FOTO  Marin Ćorić: HDZ je bio i ostao stožerna stranka hrvatskog naroda u BiH

Prigoda je to da se prisjetimo tog datuma kroz razgovor sa jednim od utemeljitelja HDZ-a BiH , dragovoljcem Domovinskog rata i ratnim vojnim invalidom Marinom Ćorićem koji je u to vrijeme ujedno bio i najmlađi član inicijativnog odbora za Mostar.

Na 20. obljetnicu Marin je imao čast pozdraviti nazočne na proslavi, i sjetit ćeemo se njegovih riječi:

Nemojte mi zamjeriti što ću se večeras prisjetiti Martina Lutera Kinga i njegove čuvene rečenice „Aj gat a drim", „Imam san". Kakve smo snove mi imali ili smjeli imati tog trećeg lipnja 1990. godine u skromnoj garaži u Cimu kad se mnogima činilo kako je Jugoslavija neuništiva, JNA strašna sila kojoj se svi sklanjaju s puta, a komunizam gotovo pa vječno zadana kategorija i okvir naših života? Međutim, potvrdilo se kao i toliko puta u povijesti da ništa nije nemoguće. Da biste uspjeli, trebate u nešto čvrsto vjerovati i, iznad svega, željeti da se to ostvari i predano i nesebično raditi. Beskrajno sam ponosan na to vrijeme čistoće, ideala, svesrdnog davanja i sanjanja otvorenih očiju. Bez kalkuliranja i očekivanja bilo čega osim slobode i budućih godina ponosnog i dostojanstvenog življenja. A, onda sam odmah i tužan. Sjetim se kako onih sjanih među nama, onih koji su također imali svoj veliki san o nečemu što treba i mora doći, danas nema ovdje gdje bi trebali biti.

Danas 27. godina poslije Marin je i dalje ponosan na ta vremena ponosa i slave kada se rađao san o slobodi i ravnopravnosti.

Dugo je vremena prošlo od tih dana, prisjeća se Marin i dodaje: Ti su mi dani uklesani u mozak i mladost. Tada sam imao 25. godina kada je nas nekoliko u jesen 1989. godine, ja bih rekao hrabrih momaka krenulo. Imali smo snove o nekoj ljepšoj budućnosti, da naš narod bude narod i da bude svoj na svome, te bude ravnopravan sa ostalima u tadašnjoj državi, a u današnjoj BiH sa ostala dva naroda.

Da li je danas toliko godina poslije to uistinuu tako?

Ja bih htio da jeste, ali na žalost to nije baš tako kako smo mi sanjali u to vrijeme.

Kako je bilo toga dana?

Mi smo kao mladi ljudi puni energije htjeli napraviti nešto. Počeli smo krajem 1989. ra radom, ali smo službeno krenuli sa osnivanjem stranke, točnije inicijativnog odbora za grad Mostar 03. lipnja 1990. godine. Pozvali smo goste iz svih gradova u Hercegovini, i taj dan, a bila je nedjelja sastali smo se u jednoj garaži u Cimu, te smo izabrali predsjedništvo i izvršni odbor.

Zašto baš u garaži?

Taj dan smo vršili pripreme u Ilićima u kući Nikole Bubala, ali smo primjetili da se oko  kuće vrzmaju neki nepoznati ljudi i vozila, te smo se prebacili malo dalje  u garažu u Cimu. Hvala Bogu sve se dobro završilo i službeno smo krenuli sa radom. HDZ je danas gdje i jeste, nije sve onako odlično kako smo zamišljali, ali je svakako dobro, te se nadam da će se to još više popraviti u budućnosti. HDZ je bio i ostao stožerna stranka hrvatskog naroda u BiH. HDZ je i dalje naš pokret. 27 godina u životu čovjeka je puno, ali je u politici i stvaranju države to ipak malo. U to sam se i uvjerio kroz život i rad u stranci za sve ove godine do danas.

Iz HDZ-a je nastao i HVO. Ovih dana se slave Lipanjske zore, a vi ste i sami bili sudionikom Domovinskog rata?

HDZ jeste stvorio i organizirao HVO. Kada smo vidjeli što nam se sprema morali smo se organizirati, te se suprostaviti agresiji tadašnje vojske koja se samo zvala JNA. Mi smo se organizirali, suprostavili se toj armiji,  i na koncu obranili i oslobodili Mostar i Hercegovinu. Da se tada nismo organizirali bila bi pokorena Hercegovina, alli i Dalmacija, a mi danas bili razasuti po svijetu. HVO je bio stup obrane hrvatstva u BiH. Neki su tada govorili da to nije njihov rat, a kasnije se ispostavilo da jeste i morali su se, što bi naš narod rekao ujest za jezik. Pojedinci to neće ni danas priznati, ali povjest se ne može prekrojiti. Ovih dana se slave i obilježavaju Lipanjske zore, a i ja sam sudionik rata. Moje porijeklo je iz Kruševa na koje sam ponosan bez obzira što sam živio u Mostaru.

U ratu ste i stradali?

Da upravo sam i ranjen na Kruševu 08. svibnja 1992. Liječio sam se u ratnoj bolnici u Grudama, a zatim i u splitskim Firulama. Danas sam hvala Bogu živ, ali su ostali ožiljci iz rata koje osjetim pri svakoj promjeni vremena, ali borim se koliko mogu.

Kakvi su osjećaji danas?

Danas sam ponosan, jer nisam okaljao obraz, kao ni moji suborci. Ono što danas prezentiraju tkz. mediji koji se nazivaju građanski nije istina. Mi smo krenuli u ovo kao mladi ljudi, pa bi tako i danas mladež trebala malo dalje gledati, a mi stariji trebamo biti pista sa koje će poletjeti u pravom smijeru.

Nešto za kraj neka poruka?

Želim svim utemeljiteljima, članovima, simpatizerima i glasačima HDZ-a čestitati ovu 27. obljetnicu utemeljenja naše stranke. Svako vam dobro u životu i radu! Živjeli