Međugorje: Trideset godina poslije 2 dio

03.04.2011

Iznenađuje kako su brojne poruke u kojima Gospa upozorava na zavodničku snagu sotone u ovome svijetu, pozivajući istodobno na molitvu kao oružje u obrani od njega.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je počela davati poruke za župu Me-đugorje pripremajući je za ulogu koju joj je namijenila, Gospa prvi put otvoreno govori o sotoni i njegovu nastojanju da sve uništi: „Draga djeco! Ovih dana sotona želi da omete moje planove.

Molite da se ne ostvari njegov plan" (12. srpnja 1984.). U sljedećih godinu dana, u gotovo pravilnu razmaku uslijedilo je čak devet upozorenja u tome smislu, a onda je došla gotovo alarmantna poruka: „Sotona je uzeo jedan dio plana i želi ga posvojiti. Molite da u tom ne uspije" (1. kolovoza 1985.). U dva sljedeća četvrtka ponovljen je poziv na molitvu, a mjesec dana potom Gospa dolazi s radosnom vijesti: „Draga djeco, plan sotone je propao. Molite da se ostvari ono što Bog planira u ovoj župi" (5. rujna 1985.).U toj dramatičnoj dinamici djelovanja Zloga i zla čini se kao da je u tome času nastupilo stanovito zatišje, barem za kraće vrijeme. No, Gospa i dalje podsjeća na moćno djelovanje sotone, razotkrivajući u ponekoj poruci i način njegova djelovanja. Tako ona pozivlje na molitvu da se „razotkrije prijevara kojom se sotona služi" u zavođenju ljudi (25. rujna 1986.), otkrivajući da on to čini „svojom ohološću i lažnom jakošću" (25. studenoga 1987.). Nakon nekoliko godina stanovita zatišja, ponovno se pojačava dinamika zla, ali i otpor protiv njega. Prvo se to događa s ponovnim upozorenjem kako „sotona želi uništiti moje planove i zaustaviti želje nebeskog Oca, koje želi ostvariti ovdje" (25. rujna 1990.), da „želi razoriti moje planove mira" (25. rujna 1990.), a mjesec dana nakon toga Gospa upozorava na prijetnju globalnih razmjera: „Sotona je jak i želi razrušiti ne samo ljuske živote nego i prirodu i planet na kojem živite" (25. siječnja 1991.). Oni koji pažljivije prate i pamte svjetske događaje lako će se sjetiti da je to bilo u vrijeme rata i strašnih prizora razaranja i uništenja u Zaljevu, a na našem tlu rat je bio sve bliži.Sa završetkom Zaljevskoga rata prošla je, barem za određeno vrijeme, opasnost od globalnoga uništenja, ali je ostala opasnost od uništenja pojedinaca kroz sve veću ovisnost o materijalnim dobrima i užitcima.

Odgovor na to prepoznaje se u poruci: „Draga moja djeco, pozivam vas iznova da stavite Boga na prvo mjesto u svome životu. Ne dajte da vas sotona privuče materijalnim dobrima, već se, draga moja djeco, odlučite za Boga koji je sloboda i ljubav. Izaberite život a ne smrt duše" (25. ožujka 1996.). Bilo je to vrijeme kad je Ivan Pavao II. tako često govorio o civilizaciji života i upozoravao na opasnost od civilizacije smrti, za koju se opredjeljuje sve veći broj ljudi. Nekoga će možda iznenaditi, pa i zasmetati, tako često spominjanje sotone u porukama. Zar se život ne može objasniti i bez njega, pitaju neki. Liberalni teolozi već davno su ga počeli ignorirati u svome učenju i propovijedanju, ali time nisu nimalo umanjili njegovo djelovanje u svijetu. To je već prije četrdesetak godina zapazio poljski marksistički mislilac Leszek Kolakowski, pa je s priličnom dozom sarkazma reagirao na to u fiktivnom govoru kojim se sam sotona obraća tim teolozima: „Vidim da me više ne spominjete u svojim propovijedima. Nemojte misliti da nijekanje moje egzistencije pogađa moju taštinu. Meni je jedino važno da djelo uništenja ide dalje." Ti teolozi koji niječu opstojnost sotone ni ne pokušavaju objasniti činjenicu tolikoga zla u svijetu. Gledajući kako neki krugovi u Crkvi uporno nastoje Međugorje proglasiti djelom sotone, jedan oštroumni svjedok i tumač međugorskih događanja odgovorio im je ironično: „Samo u jednome slučaju teolozi ga ponovno otkrivaju. Kad treba osporiti fenomen Međugorja, tada gospoda teolozi iznenada vide na djelu sotonu za kojega inače ne vjeruju da postoji" (A. Sarrach). Štoviše, ako je suditi po njihovim tvrdnjama da je u Međugorju sotona na djelu, on već trideset godina uporno radi protiv sebe kako bi naštetio Crkvi.

Tko može shvatiti neka shvati!Oni koji ni nakon trideset godina nisu spremni Međugorje prihvatiti kao Božji zahvat u to zamršeno stanje svijeta i Crkve, barem se moraju suočiti sa znakovima vremena danas i usporediti ih s onima kad je Međugorje počelo. Logično je postaviti pitanje: Je li danas stanje u Crkvi i svijetu bolje ili lošije nego onda i što čovječanstvo može, ignorirajući Međugorje, ponuditi kao bolji odgovor na te izazove? Da se naš odgovor ne bi komu činio odveć subjektivnim i pristranim, pogledajmo kako na to gledaju oni koji nikada nisu pokazivali simpatije za Međugorje. Naprotiv, znali su ga neargumentirano napadati, ali im se mora priznati da imaju izoštren pogled za probleme Crkve i današnjega svijeta. Riječ je o njemačkome kršćanskom tjedniku „Christ in der Gegenwart" (Kršćanin u današnje vrijeme), koji se opširnije osvrnuo na rezultate istraživanja stanja među njemačkom mladeži danas, pod alarmantnim naslovom „Mladež bez Boga - kraj Crkve?" (CiG, br. 42, str. 475s). U podnaslovu članka stoji: „Nova Schell-ova studija pokazuje duboko zastrašujuće religiozno propadanje koje se nastavlja. Budućnost kršćanstva u ovome dijelu svijeta već odavno je postala upitna." Iako je naslov članka popraćen znakom pitanja, zasigurno nikoga ne će ostaviti ravnodušnim i mirnim. Časopis, koji se uglavnom bavi pitanjima koncilske obnove, reforme crkvene prakse, ekumenskim problemima, međureligijskim dijalogom i ekologijom, najednom izrazitim apokaliptičkim tonom progovara o budućnosti Crkve. Što je autora članka u tom istraživanju posebno zabrinulo? Činjenica da je među njemačkom kršćanskom mladeži zanimanje za Boga i duhovne vrijednosti vrlo nisko, dok je istodobno kod njihovih muslimanskih vršnjaka vrlo visoko. Samo 37 posto kršćanskih ispitanika drži da je važno vjerovati u Boga, a čak 46 posto otvoreno kaže da je vjera nevažna za oblikovanje života. Za autora članka to je jasan znak da proces sekularizacije u Crkvi i dalje napreduje. U međuvremenu, bezvjerstvo nije više samo stvar liberalnih intelektualaca, ono je zahvatilo široke mase društva. U ne tako dalekoj prošlosti normalno je bilo vjerovati, a nevjera je smatrana iznimkom. U međuvremenu, „normalno je postalo ne vjerovati. A osobenjak nije više ateist, nego kršćanin." Drugim riječima, u nekoć kršćanskoj Europi kršćani polako ali sigurno postaju manjina suočena sa sve drskijom i agresivnijom poganskom većinom, pa je s razlogom zabrinuta za svoju budućnost. Na pitanje, kako dalje u budućnost, autor članka zaključuje da se treba vratiti kršćanskim korijenima kroz odgoj u obitelji, jer treba poći od toga da mladež koja se danas distancira od Boga i Crkve svoju djecu zasigurno ne će ni krstiti. No, tu se zatvara krug nemoći, jer nema dovoljno mladih i poletnih svećenika koji bi to trebali izvesti.

Te pojave autoru ne dopuštaju s optimizmom gledati u budućnost, pa zaključuje: „Budućnost Crkve dovedena je u pitanje. Ako se dramatično propadanje zbog nezainteresiranosti dalje nastavi, katastrofa bi mogla nastupiti već za nekoliko generacija." Strah za budućnost Crkve tu se pretvara u strah od katastrofe. Autor nam je, ipak, ostao dužan odgovor na čiju „nezainteresiranost" misli i kako vidi taj željeni zaokret bez svećenika. Doduše, već više od trideset godina u Crkvi se govori o potrebi nove evangelizacije Europe, ali gdje su plodovi? Međugorje već tri desetljeća nudi veoma konkretan odgovor na ta pitanja, ali ga mnogi još uvijek ne prepoznaju. U Međugorju je moguće naći žar vjere koji se u mnogim dijelovima Crkve već odavno ugasio.

Tu se ponovno uči zaboravljena molitva, doživljava se ljepota euharistijskog slavlja i snaga sakramenta pokore. A prema prilično pouzdanim podatcima, oko pet stotina mladih ljudi diljem svijeta svoj svećenički poziv zahvaljuje Međugorju, a istodobno su bogoslovije diljem Europe sve više prazne. Zar Međugorje nije danas istinsko žarište te željene nove evangelizacije, koliko god mnogi to ne željeli priznati?Ako tim bolnim znakovima današnjega vremena pribrojimo i žalosne slučajeve srozavanja morala i u samoj Crkvi, galopirajuće propadanje duhovnih vrjednota u svijetu, sve drskiji atak na svetost obitelji i života uopće, trajni porast broja abortusa, raspada brakova, zabrinjavajući porast ovisnosti o drogi među mladima, sve češću pojavu samoubojstava baš među mladima, onda je slika svijeta doista tmurna. Doda li se tome još i sve veća prijetnja od prirodnih katastrofa zbog klimatskih poremećaja, a pogotovo od sve bezočnijeg terorizma svjetskih razmjera, onda svijet gotovo da i nema nikakve buduć-nosti. U svemu tome, Međugorje se pojavljuje kao svijetla točka i izvor nade za milijune ljudi koji su ga takvim prepoznali.

(Nastavlja se)

medjugorje-info.com

Tagovi: Međugorje

loading...