Međugorje: Trideset godina poslije

Ni najbujnija ljudska mašta tada nije mogla naslutiti da će trideset godina poslije ljudi iz cijeloga svijeta ovamo dolaziti po duhovnu utjehu i snagu.

Izazov trajanja

S druge strane, Međugorje je zbog tako dugog trajanja ukazanja i svega što je kroz to vrijeme povezano s njime postalo predmet vrlo oprječnih mišljenja i sudova. Onima koji Međugorje, unatoč svemu, ne prihvaćaju, jedan od najjačih razloga za to jest upravo to dugo trajanje ukazanja i s time povezane tako brojne poruke, dok drugi baš u tome vide ozbiljnost trenutka svjetske povijesti i stanja Crkve. Prvi naglašavaju kako povijest Crkve ne pamti tako duga ukazanjas tako brojnim porukama, a drugi naglašavaju kako nikad u povijesti nije bilo tolikog otpada od vjere, a budućnost i Crkve i svijeta nikad nije bila nesigurnija kao upravo danas, pa je u tome kontekstu razumljiv i tako snažan zahvat iz onostranosti. Bez obzira na sve spomenute razlike, Međugorje je sa svojom tridesetogodišnjom povijesti svakom dobronamjernom i objektivnom promatraču istinski izazov da se ponovno ozbiljno suoči s tom u svakome pogledu izazovnom pojavom koja je već odavno poprimila svjetske razmjere. I dok nas Biblija uvjerava kako je u Božjim očima tisuću godina kao jedan dan (usp. Ps 90,4), za naše je ljudske pojmove trideset godina jako puno, gotovo polovica prosječnoga ljudskog vijeka. U tri minula desetljeća toliko se toga izmijenilo, da bez pretjerivanja možemo reći kako više ništa nije isto kao u početcima. Vidioci već odavno nisu više djeca, već odrasli obiteljski ljudi sa svojim životnim pričama. Mnogi od prvih neposrednih svjedoka početaka ukazanja zamijenili su ovaj život drugim, a došli su novi naraštaji koji o svemu znaju tek po pričanju starijih. U međuvremenu je s povijesne scene nestao i bezbožni komunistički režim koji je ukazanja želio razobličiti kao inscenirani otpor protiv njega. Kao što se nekoć na vijest o rođenju mesijanskoga Djeteta Herod smrtno uplašio za svoju vlast, tako su i ondašnji bezbožni vlastodršci u samome spomenu Gospe vidjeli prijetnju za svoj opstanak. Taj će se strah doskora pokazati opravdanim, a oni u svemu tome posve nemoćnim, jer su nepunih deset godina od pojave Međugorja komunistički režimi počeli padati kao kule od karata. Sama župa Međugorje izmijenila je svoj izgled do neprepoznatljivosti, ali je zato postala najpoznatija župa na svijetu.

Otvorena i sporna pitanja

Biblija nas uči da Bog uvijek djeluje u konkretnoj ljudskoj povijesti i s konkretnim ljudima. Budući da su ti ljudi uvijek obilježeni svojim podrijetlom te da imaju svoje vrline i mane, oni gotovo redovito izazivaju ne samo čuđenje nego i pravu nevjericu svoje okoline da je Bog baš njih izabrao za svoje djelo. Starozavjetno iskustvo da prorok nikad nije dobrodošao u svome zavičaju osjetio je i Isus u svome Nazaretu. To je od početka pratilo i djecu vidioce iz Bijakovića u župi Međugorje. U tom pogledu karakteristična je riječ jednoga od bivših župnika u Međugorju kako on ne bi nikad izabrao baš tu skupinu djece za tu ulogu. Iako je uskoro svima bilo jasno da vidioci ne lažu i da ni od koga nisu manipulirani, iako su najprecizniji medicinski aparati u više navrata nepobitno pokazali da nisu bolesni, oni su svejedno proglašavani i prevarantima i duševnim bolesnicima. S vremenom su na površinu izbijale i poteškoće drukčije naravi. Činjenica da su ukazanja počela u vrijeme neriješenoga Hercegovačkog slučaja, točnije dugogodišnjeg spora Biskupa i franjevaca oko župa, za mnoge je bila dodatno opterećenje. Nadalje, teološko nepoznavanje mističkih doživljaja, a pogotovo unaprijed stvoreni stavovi o nemogućnosti tih doživljaja, dodatno su sve zamrsili. I prva četveročlana kao i druga mnogo šira komisija utemeljena od mjesnoga biskupa Žanića uglavnom su tapkale u mjestu i svojim su zaključcima javnost ostavile zbunjenom. Nije mnogo više učinila ni Komisija osnovana na razini ondašnje Konferencije BKJ. Ostao je dojam kao da se nitko od odgovornih ne želi na pravi način suočiti s tim fenomenom. Službena Crkva, koja je Međugorje dugo prepuštala prosudbi mjesnoga biskupa i nakon toga Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, u posljednje vrijeme pokazuje sve veće zanimanje za taj fenomen koji je davno nadrastao okvire mjesne Crkve. O tome svjedoči i Međunarodna komisija osnovana na najvišoj crkvenoj razini koja se treba pozabaviti Međugorjem. Pred nju se postavlja vruće pitanje: Kako je moguće da Međugorje jedne tako snažno privlači, a druge odbija? Za-što se očiti plodovi Međugorja ne žele priznati nego ih se nastoji ili ignorirati ili, što je još gore, na posve neprihvatljiv način kompromitirati? Očekujući što će Crkva o svemu reći, nikomu nije zabranjeno teološki promi-šljati smisao Gospinih ukazanja, analizirati poruke i vrjednovati njihove plodove. Ako se čovjek ne spotiče o veliki broj Gospinih poruka nego ih počne neopterećeno čitati, osjetit će da one nisu ništa drugo već svojevrsni odjek ili, mnogoviše, navještaj evanđelja u vremenskom kontekstu Crkve i svijeta. A ako ih tematski razvrstamo, možemo lako otkriti kako nije riječ ni o kakvom monotonom ponavljanju neke teme, nego se u njima itekako može pratiti unutarnja dinamika događanja na koju te poruke reagiraju. Razumije se da je to moguće tek kad s iskustvom od trideset godina povijesti Međugorja gledamo natrag na vrijeme i događaje kad su pojedine poruke dane. Uostalom i u Novome zavjetu, tek polazeći od ispunjenja, možemo točnije odrediti sadržaj pojedinog proročkog obećanja koje je u času kad je dano bilo nedovoljno jasno izrečeno, ali je svakako smjeralo u budućnost i težilo za ispunjenjem. U tome smislu Glasnik mira će nizom članaka poku-šati dati svoj doprinos obilježavanju tridesete obljetnice Međugorja.

Međugorje i znakovi vremena

Ljudi koji imaju nešto izoštreniji osje-ćaj za znakove vremena u Gospinoj su poruci mira, u njezinu pozivu na obraćenje kroz obnovu molitvenoga života, kroz post i pokoru prepoznali odgovor na potrebe Crkve i svijeta na zalasku dvadesetoga stoljeća. Dok su brojni teolozi krizu Crkve, koja je već tada početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća bila očita, objašnjavali tek nedovoljnom odlučnošću da se u život pretoče zaključci Drugoga vatikanskog sabora ili pak strahom da se Crkva odlučnije otvori suvremenome svijetu, oni s malo više proročkoga duha i hrabrosti upirali su prstom u opasnosti sve snažnije sekularizacije i sve jači prodor svjetovnoga duha u Crkvu. A posljedice toga bile su sve veće gubljenje osjećaja za sveto te s time povezano slabljenje vjere i morala. Ta tendencija danas je bjelodana i najvećemu skeptiku. Umjesto žive zajednice vjere, koja svjedoči i naviješta evanđelje, Crkva se sve više pretvarala u nekakav debatni klub, baveći se temama koje su stvarale podjele u vlastitim redovima i slabile misionarski žar. S druge strane, u vrijeme početka ukazanja čitav se svijet nalazio pred velikim druš-tveno-političkim previranjima. Kriza bezbožnoga komunističkog političkog poretka, a s time i kriza velikog broja višenacionalnih državnih tvorevina, bila je očita. Rasplet se tada još nije mogao predvidjeti, a strah u ljudima sve je više rastao. Mnogi nisu isklju-čivali ni tragediju svjetskih razmjera. Usporedo s time, počinje se javljati i islamski fundamentalizam nošen suludom idejom da će u 21. stoljeću islam zavladati svijetom. To će uskoro iznjedriti prijetnju terorizmom svjetskih razmjera koji će doskora umnogome promijeniti sliku svijeta. Mir u svijetu nikad prije nije bio tako ugrožen.Znakovita pojava terorizma na svjetskoj pozornici bio je, po uvjerenju mnogih, atentat na papu Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra, koji je zgrozio cijeli svijet. Papu su zbog njegove službe Kristova namjesnika, a još više zbog njegova proročkoga stila života, i komunizam i islamski fundamentalizam doživljavali kao nepomirljiva neprijatelja i zato je postao meta do danas nedovoljno razjašnjenog atentata. Otmica zrakoplova i samoubilačko rušenje njujorških tornjeva dvadesetak godina poslije toga otvorili su oči i onima koji nisu mogli vjerovati da mržnja može ići tako daleko. Nerijetko se kaže da poslije 11. rujna 2001. ništa više nije kao što je bilo.Uz te tako očite globalne prijetnje svjetskome miru, ništa manje opasne nisu bile ni pojave koje ljudsko društvo rastaču iznutra. Sve veći materijalizam logično je urodio neviđenim hedonizmom, potrebom za sve većim uživanjem života bez ikakvih moralnih ograda. A cijena takvoga života jesu različiti prije nepoznati oblici ovisnosti koji nerijetko završavaju u izravnom uništavanju ljudskoga života te pojava dotad nepoznatih bolesti poput side i sl. Tako je u glavnim obrisima izgledala slika svijeta u kojemu je Bog sve više gubio svoje mjesto i igrao sve bezvrjedniju ulogu u životu ljudi. Kršćanstvo se vjerojatno od svoga postanka nikad nije suočilo s tako snažnim i složenim izazovima na koje je trebalo odgovoriti. Danas je potpuno jasno da nije bilo snage za takav odgovor. Crkva je, baveći se sve više sporednim pitanjima, trajnim organiziranjem i reorganiziranjem, raspravama i polemikama, sve više gubila snagu svoga poslanja u svijetu. Dok su stoljećima iz zapadne Europe polazili brojni misionari u sve krajeve svijeta, ta zapadnoeuropska Crkva krajem dvadesetoga stoljeća nije imala nikakve snage ni volje da iskoristi povijesni kairos i evangelizira istočnoeuropske narode nakon pada komunizma. Narodima koji su nakon polustoljetnoga ateističkog mraka bili žedni evanđelja nije ga imao tko navijestiti. Umjesto toga, na površinu je počela izbijati sva moralna bijeda klera koja će doskora ozbiljno uzdrmati ugled Crkve u očima nekršćana. Međugorje je došlo kao odgovor na te znakove vremena i njega treba nužno promatrati u tome kontekstu. Kad s tim iskustvom danas čitamo poruku koju je Gospa dala, na upit nekih svećenika posredstvom vidjelice Marije Pavlović, što želi poručiti svećenicima, i posljednjem će sumnjivcu postati jasno kako je to bio proročki poziv: „Pozivam vas da pozovete sve na molitvu krunice. Krunicom ćete pobijediti sve nedaće koje sotona sad želi nanijeti Crkvi katoličkoj. Molite krunicu, svi svećenici! Posvetite vrijeme krunici!" (25. lipnja 1985.). Zanimljivo bi bilo danas, s iskustvom svega što se poslije toga dogodilo u Crkvi i svijetu, znati do kolikog je broja svećenika tada uopće došla ta poruka, a još zanimljivije koliki su je uzeli ozbiljno. A ipak je to bilo vrijeme kad se počelo u velikoj mjeri događati ono što će dvadesetak godina poslije prouzročiti pravi potres u Crkvi.

medjugorje-info.com