Dnevni život Mostara: Grad smješten negdje na centru svijeta

Ovdje nećemo govoriti o ružnim stranama Mostara, nego onim lijepim. A Mostar je lijep grad, bez obzira s koje obale ga gledao. Mostar, grad krajnosti. Sve u njemu ima prefiks ˝naj˝. Kad je hladno, na Rudniku možeš, ako zažmiriš, ugledati polarnog medvjeda dok lovi tuljana. Kad puše bura, puše tako da ti odvaja meso od kosti, i to ispod bunde. Futrovane. Kad je vruće, možeš na Spajalici sresti Sotonu koji je došao ljetovati na Neretvu. Grad koji ima svoja pravila, koji postoji radi sebe samoga i u kojem imaš sve što možeš zamisliti, ako dobro potražiš. Grad koji te osvoji i ne izlazi iz tebe, ako ga prihvatiš i ako on prihvati tebe. Grad koji se sveti na najokrutnije načine ako ga pljuneš.

Piše: Ivan MIKULIĆ / ABCportal.info

U Mostaru vrijede posebne norme. Ako si dobar glazbenik, ne znači da si dobar glazbenik u Mostaru. Ali ako na Kantarevcu dobiješ pljesak i pusu, idi u Vegas stari. Sjedi na kavu, dugu i sporu, negdje na Aveniji i uživaj u pogledu. U Mostaru, na aveniji, šetaju najljepše žene na svijetu. Ovo nije metafora. Gledaj ih, dok se po Starom šeću i slamaju srca pogledima, mlade duše kvare obrisima, oči cakle osmjesima. Zbog genetike, valjda, tako su lijepe. U ovom, kroz povijest graničnom, području, kretalo se uvijek svakakve svjetine, svih boja, vjera i veličina. S vremenom, kako to obično ide, opstali su i iskristalizirali se najbolji geni.

Nije negdje tamo ljepše, niti bolje. Nisu negdje tamo rijeke čišće i planine bjelje. Ovdje. Ovdje u Hercegovini, ovdje je centar svijeta, i ovdje su ljudi najljepši, najsposobniji, najinteligentniji. Šovinizam? Uvjeri me da nisu. Prošetaj, tamo do Rondoa, pored Kosače, uzidane u vječnost, pa dolje, prema Franjevačkoj, pa kroz mahalu, pored bradatih starih kovača, do Staroga Mosta. Zakorači na njega i idi prema sredini. Pazi, da se ne spotakneš. Mnogi se ovdje spotaknuše, veći i jači od tebe. Kad dođeš na sredinu sklopi oči i pusti koži da osjeti buru, pusti uši da čuju žamor s jedne, i sa druge strane. Pusti nosnicama da udahnu miris kave, i miris kafe...

Ne otvaraj oči. Nalaziš se na granici Mostara. Okreni se prema izvoru, da ti bura lice šiba. Nalaziš se na granici Europe, svijeta, planete. Digni lijevu ruku. Tamo je zapad. Tamo je i Zapad. S tvoje desne strane je istok, i sve što Istok jest. Imaš privilegiju stajati na Mostu, granici Zemlje, koji ponekad spaja, prečesto razdvaja. Tu negdje, s tvoje desne strane, nalazi se najljepša djevojka na svijetu. Vidio sam je jednom. Bila je prelazila Most, pa sam je vidio, pazeći da ne gledam predugo, prestrašen ljepotom. Možda upravo prolazi pored tebe, lutajući među kulturama, dok ti budalo, oči zatvorene držiš! Pazi se, možda je čuvaju, možda te na kolac nabiju. Bilo ih je, nabijenih, tuda oko tebe. Puno krvi je tu, oko tvojih noga, puno suza, koje spraše krv.

Okreni se, sve dok buru ne osjetiš na potiljku. Dolje, dolje je more. Tu negdje, u vidokrugu tvojih sklopljenih očiju, tu negdje ti je kolijevka civilizacije. Poprilično naslijeđe, ne misliš li? Možda su svi htjeli biti tu, gdje si ti sada. Ali nema mjesta za sve. Možda se nisu znali nositi s tim, pa su se poubijali. Pa opet. I opet. Možeš li se ti nositi s tim? Ili ćemo se poubijati, ti i ja? Izgubit ćemo, obojica, odmah da ti kažem. Svi dosad su izgubili. I mi ćemo.