Katarina Zovko Ištuk: Sjećanja

Katarina Zovko Ištuk
SJEĆANJA

Prošle su duge godine, al´ slika nikako ne blijedi,
još se svega sjećam, iako već odavno, moja kosa sijedi,
pamtim učiteljice i Stanu i Miru, pamtim po dobroti
i nije više Druga osnovna, sad je škola Pavaroti.

Još se sjećam družine, znadem igru svaku,
bosonogi igrali smo igre, u Čelebića sokaku,
svi smo bili složni k´o sestre i braća,
sva ta lijepa druženja, uspomene vraća.

Mobitel i internet, za to nismo znali,
niti skupe igračke, nismo tad´ imali,
po avlijama redom, mi smo voće krali,
kad procvatu jorgovani, redovno smo brali.

Na obali Neretve ispod Lučkog mosta,
po ljetnom ćelopeku, kupalo se Mostaraca dosta,
bili smo još mali, plivat´ nismo znali,
al´ smo hrabro u toj vodi, brzo proplivali.

Roditelji naši strogi su nam bili,
zbog te brze rijeke, kaznu bi dobili,
bježali bi krišom, svak iz svoje kuće,
da plivamo po Neretvi, jer je bilo vruće.

Zadovoljstva u srcima na pretek je bilo,
dragi Bože, što se danas s ovo djecom zbilo,
dijele se na klanove i te grupe neke,
nema više druženja, kraj te bistre rijeke.

Ostala su sjećanja, na te sretne dane,
ostao je žal, u svakoj nam duši,
dok gledamo ovu mladost, što se u zlu guši,
poklonimo djeci, naše lijepe snove,
da nam djeca žive sretno, to se ljubav zove.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
18. 07. 2015.