Svjedočanstvo iz Međugorja : Put obraćenja nije bio lak

Emmanuel Hacha iz Meksika jedan je od najpoznatijih pjevača zabavne glazbe na španjolskom jezičnom području.

U braku je trideset godina, ima troje djece. Htio je biti toreador, ali je postao pjevač. Njegov sin Aleksandar ide njegovim stopama. U Međugorju su našli put prema sreći. Kažu: „Bog nas ljubi i želi da svi budemo sretni. Bog to može postići, ali samo uz našu suradnju." Svoje iskustvo te istine podijelili su na Festivalu mladih.

ALEKSANDAR HACHA

Ja sam Aleksandar Hacha, imam 27 godina, Meksikanac sam i katolik. Imam dvije sestre, tatu i mamu. Sada smo vrlo jedinstvena katolička obitelj, ali nije uvijek bilo tako.Kantautor sam, glazbenik od rođenja, to je moj poziv i moj izbor. S četiri godine počeo sam se baviti glazbom. Izdao sam dva CD-a i radim na trećem. Trebalo mi je mnogo godina da otkrijem smisao života. Prije osam godina doživio sam snažan proces obraćenja. Odrastao sam u katolič-koj obitelji koja nije prakticirala vjeru. Bili smo katolici više iz običaja nego iz uvjerenja. S jedanaest godina prvi put sam došao u Međugorje. Iako sam imao snažan kontakt s Gospom i Isusom, mir i radost koje sam osjećao na hodočašću trajali su samo nekoliko mjeseci, a onda su se izgubili zbog nedostatka ustrajnosti u molitvi.

Od puberteta do devetnaeste godine sreću sam tražio na krivim mjestima. Bio sam impulzivan i buntovan, do grla u alkoholu, cigaretama i promiskuitetu. Rasipao sam novac i bio sam jako tašt. Tukao sam se sa svima, nekoliko puta su me izbacivali iz raznih škola, a moj odnos s Bogom bio je trgovački. Bio je to bog po mojoj mjeri. Živio sam samo za sebe. Moje je životno pravilo bilo, čini što hoćeš, kako hoćeš i kada hoćeš. Želja mi je bila da me cijene i poštuju i da postignem ciljeve koje sam si zadao. Kada sam ih ostvario, ostajao sam nezadovoljan. Tako sam s vremenom shvatio da me poroci ne mogu usrećiti, nisu mi davali ono što sam tražio. Bio sam u posvemašnjoj konfuziji. Osjećao sam se sam i izgubljen.

Prvi dobri koraci

Od ranih godina primjer mojih roditelja koji imaju prekrasan brak i obitelj u kojoj sam odrastao posijali su u meni sjeme želje da i ja imam sretnu obitelj. Želio sam naći ženu koju ću voljeti, postati dobar muž i dobar otac, ali sam shvatio da to, ako nastavim živjeti kako sam živio, nikada ne ću postići. Počeo sam se ponašati drugačije. Bio je to moj prvi korak prema dobru. Drugi korak u pravom smjeru zahvaljujem svom ocu. Kada sam imao 19 godina, na jednome koncertu s njim pjevao sam pijan. Nakon jedne noći pijančevanja s prijateljima do zore, tata mi je rekao: „Ili ćeš ostaviti piće ili te više ne ću podržavati, pa ćemo vidjeti kao ćeš platiti svoj studij!" Pogodio me u slabu točku, a to je glazba, koja mi je bila najvažnija. Znao sam da trebam njegovu potporu. Nisam bio spreman to staviti na kocku i preko noći sam ostavio cigarete i piće, a kada to ostaviš onda počneš stvarno živjeti. Uđeš u kontakt sa samim sobom i vidiš stvari kakve jesu. Tvoje se praznine sve više pokazuju jer više nisi pod anestezijom, više ne bježiš od istine i stvarnosti. Shvatio sam i da ima mnogo licemjerja i laži u mojim krugovima.

Tada sam imao lijepu djevojku, ali ta veza nije funkcionirala. Kada je tražila da idemo korak dalje, savjest mi to nije dopuštala jer sam znao da se ne ću njome oženiti, i ako nastavim s njom, onda ću je samo koristiti za vlastito zadovoljstvo, da ispunim svoju samoću. Srce mi nije dalo mira. Bio sam iskren i to sam joj rekao, to je bio moj drugi dobar korak. Počeo sam se pitati je li dobro ono što činim u određenim situacijama. Bilo me strah da ću donijeti pogrješne i nepopravljive odluke. Došao sam na jednu novu ideju. Znam da mi ju je dao Bog. Otkrio sam da ako budem živio za svoje strasti, u životu ne ću postići ništa stabilno, jer su strasti kolebljive. Osjećaji i emocije su nestalni, ne funkcioniraju. Shvatio sam da za sretan život nisu dovoljne strasti, treba biti pošten, pravedan i istinoljubiv. Te su mi ideje pomogle krenuti u pravom smjeru.

Isuse, ako postojiš i ako me ljubiš, pomozi mi!"

Što je ljubav? Što je sreća? Opijati se? Zašto drugima činim nešto što ne bih želio da drugi meni učine? Što je ispravno? Što je najbolje? To su bila pitanja... Pokušao sam vlastitim razmišljanjem naći odgovore, ali u meni je bio čvor mješavine laži i istine. Moja me prilično deformirana savjest nije mogla dovesti do odgovora. Nisam htio da itko na mene utječe jer nisam nikomu vjerovao... Konač-no, jednoga dana, dok sam razmišljao u svojoj sobi, iscrpljen i umoran pogledao sam raspelo koje je visjelo na zidu i rekao sam: „Isuse, ako postojiš i ako me ljubiš kao što to kažu, pomozi mi, poslušaj me, odgovori mi! Ja ne znam što mi je činiti. Sve stavljam u tvoje ruke!" Nekoliko dana poslije, na jednome krštenju, jedan se svećenik zagledao u mene i pozvao me k sebi. Upitao me: „Kako si?" Odgovorio sam: „Jako loše, nisam sretan!" Pozvao me na prijateljski razgovor. Prihvatio sam, otvorio sam mu srce. Saslušao me i na vrlo suptilan način mi je govorio o vjeri i istinama Evanđelja. To je snažno odzvanjalo u mojoj duši, ali je tražilo i velike promjene u mome životu, koje nije bilo lako prihvatiti. Nakon nekoliko sati razgovora dao mi je nešto što će mi pomoći naći odgovore - dao mi je Bibliju i jednu knjigu duhovnosti. Nisam poznavao vjeru, predložio mi je da čitam Ivanovo Evanđelje.

Toliko sam želio odgovore da sam cijele noći čitao i do zore pročitao cijelo Ivanovo Evanđelje. Poslije sam sve više čitao Bibliju i Katekizam. Slavim Boga za to. Našao sam ono što sam tako dugo tražio. Našao sam ono što sam trebao: smisao života, put sreće, istinu koja mijenja život ako je se živi, mir srca. To su bile istine koje su u meni već bile po Duhu Svetomu, po krštenju. Duh Sveti mi je u savjesti tiho govorio te istine, ali ga nisam slušao i nisam ih prepoznavao jer sam živio u velikoj buci. Bježao sam od istine i samoće. O. Antonio mi je pomogao spoznati Božju volju i moj put sreće. Put obraćenja nije bio lak. Počeo sam živjeti sakramentalni život pa su neki od mojih prijatelja pomislili da sam skrenuo, i zato su se udaljili od mene. Neki su me pokušavali uvjeriti da je istina u protestantizmu, pa sam na neko vrijeme odbacio katolicizam. Konačno, zahvaljujući Međugorju i Gospi koja mi je govorila na razne načine, vratio sam se u Katoličku Crkvu. Jedna od knjiga koje su mi pomogle bila je Montfortova „Prava pobožnost". Svima je preporučam.

U Međugorju je počelo obraćenje cijele moje obitelji

U Međugorju je na dubok način počelo obraćenje cijele moje obitelji. Tata je ovdje doživio veliko obraćenje i ovdje je sve nas, svu svoju djecu, posvetio Gospi. Doći ovamo, provesti trenutke samoće i slobode, mnogo pomaže u susretu s Bogom. Nasljedovati Isusa je rizik. Predati se u njegove ruke, ostaviti svoju sigurnost, vjerovati u njega velik je korak. Bila je to za mene duga bitka u kojoj sam mir nalazio i gubio. Čitanje Biblije bilo mi je velika pomoć u trenutcima iskušenja. Počeo sam moliti krunicu i svaki dan ići na Misu. Bog je istina, Bog je u Euharistiji, zato idemo na Euharistiju. Sada kada sam blizu Boga i kada ga stavljam u središte svoga života, sve mi je teže živjeti u svijetu glazbenika u kojemu vlada razvrat, droga, licemjerje... Nije lako, ali Bog mi je pokazao da je sa mnom i da mi pomaže. Pozivam sve vas da živite ono na što nas Gospa ovdje poziva: molitvu, post, obraćenje, čitanje Svetoga pisma, ispovijed, Euharistiju. Mogu posvjedočiti da mi je to promijenilo život, a u mojoj obitelji sada ima više mira i ljubavi nego ikada.

EMMANUEL HACHA

Moj je djed bio plesač flamenka, a majka je bila pjevačica, s juga Španjolske. Rodio sam se u Meksiku. Od rane mladosti me Isus zvao, ali ga nisam htio slušati. Kao dijete sam pjevao u školskom katoličkom zboru. Nisam imao sretno djetinjstvo. Kad sam imao samo osam godina, majka mi je umrla od raka pluća. Moja sestra, koja je tada imala šesnaest godina, zauzela je majčino mjesto. Bila je puna ljubavi i nježnosti, baš kao moja mama, ali je i ona umrla samo dvije godine poslije mame. Ostali smo bez majke i sestre. Moj je otac bio toreador, putovao je po Latinskoj Americi i Španjolskoj. Odrastao sam u brojnim kućama i kod mnogih tetaka. Činilo se da nema nade. Kada sam pjevao, a pjevao sam po sav dan, gitara mi je bila druga duša, ali me istodobno zvao svijet borbe s bikovima i postao sam toreador. Jednom mi je prilikom bik slomio oba koljena.

Poslije rehabilitacije vratio sam se u arenu, i opet se dogodila ista stvar te sam četiri godine proveo po bolnicama. Kada su mi liječnici rekli da više ne mogu biti toreador, sav mi se svijet srušio. Izgubio sam majku, izgubio sam sestru, nisam mogao biti toreador, nisam imao posla ni naobrazbe... Jedan prijatelj s televizije me je upitao zašto se gnjavim s bikovima, zašto ne pjevam. „Bog ti je dao jedan dar, a ne dva", rekao mi je. No, svejedno sam htio biti toreador, jer najbolje je kada padaš i opet se dižeš.

Ljubav prema Isusu koju sam imao kada sam bio mali i dalje je kucala u mome srcu, premda to nisam znao. Počeo sam pjevati, upoznao sam ženu kojom sam se oženio i s kojom sam trideset godina u braku. Imao sam prekrasnu umjetničku karijeru. Mnoge zlatne ploče, koncerti, brojna publika... Nikada nisam uzimao drogu. Jedina dobra droga u našoj je glavi: to su naši snovi. Malo dijete koje je u nama treba hraniti da bi moglo sanjati. Jednom sam od majke jednoga svoga prijatelja čuo za Međugorje. Imao sam 22 godine i dugu kosu. No, u Međugorje sam došao tek petnaest godina kasnije, najprije sa svojom ženom, a onda i s djecom. Moja kćer Giovanna se udala za dečka kojeg je upoznala u Međugorju, Gospa ih je spojila. Vjenčali su se prije dva mjeseca. Na medeni mjesec su došli u Međugorje zahvaliti Gospi i Isusu i njima povjeriti svoj brak. Obitelj je nukleus društva. To je božanski sakrament, to je predivno. Ovdje je i moja supruga Mercedes. S njom sam izgradio obitelj. Izdržala je moj život umjetnika. Kad god bih se vratio u sitne sate, ona bi otvorila oči i pitala: „Kako je bilo?" Nikad nisam otišao u krevet ljut. Ako bih nekada rekao nešto nerazborito, navečer bih je zamolio za oproštenje, zaspali bismo zagrljeni. Srdžba i bol bi nestali. Odlučili smo doći u Međugorje i posvetiti svoje troje djece. Martinique je imala samo sedam godina, Aleksandar četrnaest, a Giovanna petnaest. Ušao sam u crkvu, otišao do Gospe i kada sam bio pred njom počele su izlaziti riječi iz mene za koje nisam znao odakle dolaze. Rekao sam joj: „Majko, ovo su tvoja djeca, ja ih ne znam odgajati, nitko me nije naučio odgajati djecu, ako ih stavim u tvoje ruke, ti ćeš ih zagrliti, ti ćeš ih utješiti, ništa nije važno ako ih ti držiš u zagrljaju." Svaki dan kod kuće zajedno molimo krunicu, moja djeca idu na Misu svaki dan, na pričest svaki dan, predali su svoj život Bogu. Sretni smo.

Glasnik mira

medjugorje-info.com

10.03.2013 u 10:13