Moja Hercegovina se više nikome ne želi ispričavati

Kad bih se odrekao ove analogije propalo bi mi i retoričko pitanje „kako je zamalo (po)pušio hrvatski Pijemont?“, to bolno pitanje koje planiram, čim se iz seoskog piskarala prometnem u slavna pisca, promovirati u naslov neke svoje buduće knjige, možda i bestselera, nikad se ne zna. Urođeno neskroman, doduše ziheraš, ne uviđajući nijedan pristojan razlog zašto bi „hodio malen ispod zvijezda“, ja bih se možda i drznuo na takav korak kad bih (unaprijed) znao da će me zapasti Nobel ili, u najmanju ruku, Pulitzer. Ta knjiga bi trebala biti zbirka, neka vrsta sabranih (ne)djela povelikog broja Hrvata i naših dušebrižnika koji su (privremeno) upropastili priliku da Hercegovina odigra povijesnu ulogu predvodnice procesa ujedinjenja hrvatskih zemalja, baš poput Pijemanta u slučaju Italije.

To je staro podalpsko vojvodstvo/kraljevina, naime, svojom vizijom i djelovanjem upalilo iskru talijanskoga zajedništva potkraj devetnaestog stoljeća, kao što su Hercegovina i Hercegovci potkraj dvadesetog, ne umanjujući domoljublje i doprinos ni ostalim hrvatskim regijama, s posebnim kamenjarskim žarom prionuli stvaranju hrvatske države, vjerujući kako će i Herceg-Bosna naravno biti dio hrvatskoga kulturnog, a možda i državnoga kruga.

Prije nekoliko dana sam u svojim Grudama nazočio prigodničarskom evociranju uspomena na „dane ponosa i slave“, dane kada je prije punih osamnaest godina utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Za one koji ne znaju, to je onaj prostor, ona tvorevina u jugoistočnoj Europi koja se, zarad uravnotežene prekompozicije tog dijela svijeta (Hrvatska i Srbija u tzv. avnojevskim granicama, Bosna i Hercegovina kao trojedina, troentitetska država, svojevrsna tampon zona), odrekla sna ogromne većine svojih stanovnika, i ne sluteći jadna kako će i tako gorki kompromis biti dodatno osporavan i sakaćen, u režiji njenih otvorenih neprijatelja, ali i uz nijemo statiranje vlastitih političkih elita i onih koji su u njeno ime pregovarali.

Ove svečanosti su, kako su godine prolazile, sve više pripadale običnim ljudima i (u najboljem slučaju) srednjerangiranim političarima, a sve ste rijeđe mogli vidjeti nekog potentna hrvatskoga homo politicusa, zaokupljena nastojanjem da se ne zamjeri onima koji bi ga mogli doći karijere, u širokom rasponu od Visokoga predstavnika preko domaćih ili (još gore) stranih tužitelja do manje ili više važnih veleposlanika. Tko je htio sarajevsku (a onda u dogledno vrijeme možda i briselsku) karijeru „hrvatskoga“ političara, prešućivanjem je i ignorancijom posebno pazio da ne stane na žulj nekom bosanskom fratru ili medijskim propagatorima idiličnog unitarnoga šupljaka i (samim životom kompromitirane) „institucionalne konstitutivnosti“.

Zagovaratelji ideje Herceg-Bosne, mnogobrojni a tihi, među Hrvatima Hercegovine i Bosne većinski, u ovih osamnaest godina prolazili su trnovit put od egzistencijalne tjeskobe do utemeljena optimizma i natrag, pa tako više puta. Još prije, puno prije nego nas je počeo braniti Miljenko Jegović a Denis Kuljiš, William Montgomery i Vesna Pusić davati nam za pravo, ta tiha većina je znala, jednostavno je znala da su na njenoj strani prirodni i Božji zakoni, pravda sama, ali trebalo je otrpjeti teror (medijski, politički, kazneni) koji je dolazio od sarajevskih prodavača magle, najčešće profesionalnih. Svih nacionalnosti. Ima među njima i pristojna svijeta u čije dobre namjere ne treba sumnjati. Međutim, dobre namjere su nužan ali ne i dovoljan uvjet (rekli bi matematičari) da se dođe do „ispravnih“ rješenja, takve namjere vrlo često odvedu (poslovica kaže da je sami put njima popločan) tamo gdje nitko od nas ne bi htio završiti.

Na otprilike takvom smo mjestu (valjda je to neko mjesto) prije petnaestak godina već jednom bili, i vragu dosta.

Kad smo već kod Pakla, često se pitam (sav onako geopolitički nabrijan) kako bi danas država Bosna i Hercegovina izgledala (ako bi uopće izgledala) da su različiti hrvatski i bošnjački utopisti u zadnjih dvadeset godina silnu energiju trošili, umjesto na demonizaciju Hercegovine i Herceg-Bosne, na izgradnju trojedine države istinski ravnopravnih konstitutivnih naroda, države s tri entiteta, ne ekskluzivno već dominantno etnonacionalna? Da su nastojali razumjeti naše razloge, a ne na našim zamišljenim „graničnim prijelazima“ (otprilike tamo gdje su nekada bili punktovi HVO-a) vješali natpise na kojima je otprilike stajalo „Lasciate ogni speranza voi ch entrate“?

Moja notorno seljačka pamet (a kakva bi drugo mogla biti) mi kaže da bismo mi danas imali tri puno demokratskija i pluralističkija društva, koja bi istina bila etnonacionalno određena, ali zato ne nužno manje pravedna i prosperitetna za sve svoje građane. Da smo se svi uhvatili izgradnje upravo takve države, Bosna i Hercegovina bi možda već sada bila ne samo puki mehanički, nego u stanovitoj mjeri organski zbroj svojih sastavnih dijelova, mi bismo se možda već davno bili izbavili iz „vlasti tame i mjesta muka“. Ovako, dok god traje nametanje neprirodnoga, unitarnoga modela uređenja, količina ljubavi i interesa Hrvata i Srba za ovu državu predvidljiva je kao, recimo, trand učestalosti konzumacije braka kako prolaze godine (nemilosrdnim statističkim riječnikom: lani zamalo, ove godine rijeđe).

Jedno je sigurno, da smo imali stabilne i neupitne etnonacionalne entitete danas bismo imali, svatko u svom dvorištu, puno više snage za obračun s vlastitim autentičnim vrstama budala i kriminalaca (političkih, gospodarskih, vojnih), imali bismo razvijenije institucije civilnoga društva, djelotvornije i modernije institucije općenito. Za nogometnu reprezentaciju tako zbrojene države, države triju sretnih entiteta čije su elite davno natjerane na odgovornost na vlastitom teritoriju, vjerojatno bi navijao daleko veći i raznolikiji broj njenih državljana nego nedavno protiv Portugala. Takva bi se možda i bila plasirala na Svjetsko prvenstvo.

Sve nekad ne vjerujem svojim očima, ali izgleda da se situacija ubrzano mijenja. To se, osim po znakovima izvana, ove godine moglo raspoznati i po ponašanju barem dijela hrvatske političke vrhuške.

Od prije neki dan i formalno punoljetnoj ideji Herceg-Bosne ipak se smiješi svjetla budućnost. Ako ćemo pošteno, i zaslužila je.

Svijest da je troentitetska država, pa onda i Herceg-Bosna, razuman kompromis za sve tri strane širi se poput pandemijske gripe. Njeno žarište vjerojatno jest negdje u Hercegovini, ali ona ne bira žrtve, ne poznaje granice, vjeru ni naciju. Ne širi se ona (nažalost) zahvaljujući odlučnosti naših hrvatskih lidera, većina od njih se vjerojatno cijepila, nego je ideja Herceg-Bosne preživjela i širi se zahvaljujući prirodnoj utemeljenosti na koju se naslanja. Danas je svima jasno da više ništa nije kao prije petnaest ili osamnaest godina, svi smo drukčiji i valjda svjesniji svoje pozicije i potencijala. Ja sam, naprimjer, prije osamnaest godina još uvijek mogao praviti djecu (što sam, sve u šesnaest, i činio; neosporan dokaz su trenutno troje mojih hercegbosanaca u mjesnoj srednjoj školi), a noću nisam morao ustajati radi mjehura. Srbi su u međuvremenu - gdje god su stigli - napravili brojna sranja, ali im je i svrnut poneki rog. Bošnjaci (narod brže nego političari) polako uviđaju da su im lagali neposredno prije i tijekom rata, obećavajući im državu po njihovoj mjeri, i to na cijelom teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Oni se stidljivo okreću prema ideji vlastitoga entiteta, bio on u sklopu federalne države ili, zašto ne, posebna nacionalna država Bošnjaka. Hrvati se u (poglavito) Herceg-Bosni oslobađaju kompleksa kolektivne krivnje za neke nepodopštine napravljene u njihovo ime, uvjereni kako one ni po obujmu ni po „organiziranosti“ (a bome ni po, koliko god to morbidno zvučalo, reciprocitetu s druga dva naroda) ne mogu dovesti u pitanje njihovo prirodno i demokratsko pravo na federalnu jedinicu u Bosni i Hercegovini.

I kod nas se to brže događa u narodu nego kod naših političkih prvaka.

Da ne bih zaboravio, pored simboličke sličnosti na povijesno-političkom planu, spomenut ću ovdje i neke opipljivije, zemaljske sličnosti između Hercegovine i Pijemonta. Krenimo redom.

Talijanska regija Pijemont smještena u podnožju Alpa (analogija prva: hercegova zemljica u podnožju moćnih planina, hercegovačkih Alpa, s Čvrsnicom kao najvišom planinom u Hrvata na čelu) pokrajina je u kojoj izvire važna talijanska rijeka Po (analogija druga: zemlja u kojoj izvire opjevana, divlja i podatna rijeka Neretva), poznata je talijanska vinorodna regija (analogija treća: onima koji su ikada probali Blatinu ili Žilavku ovo ne trebam posebno objašnjavati). Četvrta (anti)analogija s tvornicom FIAT (Fabbrica Italiana di Automobili Torino), smještenom u glavnom gradu Pijemonta, u Hercegovini bi nažalost mogli biti sveprisutni neuredni auto-otpadi i slava koju smo stekli kao idilični kraj za „prekucavanje“ brojeva na motorima automobila, s posuškim Vranićom kao mitskim mjestom. Mostaru, u svrhu usporedbe s Torinom, ostaje utješna titula najvažnijega državnog središta aluminijske industrije. Nisu cijeli automobili, ali se mnogi njegovi dijelovi od aluminija vrlo često prave. Taj naš Mostar je ostao zakinut i time što nije barem nakratko bio glavni grad cijele Države, poput Torina, ali zato je nogometni klub Zrinjski gotovo jednako star kao Juventus. Za petu analogiju, onu koja bi trebala označiti hercegovačkog Giuseppea Garibaldija, pustolova koji je odigrao jednu od ključnih uloga u ujedinjenju Italije, dakle nekog svehrvatski relevantnog revolucionara, vojskovođu ili političara, nekog nesretnika čiji je rodni grad na kraju ostao izvan (ne)ujedinjene Hrvatske (kao što je Garibaldijeva Nica na kraju ostala izvan Pijemonta i Italije, puno je u Hercegovini kvalitetnih kandidata. Baš kao Garibaldija, mnoge od njih krasi i očijukanje s ljevičarstvom i raznim komunama, ali nećemo im gledati u zube.)

Moja Hercegovina (priznajte da me je baš lijepo čuti kako joj familijarno tepam), taj zamalo hrvatski Pijemont, napadana i osuđivana, danas se više nikome ne želi ispričavati.

Ako je projekt Herceg-Bosne naš, onda ga danas želimo proglasiti otvorenim projektom, pa tko voli nek izvoli.

Otprilike kao i prije osamnaest godina, osamnaest teških godina kroz koje su nam život i vrijeme dali za pravo, sve općine (ili kompaktni dijelovi općina) u kojima su Hrvati po popisu iz 1991. godine imali apsolutnu ili relativnu većinu dobrodošle su. Hrvati koji ostanu izvan hrvatskoga entiteta imat će sva ljudska i nacionalna prava, nad čijim ostvarenjem će bdjeti hrvatske entitetske i paritetno konstituirane državne institucije. Mi želimo Herceg-Bosnu kao zajednicu koja je u stanju preuzeti odgovornost na pripadajućem teritoriju na način kako to pristoji uljuđenim društvima. To se posebno odnosi na zaštitu prava Bošnjaka i Srba koji će živjeti unutar tog entiteta.

Više nas nije niti briga tko je već shvatio da je troentitetsko uređenje najbolje rješenje za sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, a komu će trebati još koja godina. Takvo uređenje je od samoga početka na tragu „regionalno postavljenog projekta“, pristupa kojeg danas, kao jedino mogućeg, zagovara gđa Vesna Pusić. Ona ista Vesna Pusić koja nam je u ovih osamnaest godina, do neukusa, bezbroj puta spočitavala stavljanje ovog problema upravo u takav kontekst, ista ona slatka Vesnica koja je nastupima i u samom Hrvatskom saboru podržavala i kreirala svojevrsni kriminalizirajući predtekst za haške optužnice hrvatskim političkim i vojnim prvacima u obje države.

Ako je shvatila Vesna, valjda će i svi ti Ivani, Senadi, Dragani, Bože, Sulejmani, Harisi… Ne vjerujem da će joj to biti dovoljno, ali On bi joj ovu naknadnu pamet u Čistilištu mogao uvažiti kao olakotnu okolnost.

Ivan Šimić