Po posebnom zagovoru Gospe Međugorske, Bog mi je dao razumjeti da me stvarno pozvao u samostan

Bivša glumica Edita Majić (47) se nakon života u jednom od najstrožih redovničkih redova odlučila još više posvetiti vjeri.

Prema riječima njezine majke Jadranke Kanajet, Edita je poželjela otići u život na pusto i osamljeno mjesto. Za to se godinama pripremala, čitajući knjige o svecima pustinjacima. Uz pomoć biskupa, Edita je prije nekoliko mjeseci pronašla kuću na brdu, na osami šumskog kraja.

U jednom od rijetkih intervjua koje je dala nakon što se zaredila, Edita je 2013. objasnila kako je odlučila život posvetiti Bogu. U razgovoru koji je izvorno objavljen u časopisu Susret, a prenosi ga Bitno.net, bivša je glumica rekla kako je oduvijek znala da je kroz život nosi vjera.

- U srcu bih osjetila želju za učenjem, stvaranjem, umjetnošću, ljepotom, ljubavlju, istinom, smislom. Svi ti moji putevi bili su zapravo traženje svega toga. Na koncu, bili su traženje samo Njega jer tek u Bogu sam pronašla odgovor na sva ta pitanja - rekla je tada Majić.

Već sa 16 godina u srednjoj umjetničkoj školi osjetila je, objašnjava, potrebu za životom u samostanu.

- Stajale smo ispred škole, učenice, i pričale smo o tome što bismo bile u budućnosti, kako tko vidi svoj život. Ja ne znam što je meni došlo u tom trenutku, potpuno ozbiljno sam rekla: 'Ako ja vidim da sve ovo nema smisla, ja mogu biti časna sestra'. Svi su se počeli smijati, kao: 'koju glupost sam rekla'! Međutim, ja sam sama bila iznenađena kojom sam sigurnošću to rekla i kojim uvjerenjem da je istina to što govorim: 'čekaj ovo bi stvarno moglo biti, ali odakle je to' - prisjetila se karmelićanka, koja sada nosi ime Edita Marija od Križa.

Iako je život išao dalje svojim tijekom te se posvetila svojim strastima, odnosno glazbi, glumi, umjetnosti, stranim jezicima i plivanju, cijelo se vrijeme propitkivala o smislu svega.

- Jedna predstava, druga, jedna slika, druga. Nikada me to nije uspjelo ispuniti do kraja. Uvijek je nakon predstave ostala praznina. Moja želja da se darujem drugima, da učinim nešto lijepo, ostala je nakon predstave samo na tome da se isplatio sav trud ako se barem jednoj osobi nešto svidjelo, ako se makar jednoj u duši nešto nabolje promijenilo, sve nekako premalo - rekla je.

Uz sve to događale su joj se stvari sa strane koje su je, smatra, željele odvući od nekih dobrih nastojanja. No sve se promijenilo kada je shvatila da je 'ljubljena od Boga'.

- Bilo je to poput onoga slijepca od rođenja kojemu se odjedanput otvorila oči: tjelesne oči, oči srca, oči duše. Odjedanput mi je sve postalo jasno. Sva pitanja koja sam postavljala bila su odgovorena. Preko tog susreta, preko Božje riječi, preko svete mise na koju sam išla svakodnevno, nekad i dva-tri puta dnevno u tom početku, premda nisam znala ni odgovoriti na misi - jednostavno On me nosio, On me povukao sa sobom, On me uvukao u se - objasnila je Majić.

Jednom kada se otvorila Bogu, bilo joj je teško povjerovati da ju je, kaže, izabrao da mu posveti život.

- Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba - rekla je Edita, no kasnije je, dodaje, shvatila da u Božju ljubav treba povjerovati.

- Nakon prvoga susreta s Gospodinom, prvih mjeseci nakon početka obraćenja - koje je inače dugotrajan proces - u meni se pojavila pomisao i neizmjerna želja da budem redovnica, i to odmah karmelićanka. U molitvi sam razumjela da bih u životu mogla ostati bez svega, ali apsolutno bez svega, osim bez Boga, bez Gospe. Oni su najvrjednije što imamo. Kad imamo Boga, onda imamo sve, jer ako nešto jest, jest samo zato što je u Bogu. Da nije, ne bi ni postojalo.

Ta želja u meni bila je iz dana u dan sve veća i veća i nisam bila sigurna da li je to uistinu Božja volja ili je to samo moja tlapnja, moj umišljaj nakon toga susreta s Njime. Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba...

Uglavnom, te sumnje su mi zadavale najveću muku. Kad bih povjerovala u sumnje, da me Bog ipak ne zove, moja duša je bila neizmjerno tužna. Kad sam vjerovala u pomisao da nemam zvanje, to su bile najteže muke. I u trenutcima kad bih povjerovala da postoji mogućnost da me Bog zove, osjećala sam se kao u nebu. Tako je to trajalo, kroz molitvu, pet godina. Uz to sam radila u kazalištu, obavljala sve kao do tada.

Međutim, od susreta s Gospodinom moj se život promijenio: više ne bih ostajala po noći u kazalištu, prestala sam izlaziti, zabavljati se na razne načine, prekinula sam s nekim navikama koje mi nisu donosile nikakva dobra, posvetila sam se nekim stvarima koje sam možda trebala ranije napraviti... Zapravo, postavka moga života se potpuno promijenila. Ako sam i glumila, glumila sam za Isusa. Sve što sam činila, činila sam za Boga. Tako i taj posao koji me više nije uopće zanimao, u okviru toga da sam radila za Boga, imao je svoju neizmjernu vrijednost, kao i sve ostalo jer nije toliko važno što se radi, nego da se to čini iz ljubavi prema Bogu. U duši sam nekako znala da će mi Gospodin dati sigurnost da me uistinu On to zove, da ta moja želja nije samo moja, nego da je i Njegova. Puno sam se preporučivala Gospi (u Zagrebu sam s Njome svakodnevno u molitvi razgovarala na Kamenitim vratima) i sv. Josipu (meni najdražem svecu).

Oni su mi pomagali u tom traženju Božjeg odgovora. I na kraju, po posebnom zagovoru Gospe Međugorske, Bog mi je dao razumjeti da me stvarno pozvao u samostan, u Karmel, onako kako sam u prvom trenutku bila i osjetila u duši, kazala je bivša glumica, prenosi Bitno.net.

18.01.2018 u 08:40