Mario Vrankić: Previše se ljudi bavi novinarstvom, a premalo je pravih novinara

Za početak hoćete li se predstaviti mlađoj populaciji, stariji Vas sasvim sigurno dobro poznaju?

"Rođen sam prije 51 godinu u Mostaru gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Neuspješno sam studirao ekonomiju, završio turizam, a zatim i novinarstvo kojim se i danas bavim".

Možete li malo o svojim počecima u struci?

"Novinarstvom sam se počeo baviti 1982. godine i to sasvim slučajno. Došao sam te godine na tadašnji Radio Mostar kao član žirija budući da sam se bavio glazbom koji je glasovao za tada vrlo popularni glazbeni festival Vaš šlager sezone. Tu me pozvao moj tadašnji dobar prijatelj Brano Pavelić koji je tada bio već novinar Slobode. Nakon jednog moga mladalačkog sukoba sa čovjekom za koga nisam ni znao tko je došao sam iz inata na audiciju za novinare, a taj čovjek je bio Boro Borozan direktor Informativnog centra Mostar pod koga su spadali Radio Mostar i list Sloboda, te je tako je priča krenula. Dakle već 29 godina bavim se ovim lijepim poslom za koga pametni ljudi kažu da je jako lijep ako se na vrijeme napusti. Ja sam očito propustio to vrijeme i sve dok budem radio neću se baviti ničim drugim nego novinarstvom"

Pa kako je bilo i kako je danas biti novinar?

"Ta je profesija uvijek bila lijepa, ali i teška, te loše plaćena u onoj bivšoj državi, ali i ovoj današnjoj, pa ukoliko nemate dodatnu zaradu egzistencija će vam biti ugrožena. Sjećam se jedne studije koja je napravljena u bivšoj Jugoslaviji tamo negdje 1989. godine  koja je govorila da je tadašnji prosječni novinar imao četrdeset i nešto godina, vozio je polovnog stojadina, imao je primanja ispod razine svog obrazovanja, neriješeno stambeno pitanje , živio je sa roditeljima i prosječno doživio pedeset i nešto godina. Slično je i danas bar što se primanja tiče i nedostatka posla, a usprkos tome puno mladih ljudi se odlučuje za studij novinarstva pa se pitam je li za ljubav prema novinarstvu pomalo mazohistička ".

Možete li nabrojati što ste sve radili u svojoj dosadašnjoj karijeri?

"Promijenio sam niz redakcija od Radio Mostara na kome sam se dugo zadržao i to od 1982 pa sve do 1993. godine. Od 1993 pa do 1998.god. radio sam  na Radiju Herceg Bosne i onda godinu dana na tadašnjem HTV Mostar, pa zatim godinu dana na Erotelu, dok se neki ljudi iz međunarodne zajednice nisu odlučili popeti na brda i isključiti signal medijske kuće za kojom ću uvijek žaliti. Bio je to jedan krasan temelj za formiranje nečega što bi se danas moglo zvati velika i pristojna Hrvatska televizija u BiH. Od 2000.god. pa sve do danas sam na TV Oscar C. Pisao sam i za novine i 1985 godine bio sam jedan od utemeljitelja Lista omladine Mostara, radio sam prije rata i na prvoj privatnoj televiziji u BiH TV As. Bilo je tu još stvari, kao na primjer da sam bio kolumnista zagrebačkog lista Košarka".

Kako je nastala sada već kultna emisija „Dobar, loš, zao"?

"Ta je emisija bila isti format kao i emisije koje sam radio na HTV Mostar i Erotelu. Na HTV Mostar emisija se zvala Petkom u 8, a na Erotelu Dobri ljudi, pa tri točkice. Dan nakon emisije došao bih kući iz šetnje gradom plavog vrata od komentara u stilu "Kako to je on dobar čovjek, a od zla oca i gore matere" Takvi su otprilike bili komentari, pa sam dolaskom na TV Oscar izmijenio naslov emisije u "Dobar, loš, zao", pa neka gledatelji proberu kakav im je moj gost u toj emisiji. Emisija traje duže od deset godina i kada sve zbrojim bilo je sigurno preko 500 emisija premda ja ne vodim evidenciju i nisam zainteresiran za obilježavanje nekih obljetnica ili okruglih brojki, tako da ne znam točno kada je bila 100 ili 500 na programu. Mislim da sam bliže broju 550 nego li 500 emisija i to ide svojim tijekom i u njoj je sasvim sigurno gostovalo preko 450 različitih ljudi iz svih oblasti života koji su nešto značili u novijoj povijesti BiH, ali i puno šire u regiji".

Mario Vrankić ima i svoju knjigu, pa kako je ona nastala?

"Za nastanak knjige vjerojatno je najzaslužniji moj susjed i Predsjednik Matice Hrvatske gospodin Josip Muselimović. Stanujemo u istom ulazu i on me je godinama pitao kada će ta knjiga, pa je onda ona i ugledala svjetlo dana nakon jednog rudarskog rada. Da sam znao što me čeka, ne znam bih li se upustio u taj projekt. Knjiga je nastala u ljeto 2008.god. i promovirana je u ljeto iste godine na Danima Matice .Ona predstavlja, kako je to zgodno napisao Dragan Marijanović moj kolega koga jako cijenim, zbirku neispunjenih obećanja ljudi koji su gostovali u emisiji svih tih godina".

Radili ste emisije sa svima koji nešto predstavljaju u životu BiH, Hrvatske, pa i puno šire. Sa kim je od mnogobrojnih gostiju bilo lako raditi, a opet tko su oni koji nisu baš dobri sugovornici?

"U principu ja imam isti odnos prema svim gostima. Jako sam puno u ovom poslu i mislim da u ovim godinama preko puta mene ne može sjediti netko tko će me impresionirati ili netko tko će imati poseban odnos. Jasno je da postoje gosti koji su u određenom trenutku zanimljiviji za gledatelje koji se znaju bolje nametnuti , ali ja sam nespreman raditi kategorizaciju svojih gostiju na bilo koji način. Svaki gost je posebna priča i svaki je ponudio najbolje što je mogao u tom trenutku".

Stanje u medijima, pogotovo u onima sa hrvatskim predznakom? Vaša ocjena u vremenu kada je od svih hrvatskih medija jedino vrijedna spomena ostala upravo Vaša emisija Dobar, loš, zao kao svojevrsni posljednji mohikanac hrvatskog novinarstva?

"Stanje u medijima nikada nije bilo dobro, a čini mi se da danas nije nikada bilo gore. Sustavno nije riješen problem medija pogotovo ne ovih sa hrvatskim predznakom i ne trebam ja posebno govoriti sve ovo što ljudi i vide i čuju, odnosno niti vide niti čuju, jer dobar dio tih medija je ili ugašen ili je pred gašenjem. Ja radim u privatnom mediju i do prije godinu dana bilo nekako moguće zatvoriti konstrukciju bavljenja ovim skupim sportom, a danas kada je gospodarstvo na koljenima i kada svi barataju virtualnim novcem to je vrlo teško. Bez ozdravljenja cijelog društva nema boljitka ni za medije".

Što učiniti da se stanje popravi i da li uopće Hrvati imaju kadar da naprave nešto ozbiljnije u medijima, prvenstveno kada je riječ o tv kanalu?

"Puno se o tome priča i dugo se o tome govori u ovako kompliciranoj državi bez jasne vizije i bez mogućnosti demokratskog uspostavljanja nečega što je temeljno pravo nekog naroda i ja nisam neki preveliki optimista oko toga pitanja. Još ćemo jako dugo govoriti ,kako reče Marin Topić,  o kanalu koji se kopa godinama , a nikako da se iskopa".

Danas je takoreći Internet postao medij broj 1. Tiskovine gube utrku sa internetom, pa koliko je dobro ili loše što se danas tako reći svatko može baviti novinarstvom?

"Nije problem što ima jako puno medija i što Internet preuzima primat. Problem ove profesije je što se previše ljudi bavi novinarstvom, a premalo je pravih novinara. Ja sam pomalo nostalgičan prema onom vremenu kada se živjelo urbanije, kada se gazio asfalt i slušao Rock and Roll. Ljudi su imali više širine nego li je imaju danas i bez Rock and Rol-a nema ni onog buntovnog i prkosnog novinarstva. Postoje svjetliji primjeri i danas, ali mislim da je opća kultura, opća razina novinarskog znanja i edukacije puno niža nego li prije".

Koliko mediji utiču na javno mišljenje i kakvo je vaše mišljenje o kolegama koji su novinari samo po tome što rade svoj posao, a ustvari su samo nečije sredstvo da dođe do željenog cilja?

"U svakom slučaju mediji utiču na javno mišljenje, ali mi se pomalo i zavaravamo jer u ovom društvu ne postoji Institut javnog mijenja kakav postoji u Hrvatskoj. Cijela Hrvatska se prije par godina zabavila sa Sanaderovim satovima i nekim drugim stvarima koje su gotovo smiješne i neobične kod nas. Puno je toga razotkriveno u medijima, a malo toga se ispravilo poslije toga, a novinari koji su nečije sredstvo ne zaslužuju da se zovu novinarima. To se prije svega odnosi na novinare koji rade na javnim servisima i koji su u posljednje vrijeme prešli sve granice dobrog ukusa i tako se svrstali na jednu stranu. Takvo što je jako teško naći i u zemljama sa puno manje demokratske tradicije nego što je ima BiH. Prosto je nevjerojatno što se danas dešava sa javnim servisima u BiH. Kolega iz Slobodne Bosne koga ja jako cijenim Senad Avdić jednom je rekao : Ja u svojim novinama mogu objaviti što hoću, Fahrudin Radončić može u svojima što hoće jer su to privatni mediji, ali na javnom servisu se ne može objavljivati svašta i morate biti u funkciji objektivnog informiranja javnosti".

Neki možda i ne znaju, ali Mario Vrankić je i svojevrstan glazbenik?

"Nekada sam se bavio glazbom i svirao gitaru. Radio sam puno za djecu, a u studentskim danima sam mnogo putovao sa gitarom u ruci i sa rusakom na leđima. Bilo je tu puno svirki uglavnom po studentskim kulturnim centrima i to ostaje vrijeme koje se zauvijek nosi u sebi. Napisao sam dosta pjesama uglazbio ih još više pogotovo na stihove svoga velikog prijatelja Miljenka Buhača. Sa svojim pjesmama sam i osvojio dva prva mjesta na festivalima dječje pjesme i rat je spriječio jedan moj veliki projekt snimanja nosača zvuka sa dječjim pjesmama".

Neizostavni ste i u sportu, pogotovo u košarci kao aktivan sudionik u Upravi HKK Zrinjski. Otkuda ljubav prema sportu?

"Jedno sam vrijeme radio u sportskoj redakciji Radio Mostara. Sinonim sportskog novinarstva svojedobno je bio sada rahmetli Asim Hadžijalić i ja sam uz njega znao voditi neke sportske emisije vezane za nogomet i košarku. Košarka je sport koji najviše volim i prije rata sam bio uključen u rad jednog malog kluba koji se zvao Student Debora, a službeno sam u HKK Zrinjski ušao 2003.godine gdje sam i dan danas. Sve ove godine sanjam otvorenih očiju kao i svi dobri i dragi ljudi da napravimo nešto više, a za što apsolutno nemamo uvjeta. Osim našeg entuzijazma i igrača koji su spremni nešto istrpjeti za dobrobit kluba, ja uopće ne znam kako ikako uspijevamo opstati".

Kako čovjek poput Vas uz sve nabrojano nađe vremena i za obitelj?

"Tu nisam baš savršen i moram se „pohvaliti" da jednostavno cijeli život živim na taj način i svi koji su sa mnom i ja sa njima, prisiljeni smo na nekakve kompromise i sve to ide nekako".

Na kraju pitanje koje postavljate svojim gostima u emisiji Dobar loš, zao. Gdje se svrstava  Mario Vrankić: Dobar, loš ili zao?

"Zao sigurno nisam i to sam spreman kazati bez onoga neka drugi kažu o meni. Znam nekada biti malo loš, nisam nepristojan, ne volim psovati i volim pristojnu komunikaciju. Međutim za pristojnu komunikaciju su potrebne dvije strane i ja pokušavam izbjegavati svađe. Živimo u vremenu kada nekada morate biti ružnijeg ponašanja, pa sigurno da i ja ne odskačem od toga".

Ima li nešto što nismo spomenuli i što bi htjeli da se ostvari?

"Sanjam sportsku dvoranu".