Markova priča iz Mostara: Nije da fali riječi... ali uz svaku riječ, po jedna suza ide...

Sve češće zanijemim u posljednje vrijeme. Nije da fali riječi, nego uz riječ svaku, po jedna suza ide.

Markova priča iz Mostara: Nije da fali riječi... ali uz svaku riječ, po jedna suza ide...
A kad suza sklizne niz lice, hajde opravdaj se, da plačeš zbog bure, kad još zapuhalo nije. Bila su nekada četiri odjeljenja. A, b, c i d. I sva četiri dupke puna. Po četrdeset učenika u jednom. Bile su torbe Marko i Slavko, na oba ramena što se nose, a kasnije smo se folirali sa Sebastian tašnama na jedno rame. Za užinu smo jeli sendvič sa kruhom i hljebom, sa tirolskom salamom ili sirom trapistom. Šta ko više voli. Bili su leksikoni i spomenici... na pola prevrnuti listovi gdje pisali su „Odgovori", na pitanje „Ime simpatije?". Bio je smijeh kad neko pokuša preskočiti kozlić, pa ostane na pola, ni tamo ni ‘vamo.

I Marko je trebao imati istu priču. Već godinu dana, radovao se prvom razredu, i učitelju što učio je njegovu stariju sestru. Znao je i u kojoj će učionici sjediti, jer sestra starija mu je rekla da su prvačići uvijek u prizemlju, u onoj učionici čiji prozori su ukrašeni šarenim cvjetovima od stiropora. To je učionica, odmah uz školsko dvorište gdje nalazi se koš za košarku i novi golovi. A Marko obožava igrati nogomet... i ko zna, možda se školi najviše i radovao, zbog novih golova u školskom dvorištu. Već je znao s kim će i sjediti u razredu. Požurit će prvi dan da zauzme mjesto u prvoj klupi s prijateljem najboljim iz vrtića, što zove se Luka.

Ovo je trebala biti Markova priča. Ali... ne zanimaju velike ni okrutne, Markove priče. Oni kroje tuđe života, kao usputna odijela, koja kad im prestanu služiti, jednostavno ih odbace. Oni bacaju tuđe živote na sve strane svijeta, kao list na buri našoj, odnese te gdje vjetar života te baci.

Nakon osam mjeseci bez plaće, i zadnja tri neplaćena računa od struje, bez ijedne riječi njemačkog jezika, život je bacio Markovog oca na građevinu u jedan mali grad na sjeveru Njemačke. Nakon rada od zvijezde do zvijezde, i tri uredne platne liste, smilovao se stariji bračni par Nijemaca, i iznajmio mu stančić u prizemlju svoje kuće, u koji prije petnaest dana doselio se Marko sa majkom i starijom sestrom.

I počela je neki dan... u malom gradiću na sjeveru Njemačke, Markova priča. Nije potrčao prvi u učionicu da zauzme mjesto u prvoj klupi za najboljeg prijatelja Luku iz vrtića i za sebe, već je bojažljivo stisnuo majčinu ruku dok nasmiješena učiteljica nešto je govorila ostaloj djeci, na jeziku koji Marko ne razumije. Sjeli su ga u treću klupu s tamnoputim dječakom, koji je kao izbjeglica došao u Njemačku. Prozori su bili lijepi, ukrašeni sa slovima u raznim bojama... ali Marku su nedostajali šareni cvjetovi od stiropora na njegovoj nesuđenoj školi u Mostaru. Nedostajali su mu i novi golovi u školskom dvorištu, i stari dobri učitelj što učio je njegovu stariju sestru.

Učiteljica je osjetila tugu u dječijim očima, i za užinu umjesto jedne, Marko je dobio dvije u celofan upakovane napolitanke. Jednu je pojeo odmah, a drugu ostavio za Luku, da podijele jednom kad vrati se kući, u svoju školu, u prvu klupu što Luka je za njih dvojicu zauzeo. Jednom kad vrati se kući...

A tamo u Mostaru... Luka nije trebao trčati da zauzme mjesto u prvoj klupi, za njih dvojicu. Razred je na pola prazan. Na jednu stolicu je sjeo, a na drugu stavio torbu, na Markovo mjesto... da neko ne zauzme, dok se on ne vrati. Čuo je, ali nije baš razumio učiteljicu kad je drugoj rekla: „I ove ih je godine sve manje... nema šestero od upisanih, otišli u Njemačku."

On će čuvati mjesto za Marka... a Marko za njega onu drugu napolitanku..., da podijele je zajedno, u školskom dvorištu, kod novih golova.

Sve češće zanijemim u posljednje vrijeme...

Nije da fali riječi... ali uz svaku riječ, po jedna suza ide...

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

11.09.2017 u 06:19