smo pričali reda radi, da svi ti čudni likovi oko nas ne pomislie da smo čudniji od njih.

Naši su pogledi lutali po smiješnim slikama na zidovima, nepoznatih autora. Rijetko su se susretali.

Pred njom sam davno prestao glumiti frajera, znala je koje su mi boje suze, znala je kada i gdje moje misli lutaju, po kojim bespućima. Sat je uporno klizio prema podnevu, kad ju je onaj prljavi zeleni Bosna express trebao odvesti zadnji put od mene, u neki drugi grad...navijeni kučkin sin, morao je biti tako brz, kao da je tražio kakvu psovku, ili barem riječ...ono po naški, po balkanski.

Shvatih tada, da satove i vrijeme neću zaustaviti. I na brzinu mi prođe kroz glavu neki od mojih budućih dana...što ću i gdje, s kim? Ta što li će mi išta sad kad odlazi, mislio sam...što li će mi volja kad rakija je dovoljno mokra da skvasim sve moje poraze u njoj, što li će mi dani, kad noći će biti svi moji sati, kada ni iste snove više neću sanjati. I nije, nije rakija trebala slugu da mi je progura kroz grlo...curila je, kao da izvire tu negdje.

Znao sam da se i ona lomi, pomalo raspada...

Ali želja za odlaskom bila je jača...i ona slatkorječiva kuja od njene majke koja je mrzila Mostar, kao da je iz Los Angelesa a ne...

Čupala je riječi iz mene, teško. Nikako. Na njene poglupe, slilom i nabrzinu smišljene šale odgovarao sam osmjesima iz kojih bi i budala pročitala bol. Krio sam suze na oštricama svog vida, svojih očiju. Znam, vidjela ih je sto puta, ali htio sam da me baš sada ne izdaju.

A sat mi nije bio saveznik. Vukao se. Fol sporo i sigurno, prokletnik, tako sigurno da sam mislio da ga netko iza tjera da ide brže, bar malo brže nego što mora. Prodoran smijeh šankerice, neke ženturače života popločanog dimom i loše napravljenim kavama i razbijenim pivama vratio me u stvarnost. Sad je samo tupo zurila u pod, lomila prste i nešto šaputala.

- Znaš li gdje ćeš? - upitao sam je ja onako, k'o i vazda kad bi se rastajali na cesti, a znali da ćemo se vidjeti za sat, dva...

- Rekla sam ti - reče, pritom misleći na priču koju sam sto puta čuo tih dana, kako je gore bolja škola, bolje mogućnosti, a ni majka i otac nisu baš sretni što je baš u Mostaru.

- Ostani - rekoh joj - dovest ću ti sve profesore s Cambridgea i Oxforda,a tvoju majku ću šarmirati tako da će se i ona zaljubiti u mene - pokušah se glupo našaliti
- Ne lupaj - kratko je rekla i pogledala me pogledom, istim kao i kad sam je prvi put vidio s nekim glupanom s kim se tada vrzmala i iz čijih sam je ruka po kratkom postupku, za tjedan dana i oteo. Nema u ljubavi pravila, zna se...

I ona večer u Nextu, kad smo se "slučajno" sreli dolje u podzemlju. I prvi poljubac tamo u Stolici, prvi drhtaj ispred njenog haustora, prvi put kad su nam tijela postala jedno, tamo u sobi broj tristo i tko zna u Eri...prvo "volim te"...sve se rasulo.

Nisam ni čekao konobaricu da mi vrati kusur kad smo pošli. Koracima dugim i teškim. Onaj prljavi zeleni Bosna express odnekud se dovukao, nisam ga ni vidio. Već je stajao na peronu a neki likovi su stavljali svoje stvari u utrobu već se cjenjkajući s omalenim kondukterom s kojim sam već bio na ti...

- Batice, ja se i ti više nećemo viđati!!! - rekoh mu namjerno glasno da i ona čuje mada je bila na kiosku i kupovala neke novine.

- Šta je rođo?Pukla tikva? - upita on ono seljački iskreno, neiskvareno
- Ma jok bolan, nego ode mlada gore, ima boljih frajera gore"! - tonuo sam ja sve dublje u vlastitu glupost i ironiju
- A ode? Šteta za tebe, fino ti je to čeljade...
- Fin sam i ja pa ostadoh sam - izrekoh ja preglupim tonom, ne vidjevši da je ona iza mene.

Na satu sam vidio da je 11.54. Još nekih pet minutica i ode. Odoh i ja. Čini mi se da sam joj i kofer mjerkao, koliki je, ne bi li se kako skupio u njega, samo da me povede. U trenu mi je Mostar izgubio i boje i lice. I ime čak...

- Dođi ponekad bolan, neću ja preko svijeta - reče misleći sasvim ozbiljno i zaboravljajući da je ovdje sve moje, da ovdje radim, da mi je ovdje sve ostalo.

- Eto me, čim budem slobodan par dana.

Upalio se Bosna express. Turira ga šoferčina, a kondukter već nervozno zvjera u nju ne bi li ušla i da se može poći. Samo taj dan u životu sam poremetio raspored odlaska autobusa. Jednim zagrljajem. Ostali smo dugo tako, njeni koferi već su bili unutra, na podu je stajao samo mali stari ruksak od kojeg se na putovanjima nikad nije odvajala.

Sve moje u njemu je čuvala, kao da je krila od ostatka svijeta sve što sam joj ikad napisao i dao. A pisao sam joj. O svemu, o Mostaru, o životu. Uporno pokušavao da postanem Šantić. A znao sam je i rasplakati ponekad melankolijom u svojim stihovima...mada moji literarni dosezi nisu bili za mene bogzna što...

Uzdasi su nam se pomiješali. Pretvarali u jecaj. Ne, nismo krili suze. Ni ja ni ona...čak je i kondukter prestao s maltretiranjem, a oni mali cigančići par minuta nikoga nisu pitali pola marke ili čak marku. E jesam im sadake podijelio, pogotovo onih dana kada sam je dočekivao, kada sam bio dobar. A jesam ih i izmrškao kad god je polazila. Ali prije se je vraćala. Više neće...

- Srest ćemo se, jelde, doći ćeš...pisat ću ti...volim te - svašta je izgovorila odjednom, riječi koje sam razaznavao u jecajima bile su teške...
- Jašta ću bona nego doć - trudio sam se da zvučim što više mostarski, da budem što glasniji, da skrijem jecaj koji je nekud odozdo pošao da me izda, da me napravi budalom.
- Imaš taj mail, imaš mobitel, pisat ćemo stalno, jelde?
- Hoćemo kraljice, samo se ti snađi nekoliko dana, saberi, doći ću ja.
- Ti vazda nekud letaš, nećeš imati vremena - provalila je u trenu baš ono što sam mislio, to, kako naći vremena...
- Ma za tebe ću ga naći - izleti iz mene...

Dugo sam još ostao na stanici. Odmah me zvala iz busa, slabo sam je čuo. Čuo sam samo da plače, da se netko iza smije a šofer i kondukter su već počeli svoje lovačke i ribolovačke. Stara dobra laž pomislih. Još nekoliko desetaka poruka taj dan. I slijedećih jutara...

A tražio sam je gore, otišao nekoliko puta. Sve manje vremena je imala. Neki novi ljudi oko nje, nova raja, novi napadači, ma odmah se skupe, znam kako sve to biva.

Prestao sam odlaziti gore, zamalo posao nisam izgubio zbog par neopravdanih odlazaka. Poruke joj rijetko dolaze, inbox na mailu ne pamti ni njenu adresu. Samo bih joj ponekad ime na prozoru napisao kad se zamagli, kad je kiša. Pa ga ponovno izbrisao. I pisao druge riječi.

I eto, tako sam taj jedan dan, zaustavio Bosna Express, na petnaest minuta mu poremetio red vožnje. U jednom mailu mi je napisala da je šofer pričao da je mislio da ću se popet gore da se bijem ako pođe.

Ne bih se ja ni mrdnuo. Morao sam ostati. I ostat ću ovdje. Zauvijek. I nikad više neću remetiti vozni red autobusa. Pogotovo Bosna Expressa.

mostarskaliska.blogger.ba